I stade mu u grudima srce…..

U četvrtak 21. listopada 2021. godine, u 88 godini života preminuo je u Zagrebu pjesnik i prozaik Anđelko Vuletić.

Sreo sam ga i upoznao 1972. godine u gradu na ušću  Save u Dunav. Došao je podići diplomu, a ja tek počeo studij na istom fakultetu na kojem je on prije desetak godina diplomirao. Nešto mu je zatrebala diplom, pa je došao podići. Čamila je desetak godina u prijestolinici svih svetosavaca, kako je nazivao „nebeski narod“ i odnedavno srpski svet.  Šetali smo Kalmegdanom i dugo sjedili kraj Meštrovićeva neznanog junaku s pogledom na Zemun i srpsku divljinu. On je meni pričao sudbinu svoje obitelji, a ja njemu svoje. Govorio je s nostalgijom o selu Ravno gdje je kamena kuća njegova djeda. Zavolio sam ga kao brata. Bio je duša od čovika.

 

Zadnji put smo zaružili na zagrebačkoj tržnici Dolac, gdje je Anđelko rado dolazio, pa smo uz ribice i crno vino dugo sjedili i ljudikali o svemu po malo, a najviše o novostima u svijetu književnika i svijetu hrvatskih političara, koj je on katkad zvao – hlebinci i Buridanovi magarci. Nismo se mogli složit glede njegova najbolje knjige. Ja sam govorio da je najbolji roman Gortko sunce, a on je tvrdio da je bolja knjiga pjesama Kad budem velik kao mrav. Tako smo znali prorešetat sve živo i mrtvo u našoj zbilju, u kojoj smo, kako je govorio Anđelko, zatečeni  rođenjem i zatočeni komunističkim i partizanskim zlosiljem. Znao je reći da je Bosna zemlja pripovjedača, a Hercegovina  pjesnika. Da je tomu tako, svjedoci su vrsni pjesnici od davnina do naših dana: fra Grga Martić, Ante Branko Šimić, Aleksa Šantić, Lucijan Kordić, Mak Dizdar, Veselko Koroman, Ivan Tolj, Pero Pavlović, Mile Pešorda, Krešo Šego, Janko Bubalo, Marina Kljajić, Anita Martinac, Mića Stojić, Vlatko Majić…

Anđelko Vuletić rođen je u Trebinju 6. veljače 1933.godine, hrvatski je pjesnik, romanopisac, dramski pisac, pisac za djecu, književni kritičar i polemičar, prevoditelj s francuskog jezika. Pučku školu završio u rodnom selu Ravno i Trebinju, Filozofski fakultet u Beogradu. Dobitnik je Godišnje nagrade Društva pisaca Bosne i Hercegovine 1965. godine za zbirku pjesama Sedam vječnih pitanja i brojnih drugih nagrada i priznanja.

Djela,  Gorko sunce (roman, 1958.), Gramatika ili progonstvo (pjesme, 1961.),  Jedina nada (pjesme, 1962.), Drvo s paklenih vrata (roman, 1963.),  Sedam vječnih pitanja (pjesme, 1965.),  Deveto čudo na istoku (roman, 1966.), Kraljica puteva (pjesme, 1968.), Zmije odlaze s onu stranu svijeta (pjesme, 1967.), Poezija (izbor, 1971.), Klesar Tadija Tegoba (roman za djecu, 1973.), Putnik na svoju odgovornost (pjesme, 1985.), Kad budem velik kao mrav (pjesme, 1977.), Čempres u zavičaju (izbor, 1980.), Dan hapšenja Vile Vukas (roman, 1980.), Jadi mladog karijerista /roman, 1984.), Križaljka za čitanje sudbine (pjesme, 1985.), Čudotvorna biljka doktora Engela (roman, 1989.), Popravni ispit (pjesme, 1989.), Andrija Hebrang (drama, 1990.), Miljenik partije Buharin (drama, 1987.), Pčela i metak (pjesme, 1995.), Pisma nebeskom gromu (pjesme, 1996.), Sarajevo a zalazi sunce (pjesme, 1996.), Tajna večera (pjesme, 1997.),  Strijeljanje ustaše Broza (roman, 1998.), Izabrane pjesme (1999.

Nikad ga nisam vidio tako ojađena, potištena i nevesela, kao onoga dana, kad su srpski zlotvori njegovo Ravno sravnili sa zemljom. Ljutio se na Aliju što je izjavio da to nije njihov rat.

Ostavio je iza sebe suporugu Dragicu, sina Dinka i 25 knjiga dobre proze i još bolje poezije.

Neka mu je laka hrvatska zemlja i pokoj vječni daruj mu Isuse Kriste.  (Ante Matić)

PS

Pokop Anđelka Vuletića bit će u ponedjeljak 25. listopada u 13 sati na zagrebačkom groblju Šestine.

Ante  Matić