Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Evo nas u danima kada se sjećamo naših pokojnih, svih nama dragih duša, duša koje ne umiru nego su u vječnosti priključene Svevišnjem, a nama ostaju u sjećanju. Ipak, nije sjećanje uvijek lijepo, jer sve se mijenja, pa i naša viđenja. Ima onih loših stvari i pojava, za koje kažemo „ne ponovilo se“, a ima i onih koje nas guše, ugrožavaju naš moral i egzistenciju, uništavaju naše obitelji, a ipak su neodvojiv dio našeg života pa i sama država na njih ponekad blagonaklono gleda, kao što su korupcija i prostitucije. Puno je zajedničkog između prostitucije i korupcije. Prostitucija nije samo prodaja svetog ljudskog tijela, nego je i duboko razaranje duše, ne samo duše prostitutke nego i onog drugog subjekta u prostituciji. Isto je tako i sa korupcijom. Kroz povijest smo svjedoci kako su obje pojave imale dva lica, lice kažnjavanja i lice veličanja. Eto, Marija Magdalena, sveta prostitutka, dobila je Isusovu zaštitu, ali razlog toga je bio njen preokret nakon Isusovih riječi: „Idi i ne griješi više“. Isto tako, kroz povijest, imamo povijesne velikane koji su korupcijom postali povijesne ličnosti, od prapovijesti do današnjih dana, a evo imamo ih i u Lijepoj našoj nakon Domovinskog rata. Nažalost, njima nije imao tko pružiti ruku preobraćenja, i reći im: „Idi i ne griješi više“, jer često sve ide u prilog korupcije modernog doba.

Ali što je to korupcija?

Mnoge su definicije korupcije, kao što su i mnogi pojavni oblici korupcije. Također, korupcije nije jednoznačno negativna, već ima i svoju pozitivnu pa i zakonski prihvatljivu komponentu, ali o tome ću u nastavku. Ono što je potrebno naglasiti je da je korupciju potrebno promatrati interdisciplinarno, obzirom da je ona u svojoj osnovi zlouporaba moći, povlaštenog položaja i ovlasti za privatnu korist. Da bi odmah na početku bilo jasno o kakvoj će se korupciji ovdje govoriti, navest ću da će se ovdje analizirati ona korupcija koja najgore razara svako europsko društvo i ekonomiju, a to je korupcija koja se pokušava obuhvatiti najnovijim hrvatskim dokumentom nadobudno nazvanom „Nacrt prijedloga strategije sprječavanja korupcije za razdoblje od 2021. do 2030. godine, čiji je predlagatelj Ministarstvo pravosuđa u uprave (23. rujna 2021.). Dakle, ono što je istaknuto u ovom dokumentu kao „zlouporaba moći položaja i ovlasti za privatnu korist“, jasno je da se ovdje radi o segmentu korupcije, a koji se odnosi na političke moćne elite u Hrvatskoj. Ali pustimo sad Hrvatsku, jer smatram da je za razumijevanje ovog teksta potrebno znati neke druge segmente države koji su vezani za korupciju ili su u njenoj vlasti.

Kao prvo, temelj za svaku borbu protiv neuništive i neiskorijenive korupcije u svakom uljuđenom europskom društvu je makro sustav kojim se djeluje ne minimiziranje korupcije. Za to je potrebno imati visoki stupanj znanja, a zatim zaista snažnu političku volju. Izostankom dovoljnosti obje navedene komponente borba protiv korupcije, na nivou države, postaje čista farsa. U uvjetima djelovanja bez sustava uz nedovoljno znanja i političke volje ta država nije spremna na priključenje uljuđenim državama Europe u području nekorumpiranog života i rada u državi. To se posebno odnosi na države u tranziciji, članice Europske unije, kao i one koje joj se planiraju priključiti. To se također posebno odnosi na članice Europske unije koje raspolažu sa bogatim prirodnim resursima, kao što je primjerice Hrvatska. Istraživanja su pokazala da što je država u tranziciji bogatija resursima to je siromašnija zbog toga što je snažnije izložena korupciji. Istraživanja su pokazala da što je korupcija snažnija to je demografsko umiranje jače izraženo, a posebno iseljavanje mladih obrazovanih ljudi. Ukratko, fenomen korupcije potrebno je istraživati, mnogo čitati i učiti iz brojnih već objavljenih istraživanja, a nažalost, fenomen čitanja u Hrvatskoj je zamro, dok istodobno naši političari kada stupe na političku scenu smatraju da su najpametniji pa im je čitanje ispod časti. Ipak, problemom korupcije i njenih krakova zla, barem u smislu istraživanja, u Hrvatskoj se bavi mala grupica znanstvenika koji objavljuju članke i knjige na tu temu. Stoga koristim priliku da najavim knjigu grupe autora koji će obrazložiti problematiku korupcije i temeljnih činitelja koji su sa njom povezani. Hoće li netko pročitati tu knjigu, kao i knjigu koja upravo ide u objavu, knjigu o migracijama prof. dr. sc. Tade Jurića, ne znam, ali biti će pristupačna svima.

Ali vratimo se na sustav i njegovu povezanost sa korupcijom. Dakle, o sustavima u svijetu dosta se pisalo, ali svi ti radovi uglavnom se odnose na manje segmente djelovanja, dok o makro nacionalnim sustavima ima jako malo radova. Ipak, zadnjih godina bavim se, zajedno sa kolegama, teorijom makro društvenih i gospodarskih sustava, a nekoliko radova na temu makro sustava objavljeno je i na ovom portalu. Ovdje ću samo navesti da Bronfenbrenner u pokušaju definiranja makro sustava kaže: „Makro sustav se odnosi na dosljednost uočenu u datoj kulturi ili subkulturi u obliku i sadržaju njezinih sastavnih mikro-, mezo- i egzosustava, kao i bilo kojeg sustava vjerovanja ili ideologije koje su u osnovi takve dosljednosti”. Pritom ističe da se makro sustav sastoji od šest super sustava, (1)globalizacije, (2)vlade, (3)gospodarstva, (4)obitelji, (5)religije i (6)medija. (Bronfenbrenner, U.: „Ecological systems theory. Annals of Child Development“, Vol. 6, 187- 249., 1989.) Iako se radi o definiranju makro sustava koji je u stvari jedan manji podsustav, a koji se odnosi na oblikovanje mentaliteta djeteta, Bronfenbrennerovo poimanje makro sustava ima sve elemente opće primjenljivosti makro sustava. Također je važno istaknuti mišljenje dijela znanstvenika koji makro sustav povezuju sa menadžmentom te sustav promatraju sa aspekta donošenja odluka i njegovog makro djelovanja. U takvom pristupu makro sustavu posebno se ističu radovi Robbinsa, Bergmana, Stagg & Coultera koji makro sustav definiraju kao skup međusobno povezanih i međusobno ovisnih dijelova raspoređenih na način koji proizvodi i oblikuje jedinstvenu cjelinu. (www.bartleby.com/essay/Organizational-Systems-Theory-And-The-Macro-System-F36M6PW3PT8) Takav pristup makro sustavu sve se više razvija, a svrha mu je definirati činitelje makro sustava, objasniti ih, i na njima razvijati teoriju sustava, ali i razviti njihovu praktičnu upotrebu. Još bolje definiranje makro sustava nalazimo kod znanstvene grupe PadaKuu, gdje se kaže: „Sustav ima devet karakteristika,,,, postoji unutar većeg svijeta, okruženja. Granica odvaja sustav od okoline. Sustav prima ulaz izvana, obrađuje ga i šalje rezultirajući izlaz natrag u svoje okruženje.“ (PadaKuu.com oblikovan je kao sustav znanstvenog i visokoobrazovanog informiranja „System definition and concepts / characteristics and types of system). Pritom se oblikuje devet osnovnih elemenata sustava:

  1. Komponente: Neumanjivi dio ili skup dijelova koji čine sustav; naziva se i podsustav.
  2. Međusobno povezane komponente: Ovisnost jednog dijela sustava o jednom ili više drugih dijelova sustava.
  3. Granica: Linija koja označava unutarnju i vanjsku stranu sustava i koja odvaja sustav od njegovog okruženja.
  4. Svrha: Opći cilj ili funkcija sustava.
  5. Okruženje: Sve što je izvan sustava u interakciji sa sustavom.
  6. Sučelja: Dodirna točka gdje sustav susreće svoje okruženje ili gdje se podsustavi međusobno susreću.
  7. Ograničenja: ograničenje onoga što sustav može postići.
  8. Ulaz: Ulazi su informacije koje ulaze u sustav radi obrade.
  9. Izlaz: Glavni cilj sustava je dobiti izlaz koji je koristan za njegove korisnike. Rezultat je konačni ishod obrade.

Strukturiranje sustava važno je iz razloga njegove obrade, a u konačnici, važno je poradi njegovog postavljanja i primjene. U obzir treba uzeti dva veoma uspješna makro nacionalna sustava, Njemački i Japanski. O Njemačkom sustavu već sam pisao na ovom portalu, kao i u brojnim znanstvenim radovima pa koga zanima može pročitati ili pak putem ovog portala direktno mi se obratiti. Obzirom na japanski makro model i sustav potrebno je napomenuti da je on oblikovan prema danom japanskom okruženju. Japanski je makro model/sustav definiran kroz šest temeljnih činitelja ili područja od posebne skrbi: ekonomija, socijalno kulturno područje, priroda, nacionalna demografija, tehnologija i politika. Obzirom da je europski menadžment veoma sličan japanskom, uz određene kulturološke razlike, to je i njemački model sličan njemu.

Sve u svemu, kada se postavi makro sustav, tada se postavljaju njegovi stupovi koji osiguravaju realizaciju makro ciljeva, a to su izvršni podsustav i sustav nadzora. Dakle, postavljaju se i makro strateški ciljevi i za njih razvijeni planovi. Sve to traži sveopći consensus pa se time oblikuje nadstranačka nacionalna baza. Dakle, postave se temelji o kojima nema međustranačkog nadglasavanja, a država točno zna kojim putem i kamo ide. Zatim slijede zakoni koji su tu poradi podrške realizaciji sustava i njegove izvršnosti.

Detaljnije možete pročitati u knjizi na kojoj se još uvijek radi, a koja će objasniti sve ovo što samo ovlaš dotičem u ovom tekstu.

Dakle, razvijanje šume zakona, kako se radi u Hrvatskoj, nema nikakvu svrhu ako nema sustava. Šuma zakona bez sustava nema svrhe, a očekivanje da će se zakonima zamijeniti nedostatak sustava, samo je smiješna naiva. Upravo to veoma često vidimo u Hrvatskoj. Evo kao primjer, bili su potresi u Zagrebu i Banovini, a naši političari godinama raspravljaju oko zakona bez kojih se u Hrvatskoj ne mogu sanirati štete. U svemu tome govori se o 270 godina potrebnih da se štete saniraju, iako nije problem u novcu. Dakle, u čemu je problem? Problem je u nedostatku sustava, a to je povezano sa izostankom aktiviranja ovo malo znanja i znanstvenika koje u Hrvatskoj imamo. U svemu tome nikako da shvatimo da znanstvenik ne smije biti politički obojen, jer je onda njegova misao zarobljena, čine je njegov doprinos društvu uništen. Kriterij političke PODOBNOSTI sramota je za Hrvatsku kao i za građansko društvo kojem neuspješno, barem formalno, težimo u Hrvatskoj.

A sad malo i dokumentu koji je ovih dana aktualan i o kojem se u Saboru raspravlja, a naslovljen je kao „Nacrt prijedloga strategije sprječavanja korupcije za razdoblje od 2021. do 2030. godine“.

Kao prvo, kako se vidi iz naslova, radi se o strategiji. Što je to strategija? Strategija, kao naslijeđe bivšeg jugo-sustava, vrsta je planskog dokumenta za koji je potrebno osigurati lanac njegove izvršnosti, osigurati njegovo odvijanje, prethodno imati definirane ciljeve, nosioce i rokove, a što sve skupa u Hrvatskoj nema, jer nema sustava. Dakle, sve strategije koje su donesene u Hrvatskoj samo su, kako bi se reklo „pucanj u prazno“, odnosno, bezvrijedne su.

Ali idemo dalje. Ovaj dokument čisto je ogledalo neznanja hrvatske političke scene, a o političkoj (ne)volji za suzbijanje korupcije neću govoriti, već to ostavljam na ocjenu svima ponaosob.

Odmah, na stranici 1., nalazimo tekst „Donošenje novog strateškog okvira za borbu protiv korupcije“, pa se pitam koji su to prethodni strateški okviri za borbu protiv korupcije? Čitajući dalje, na stranici 8. dokumenta, pod poglavljem 3.1 Ostvareni rezultati Strategije suzbijanja korupcije za razdoblje od 2015. do 2020. godine nalazim i obrazloženje. Čitam i tužan sam. Tužno je čitati ovo samodopadno obrazloženje prema kojemu izgleda da je sve riješeno, sve je uspješno, korupcija je na koljenima. Istodobno, Hrvatska, na visokom je 57 mjestu od 170 država 2021. godine. Ispred nas, u pozitivnom smislu, su Rwanda, Maiticijus, Namibija, Oman, Grčka, Slovačka, Cuba,,, (prema: www.worldpopulationreview.com/country-rankings/most-corrupt-countries „Most Corruption Countries 2021“  (posjećeno 21. 07. 2021.) pa se pitam, čime smo to zadovoljni? Odnosno, ako smatramo da Hrvatske ne može bolje, i da je strategija 2015. do 2020. riješila korupciju zadovoljavajuće, zašto sad predlažemo novu strategiju? Dakle, zanemarimo samodopadnost i priznajmo da smo naprosto zarobljeni u korupciji, a sve ovo što radimo samo je politička komedija.

Zanimljivo je da se riječ koja počinje sa „znan“ u ovom dokumentu navodi samo 13 puta, uključujući i „neznanje“. Svakako, ma kome je znanje potrebno kada su u pitanju državni politički dokumenti i politika. Eh, eh,,, veoma tužno.

Od samog početka, od poglavlja 1.1. Vizija pa do kraja ovog dokumenta, korupcija ima sve uvjete da i nadalje opstane u hrvatskom društvu. Primjerice, u poglavlju 1.1. Vizija navode se pojmovi „vladavina prava“, „demokratsko društvo“, „jake institucije“. Ali nigdje se ne navodi što to znači. Vladavina prava u državi vez cilja, bez sustava, bez jasnog izražavanja kakvu državu gradimo, bez osnovnih elemenata građanskog društva, bez uljuđenog europskog sustava socijalne države i društva, bez riješenih spona sa prošlosti,,, i još mnogo čega neriješenog, ne znam što predstavlja. Što u svemu tome znači „vladavina prava“? Ako je to poštivanje zakona, onda imamo realnost života u Hrvatskoj gdje je sve po zakonu, a ništa ne funkcionira. „Demokratsko društvo“, kako to izgleda u Hrvatskoj? Ništa nije riješeno što je hrvatska država trebala riješiti nakon Domovinskog vrata pa se građani sukobljavaju oko stvari koje nisu za uličnu i osobnu raspravu. „Jake institucije“, ma što to znači? Koje institucije? Hrvatska ima bezbroj malih općina koje, uz časne iznimke, nisu u stanju rješavati svoje osnovne obaveze, jer su obrazovani ljudi otišli u gradove ili preko granice pa se lokalna vlast svela na nisko obrazovane. Evo, primjerice, u priobalju, naše veliko pomorsko dobro, od oko 6.000 km obalne linije sa brojnim otocima, lučicama i uvalama, u pravom je kaosu i izvan nadzora pa čak i izvan zakona. Tu je i preveliki broj općina, kao i preveliko broj zaposlenih u državnoj administraciji. Ipak, nove e-tehnologije koje ulaze u djelovanje javnih službi pridonose njihovoj učinkovitosti, ali ostaje činjenica da ogroman i još uvijek neučinkovit javni sektor i samoupravu, hrvatsko gospodarstvo ne treba. Stoga je standard u Hrvatskoj na repu EUa, mirovine su niske i nehumane, socijalni sustav ne postoji kako bi trebalo pa ljudi kopaju po kantama, a poduzetništvo je (prema CEPOR istraživanju) na dnu u EUu. Uvjeti za razvoj poduzetništva vezani su za sustav, a što znači da je hrvatsko poduzetništvo u dubokoj krizi.

Na stranici 2. u poglavlju 1.2. Razumijevanje pojma korupcije, sve se svodi na: „..obuhvaća znatno širi spektar neprihvatljivih ponašanja od onih koja je zakonodavac propisao kao kazneno djelo.“ Dakle, sve se svodi na zakon pa ako nije baš u zakonu nije ni korupcija J ,,, opet naša „vladavina prava“ i „pravna država“, a u svemu tome ponašanje u korupciji je, eto, neprihvatljivo, odnosno, nije baš pristojno. Sa takvim stavom prema korupciji ne može biti ni rezultata. Osim toga, zaboravlja se da postoji i pozitivna korupcija, a kojoj smo mi bili više puta izloženi. Primjerice, od nekih koji su uhvaćeni u korupciji, kao naš Ivo Sanader, onaj drugi, predstavnik mađarskog Mol-a napravio je pozitivan posao za svoju državu i za Mol. Stoga uživa zaštitu svoje države. Takvi oblici korupcije do nedavno su poticani i zakonski štićeni od strane mnogih država, a kada je postignut dogovor da se takva korupcija ipak stavi izvan zakona, na takvu se korupciju ipak gleda kroz prste. O korupciji treba znatno više znati nego znaju naši političari i tvorci ovakvih dokumenata kakva je ova strategija.

Ono što ukazuje na hrvatsku nemoć prema suzbijanju korupcije je rečenica u poglavlju 1.3. Institucionalni uvjeti, na strani 2., kada se kaže: „Područje formiranja antikorupcijske politike u nadležnosti je Ministarstva pravosuđa i uprave, Vlade Republike Hrvatske i Hrvatskog sabora, a provedba te politike u nadležnosti je svih državnih tijela. Zašto? Ako su Ministarstvo pravosuđa i uprave, Vlada Republike Hrvatske i Hrvatski sabor, tijela koja su nadležna za korupciju onda ta korupcija ima sve uvjete da se sasvim uspješno razvija. Korupcija je zlo čitavog hrvatskog društva i čitavog hrvatskog naroda, od poduzetnika do penzionera, te ako se tako ne shvati i postavi, uspjeha za njeno smanjenje nema. Antikoruptivna borba mora biti dio sustava i sve državne institucije moraju imati antikoruptivni sustav, a svi drugi koji imaju saznanja za nju pa ne prijave, direktni su sudionici korupcije. Nažalost, očito je da to još uvijek nije došlo do svijesti naših političara pa je nivo borbe protiv korupcije daleko ispod europskog nivoa.

Nadalje, ono što je naprosto smiješno je rečenica na stranici 2/3 gdje se kaže: „Također, Ministarstvo pravosuđa i uprave uključeno je i u organizaciju promotivnih aktivnosti i edukacija te surađuje s relevantnim međunarodnim organizacijama na području sprječavanja korupcije.“ Pitam se koga to educira Ministarstvo pravosuđa i uprave, i na koji se način to ministarstvo bavi edukacijom protiv korupcije, i u kojoj mjeri? Ovo graniči sa neistinom! Nadalje se spominje „Savjet za sprječavanje korupcije“, kao i brojna tijela državne uprave, a sve je po sistemu „ako me uhvatiš“. Žao mi je, ali tako se ne rješava problem korupcije. Na stranici 4. u oko mi je upala ova rečenica: „Postojanje političke volje za rješavanje problema korupcije, ogleda se u izgradnji adekvatnog institucionalnog i normativnog okvira za učinkovitu borbu protiv korupcije.“ Ako je ovo istina, onda je to sve što znamo,,,  a ako je ovo sve što znamo i možemo, onda znači da smo prihvatili korupciju kao dio našeg života, pa su sve ovo samo isprazni dokumenti i političke igre.

Na stranici 5. nalazim navod „Održivo gospodarstvo i društvo“ pa mi se nameće pitanje: Gospodo, a gdje je „poduzetničko društvo“ i dokument o tome koji je potpisan od strane Hrvatske 2015. Godine? Znate li što ste potpisali? Koliko znate o nadolazećem „poduzetničkom društvu“ i svemu što nam ono donosi, a donosi nam više nevolja nego dobroga. Kako će se tek u Hrvatskoj povezati korupcija i „poduzetničko društvo“,,, eh kako će tek to biti „veselo“ L…

Zanimljivo je kako se pri dnu stranice 5. nalazi rečenica: „Također, pri formuliranju posebnih ciljeva Strategije…“ pa se pitam, ako će se u nastavku navoditi nekakvi posebni ciljevi gdje su navedeni osnovni ciljevi? Ovo je prevažna tema da se na navedu i ne istaknu osnovni ciljevi ovakvog dokumenta, posebno ako se pledira da je ova strategija ozbiljan nacionalni dokument. Osim toga, ciljevi bez planova i operativne razrade nemaju smisla. Nadalje, navodeći nekakve posebne ciljeve i usmjerenja, a koja su dosta nesistematski navedena, u ovom dokumentu nigdje ne vidim PREVENCIJU korupcije? Zašto nema sustava prevencije korupcije nego samo, narodski rečeno: „ako te kume uhvatim u korupciji pa budeš prijavljen Ministarstvu pravosuđa, a nemaš nekoga da te izvuče iz toga, stradao si!“ A zašto nema navođenja, pa ni razrade sustava prevencije korupcije, jasno je zašto nema. Odnosno, bez temeljnog makro sustava države, bez sveopće nadležnosti kao i obaveze izgradnje sustava prevencije od korupcije, posebno u državnoj administraciji i vlasti, navođenje prevencije nema smisla.

Puno se toga može reći o korupciji, kao i stanju političkog i društvenog „zdravlja“u našoj Hrvatskoj, pa bi za kraj naveo citat iz istraživanja uvaženog kolege pravnika prof. dr. sc. Ivana Koprića, predstojnika Katedre za upravnu znanost i predstojnik Studijskog centra za javnu upravu i javne financije Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te predsjednik Instituta za javnu upravu (2016.) koji u svom radu/članku „Struka i politika“ kaže[1]„ …… Da bi to mogli, stručnjaci trebaju komunicirati s politikom. Politika je kanal kroz koji se problemi zajednice uočavaju i definiraju. Političari su među prvim korisnicima rezultata istraživanja, stručnog rada i znanja stručnjaka koji se bave tako eklatantno javnim problemima kao što je javna uprava ili lokalna samouprava. No, daljnja je odgovornost njihova – stručnjaci nisu ti koji trebaju nešto poduzimati odnosno donositi odluke. To je odgovornost politike. Ujedno, njihova je odgovornost temeljiti svoje djelovanje ne samo na specifičnim interesima i vrijednostima svojeg biračkog tijela, nego i na rezultatima rada znanosti i struke. Samo takva politika je utemeljena na dokazima (evidence-based policy). Isprazno, intuitivno i naprasno vođenje politike danas se smatra neprihvatljivim i u većini demokratskih zemalja je napušteno. Time se politika otrgla od emocionalnih i grubih ideoloških tema te posvetila dobrobiti građana, poduzetnika, razvoja, životne sredine i dugoročnog održivog razvoja u skladu s prirodom. U tom smislu, i mi u Hrvatskoj već dulje vrijeme radimo ne samo brojne analize različitih aspekata sustava lokalne i regionalne samouprave te javne uprave općenito, nego i formuliramo prijedloge za javne politike koje su političari slobodni koristiti. To je naša dužnost – dati zajednici ono što prema poznavanju i razumijevanju stvari smatramo primjerenim, mogućim i korisnim. No, na kraju, na političarima je odluka. Oni trebaju preuzeti teret odgovornosti, oni trebaju donijeti odluke, provesti ih, paziti na procese promjena, tražiti pomoć od stručnjaka. Vikanje za i protiv nečega nije to što se od njih očekuje. Konsenzus oko reformskih mjera u drugim je zemljama moguć upravo zato što političari ne viču „za“ i „protiv“, nego razmatraju argumente stručnjaka i nastoje dobiti što bolji stručni savjet.“ Na kraju članka, zaključujući o aktualnom stanju u relaciji „politika – znanje“ prof. dr. sc. Ivan Koprić rezignirano zaključuje: „Na kraju, među nama, ipak i kod mene, ostaje gorak okus upornog odbijanja politike i političara da poslušaju glas razuma, struku i znanost. Oni doista mogu reći „keep calm and govern on“ oliti „ostani miran i vladaj dalje“, što te briga dok si na vlasti, i slično.“ I sad ja postavljam pitanje koje se tiče svih nas a i naše djece: zašto nema provedivih reformi koje bi osigurale bolje, efikasnije i jeftinije javne usluge kad racionalni argumenti govore njima u prilog? Navedeni komentar relacije politike i znanosti/struke u Hrvatskoj, prof. dr. sc. Ivana Koprića,  objavljen je 2016. pa ocrtava stanje tog vremena, dakle, pet godina prije nego pišem ovaj tekst.

A kako je danas?

Treba napomenuti da su na temu današnjeg stanja korupcije napisani mnogi radovi, kako na stručnim portalima, tako i članci u znanstvenim časopisima i konferencijama, a koji ocrtavaju današnje stanje navedene relacije politika – znanost/struka u Hrvatskoj. S tim u svezi navodim članak Prof. dr. sc. Branka Smerdela, (Pravni fakultet Zagreb) koji u radu „Kriza demokratskog konstitucionalizma i izgledi demokratske tranzicije u RH“ (Crisis of democratic constitutionalism and prospects of further democratic transition in Croatia)“ (objavljeno u Zborniku Pravnog fakulteta u Zagrebu (0350-2058) 69 (2019), 1; 5-35,) u sažetku kaže: „Velika očekivanja koja je donijela “ustavna revolucija” iz 1990. godine nisu se ostvarila. Teorija “demokratske tranzicije” od samog početka patila je od vidljivih slabosti: pretpostavke kako je u Europi i svijetu zaista uspostavljen novi poredak, utemeljen na altruizmu, solidarnosti, brizi za sveopći napredak i, iznad svega, na odricanju od uporabe sile. U tom procesu Hrvatska je jako kasnila zbog okolnosti koje je donijela agresija, pobuna, okupacija dijela teritorija i nužnost obrane suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti kao primarna zadaća. Nove nade donijelo je punopravno članstvo u Europskoj uniji, ali samo kratkotrajno: tijekom dugogodišnjih priprema i pregovora, od Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju iz 2001. godine do potpisivanja Ugovora o pristupanju 2011. godine te punopravnog članstva 2013. godine, sama Europska unija bitno se promijenila, što se najizrazitije odražava na planu europskog konstitucionalizma i konstitucionalizma država članica. U sveopćoj regresiji i redukciji očekivanja ne možemo očekivati potrebne i bitne promjene u Republici Hrvatskoj. Gledajući situaciju u europskim državama i na razini same Europske unije ne možemo se oteti dojmu kako se, nakon relativno kratkotrajnog prekida, temeljni koncepti demokracije i liberalnog konstitucionalizma nalaze na udaru klatna povijesti, koje se ponovno zanjihalo u suprotnom pravcu. Trijumfalni marš ustavnih revolucija, nošen dugo potiskivanim težnjama građanstva, zaustavljen je puzećim protuudarom konzervativnih nacionalističkih oligarhija, uspostavljenih na široko rasprostranjenom razočaranju što ga je donijela globalizacija, privatizacija i podvrgavanje države blagostanja interesima krupnog kapitala i diktaturom menadžmenta velikih korporacija. Gotovo su potpuno zaboravljena velika očekivanja što ih je donijelo rušenje “komunističkih” autokracija prije tridesetak godina. Pravna i politička teorija tek se okreće tom suštinskom problemu modernog svijeta izgrađenog na konceptima demokracije, konstitucionalizma, vladavine prava i promicanja ljudskih prava. Vrijeme je da se i u Hrvatskoj okrenemo pokušajima sinteze i razmotrimo kako očuvati temelje tek uspostavljenog konstitucionalizma i zaista nezrele “nove demokracije”. Ovaj tekst kolege prof. dr. sc. Branka Smerdela dobro ocrtava aktualno stanje u Hrvatskoj, ali moram napomenuti da još uvijek ima znanstvenika domoljuba koji vrijedno rade i istražuju, ali nemaju pristupa političkim odlukama, ne u smislu odlučivanja nego u smislu supporta i pomoći.

Na kraju želim istaknuti, da se ne bi pogrešno shvatilo, ovaj tekst, komentari i kritike nisu upućeni HDZu koji je kao sada vladajući u Hrvatskoj te je napadan sa svih strana, već upućujem svima koji žele boljitak Hrvatskoj. Kritike su dobronamjerne, jer dok sebe lažemo kako smo uspješni, a na svim komparativnim tablicama padamo, boljitka za Hrvatsku i Hrvate nema, a odlazak mladih obrazovanih sasvim je logičan i nezaustavljiv u ovoj situaciji. Također, ističem da je pozitivan iskorak HDZa da formira 22 stručna odbora, kao savjetodavne odbore za oblikovanje svojih političkih prijedloga, ali dok u njima nisu zaista najsposobniji, korist od tih odbora veoma je ograničena.

I za kraj samo da istaknem. Korupcija je za Hrvatsku ozbiljno zlo, a kako stoje stvari u svakodnevnom životu, primičemo se stanju bliskom “Istočnoazijskom paradoksu”, a što znači da ništa ne funkcionira bez korupcije. Korupcija izravno i negativno utječe na investicije, obrazovanje, trgovinsku politiku i političku stabilnost, povjerenje u državu, a onda posredno, na negativan gospodarski rast. Moramo shvatiti da smo, posebno zbog resursa kojih imamo, veoma izloženi korupciji velikih kompanija pa i samih država u okruženju, a mi u Hrvatskoj nemamo sustave prevencije ni nadzora. Sustav šume zakona kojih je svake godine oko 300, u uvjetima bez makro sustava, nema smisla. Gospodo, ako želite dobro Hrvatskoj shvatite korupciju ozbiljno, jer prema najnovijim istraživanjima, koji kao knjiga izlaze ovih dana, u zadnjih 8 godina iz Hrvatske je iselilo oko 400 tisuća Hrvata od kojih je 150 tisuća visokoobrazovanih Hrvata. Ako se to preračuna u novac onda gubimo čak 12,5% hrvatskog budžeta. Zar to ozbiljno ne zabrinjava?

Sačuvaj nas Bože od neznanja i političke (ne)volje!

Prof. dr. sc. Tihomir Luković

[1] www.administratiopublica.wordpress.com/2016/05/09/struka-i-politika


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Gospodarstvo