By Dvadeset i pet je godina prošlo od ovih zaključnih riječi, punih vjere i pouzdanja u Onoga koji ga je odabrao i koje je Vlado Košić izgovorio na dan biskupskoga ređenja u zagrebačkoj prvostolnici. Ja ih pak odabirem za naslov moga osvrta o ovoj 25. obljetnici, značajnoj kako za slavljenika, tako i za Crkvu u Hrvata i cjelokupan hrvatski narod. Ove njegove riječi nisu samo molitvene. Odabirem ih prije svega i zbog toga što su izgovorene na samome početku njegova biskupskoga puta, i koje su gotovo programatski ostvarivane do današnjega dana. Te su riječi bile njegovo bezuvjetno predanje, odluka i ideal. One su su bile i ostale mjera u njegovu odnosu prema ljudima, u upravljanju biskupijom, propovijedanju i javnome djelovanju.
O mons. dr. sc. Vladi Košiću, biskupu sisačkom mogli bi se napisati traktati. Njegovo župnikovanje u teškom ratnom razdoblju, doslovno ”na prvoj crti”, njegovi radovi iz mariologije, dogmatske teologije i povijesti hrvatske teologije, objavljeni po mnogim stručnim časopisima, doktorska disertacija o teologu Franji Ksaveru Pejačeviću (1707. – 1781), tiskana u Kršćanskoj sadašnjosti,1997. godine.
Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je pomoćnim biskupom zagrebačkim 29. prosinca 1998. god., a 6. veljače 1999. zajedno s mons. Josipom Mrzljakom zaređen je za biskupa. Benedikt XVI. bulom, ”Anitiquam fidem” ponovno je uspostavio Sisačku biskupiju i Vladu Košića imenovao sisačkim biskupom. Izgleda da mu je Providnost ne samo kao župniku, već i kao biskupu odredila ”prvu crtu”. Postao je episcopus sisciensis upravo tamo gdje je župnikovao, na tom ispaćenom dijelu naše Domovine i koji je nakon svih povijesnih stradanja i nesreća razorio još i potres.
Sjećam se, kako me je prije 25 godina obradovala vijest o njegovom biskupskom imenovanju. Tom sam se prilikom sjetio našega prvoga susreta 1980. god.
Baš kao što mi i sada dok ovo pišem u Telašćici, na terasi ponad mora, naviru sjećanja… Prošloga me je ljeta, upravo ovdje, gdje već godinama drugujem s morem, iznenadio svojim posjetom, prijateljskim druženjem i razgovorom.
Početkom studenoga 2020, stigla mi je, u covidnoj noći, poruka s ”prve crte,” iz Siska. Bio je to biskupov poziv na neobičnu suradnju, na zajednički mali projekt, pismo javnosti, prije svega vjernicima njegove Biskupije, pa i šire od toga, povodom 30. obljetnice od početka Domovinskoga rata. Bio sam počašćen i dirnut njegovim pozivom…
Napisao sam mu, odmah, kako se kaže, na prvu, više iz srca nego iz glave: ” Dragi Vlado, voljeni i poštovani naš biskupe! Prvo, hvala Ti na povjerenju, koje pokazuješ prema meni, kada si pored toliko umnijih od mene, odlučio da supotpišem pismo od velike važnosti za naš narod. Trideseta obljetnica Domovinskoga rata, a i de facto i trideset godina od formiranja naše Države, izvrstan je povod i razlog za ovakvo obraćanje cjelokupnome hrvatskom narodu, od Drave do Drine i diljem svijeta u kojem nas je, nažalost, više nego u Domovini!
Pozorno sam pročitao svako slovo i riječ koju si napisao. Tekst mi se sviđa, čak štoviše, izvrstan je i prihvatljiv i razumljiv širim slojevima, narodu, kojemu je i namijenjen. Jasno, moguće je širiti tekst i učiniti ga još većim, što mi se ne čini da bi bilo dobro. Naime, pismo ne smije biti predugačko iz više razloga. Ljudi ne vole predugačke tekstove, a i plasiranje po medijima je lakše kada je tekst kraći. Iz ovoga Tvoga nacrta pisma, može se izvući nešto što bi moglo izgledati kao dokumenat, deklaracija! Ja mislim da sam Ti svojedobno poslao pismo javnosti, koje sam napisao, a potpisalo ga je 16 generala. Svi su ga mediji u Hrvatskoj, a i šire objavili cjelovito, vjerojatno i zbog toga što nije bilo predugačko. Molim Te pogledaj to pismo, zbog forme. Htio sam da to bude mala generalska deklaracija o stanju države i nacije. Možda bi bilo dobro da i s ovim našim pismom slično napravimo. Bez daljnjega, moguće je ići na veći tekst. U tom slučaju predlažem, uvodni dio, nešto kao preambulu, koju bi mediji koristili i barem to cjelovito objavili.
Ovo su moji nabačaji u sitne sate, dva ujutro, sve nam to valja dobro promisliti, a hvala Bogu imamo dovoljno vremena. Drago mi je da si bolje sa zdravljem i molim Boga da Te što prije i posve napusti ova covidna pošast. Puno Te pozdravljam! Ivan
Dragi Ivane, došao mi je odgovor u sitne sate i pročitao sam ga, a i sada ponovno. Hvala Ti na trudu i spremnosti na suradnju! Evo, ima vremena da se o svemu još promisli i tekst dotjera… nisi napisao možeš li i koliko sudjelovati pisanjem, posebno gdje sam ja mislio da teme ili podnaslovi Tebi pripadaju… Da, hvala na generalskoj deklaraciji o HOS-u koju su potpisali 16 generala, upoznat sam s tim, i znam da si Ti to sastavio, a ja se sjetio ovog ljetnog intervjua koji sam neki tjedan čitao pa sam to povezao. A i naše prijateljstvo još od studentskih dana… ovih sam dana puno razmišljao, pa i pisao o prof. Golubu, komu je usput rečeno 25. 10. bila druga godišnjica smrti, a ove mu je godine 90. godišnjica od rođenja… Pokrenuo sam inicijativu da se Osnovnoj školi u Posavskim Bregima ( kod Ivanića, moja biskupija ) ime promijeni u Osnovna škola Ivan Golub , budući da je on 1957./58. bio tamo župnik i napisao knjigu Pisma ( Josipu Turčinoviću ), no što je praktički podignut spomenik Posavskim Bregima… to je bilo usput.
Što se našeg pisma tiče, razmišljam da bi moglo izići i prije. Evo mi smo u ponedjeljak obilježili 30. godišnjicu svirepog ubojstva našeg sisačkog župnika Antuna Grahovara, ja ga tu spominjem kao prvu žrtvu Domovinskog rata, premda je formalno ona bila prije početka Domovinskog rata , ali ljudi tu kod nas to tako doživljavaju. Možda sam ja došao na tu ideju o toj obljetnici jer je ona i moja: ja sam u ovaj kraj za župnika Hrastovice kod Petrinje došao početkom rujna 1990., ne znajući što me čeka, s velikim elanom prvog župničkog mjesta, među dobre ljude… a tada je već bila na djelu tzv. balvan revolucija, no nas to nije uznemiravalo, mislili smo da će to proći…
Zapravo ja razmišljam kako da opravdamo da smo baš nas dvojica autori – ili možemo napisati : sastavili IT i VK ?
Ti si pisac, književnik, pjesnik i ujedno general HV, sudionik Domovinskoga rata i sve to imaš kao iskustvo i znaš o tome lijepo pisati, čiste si duše, bez ljage, katolik… jedino si sam svoj strijelac, kao i ja. Ti si izašao iz HGZ-a, a ja u HBK ne predstavljam neku poziciju pa će se neki čuditi, zašto baš ja… Ali to se može obrazložiti mislim upravo time što sam ja i osobno tu godinu i te ratne godine proživio – jedini od biskupa – doista na prvoj crti! Vidjet ćemo što bismo još mogli. Ti samo molim Te napiši svoj tekst odnosno tekstove, svoje primjedbe…
Ja nisam želio ni puno podataka ni puno imena pa ni citata jer bi to bilo nečitko, to ne bi trebao biti ni znanstveni rad ni kronologija, nego podsjećanje na velike događaje za koje kao narod i kao vjernici moramo Bogu i ljudima biti zahvalni.
Srdačno Te pozdravljam u ove rane sate i želim svako dobro! Javi se! Bilo bi dobro da se negdje i vidimo i o svemu popričamo… kada i gdje budeš mogao.
Ja sam još jedno tjedan dana u nekoj poštedi, premda osjećam da sam dobro, ali još se oporavljaju pluća… pa trebam pripaziti. Srdačno, Vlado
Dragi Prijatelju, intenzivno razmišljam o svemu. Hvala Ti, lijepo si obrazložio razloge za potrebu takvoga pisma, kao i naše povezanosti, satkane davnih dana i utemeljene na istvu srca i riječi i istih stremljenja i nada! Desetljeća su iza nas u kojima smo sve to potvrdili. Nismo imali prilike za češće susrete i druženja. Na kraju krajeva, naša bliskost i prijateljstvo počivaju na ovim dubljim i trajnijim čimbenicima!
Napisat ću sve što je potrebno! To nije u pitanju! Kako se dogovorimo, tako će uz Božju pomoć i zagovor našega Alojzija Stepinca i biti! Kada dokraja ozdraviš, moramo sjesti za stol, sve pojasniti i krenuti u realizaciju.
Da, moglo bi tu biti svakakvih priča, zašto njih dvojica, što oni hoće, našla tikva čepinu ili krpa zakrpu. Pitat će se, možda, i u HBK i u HGZ, a i šire, vrli naši intelektualci, pametnjakovići… Meni to ne predstavlja nikakav problem. Lijepo si rekao, svoji smo ljudi, a i strijelci i to ne baš loši! Biskup i general zajedno, pa i dva književnika zajedno, dva nekompromitirana Hrvata i domoljuba zajedno pišu o ovako važnoj temi i obraćaju se javnosti.
Znaš, ako ćemo ići na duži tekst, onda je to poslanica i ima rezona. Ti si biskup s ugledom. Uvjeren sam da bi tekst potpisalo dosta uglednika, pa bismo time smanjili kritike, zašto i zbog čega ”njih dvojica” i ”što si oni umišljaju” obraćajući se naciji!
Ako isključujemo kraću verziju, predlažem da se držimo Tvoga nacrta. U tom slučaju, ja bih između Tvojih rečenica ponešto dodao i nastojao da se stilski i sadržajno podudaramo. U ratnu faktografiju ne treba previše ulaziti, ona je poznata. Važan je idejni, načelni pristup, a on je već u Tvome nacrtu dobro postavljen. Malo ćemo sve to izbrusiti, zajednički dakako. Riječ po riječ. Ti imaš puno više posla i obveza nego ja. Kada god možeš, slobodno me nazovi u svako doba dana i noći. Vidiš da sam noćna ptica, možda i vrana… Ne izlazim nigdje zbog te korone. Iskreno, nisam se cijepio i ne ću. Neka bude što bude, više me je strah da ja nekome nešto ne prenesem. Čudan, čudan je taj virus i sve ovo što se događa u svezi s tim. Bliži se kraj Tvojoj karanteni, pa ćemo dogovoriti susret u Sisku ili u Zagrebu. Glede pisma, bit će sve jasnije u četiri oka. Ivan
Dragi Ivane, Hvala na odgovoru… i mene veseli ova suradnja… možemo napraviti neki popis podupiratelja koji bi eventualno samim svojim potpisom dali na važnosti ovom pismu / ili možemo ga kako drukčije nazvati ? Ali možda ne bi bilo ni to važno, čak mi se sviđa da budemo sami… Znaš i sam da trpim i izvana ali i iznutra kritike zbog mog stila i nastupanja, pa sad još to… ali kažem Ti da je moguće objašnjenje: eto, čovjek bio u tom ratu na prvoj crti kao župnik i sve proživio pa ga to drži… ali mislim da je da je važniji sadržaj koji bi bio poruka svima koji ju žele čuti.
Spomenuo sam Goluba jer je zapravo on nas spojio – kad sam bio urednik Spectruma, poslao me k Tebi da procijeniš vrijednost pristiglih pjesama i tako pomogneš da izdvojimo vrijedne od nevrijednih i objavimo što je dobro…
A sad neka je njemu laka hrvatska zemlja, a mi radimo što možemo…što se mene tiče, ja ću ako Bog da funkcionirati u Sisku poslije 22. 11., što znači da bismo se mogli susresti tada, npr. 23. 11., ako Ti se dolazi u Sisak. Ali ja ja ću uskoro doći čak dvaput u Zagreb : 20. 11. imam sastanak Vijeća za nauk vjere u HBK, kojem sam predsjednik, a onda imamo sjednicu HBK, 24. i 25. 11. pa bismo se mogli naći, možda prije sjednice… Srdačan Ti pozdrav, Vlado
Dragi Vlado, ne znam jesam li Ti o tome pričao. Zanimljiva i zgodna crtica o Golubu. Sjećam se, u jednom od naših čestih, u ono doba, susreta, rekao mi je pred zagrebačkom prvostolnicom, gledajući u Nadbiskupski dvor, da mu je svašta u životu bilo nuđeno i da nije prihvatio, jer da on osjeća da je pjesnik i da je tako najviše svoj i kao takav najbliže Bogu! Svoje je teološko umijeće i znanje proživljavao kao pjesnik! U tome je bio poseban. Donekle je, meni se barem tako čini, i Bonaventura Duda bio takav. Zaljubljenik u poeziju, a i sam je i to vrlo uspješno napisao neke pjesme, pa i jednu od izvrsnih hrvatskih duhovnih pjesama: ” O, Ti koji jesi, biti mi daj…”
Smišljajući što reći, što napisati povodom proslave 25. obljetnice biskupstva Vlade Košića, zaključio sam da je to najbolje učiniti na posve netipičan i neuobičajen način: iskreno i autentično, pismima i mislima koje smo izmjenjivali u nastajanju ”Junačke i svete Hrvatske”,(objavljeno, Sisak, 2021.) poslanice, kojom smo se obratili javnosti i tako zajednički obilježili 30. obljetnicu od početka Domovinskoga rata. Pismo je doživjelo i drugo prošireno izdanje s posebnim osvrtom na strašan potres koji je krajem 2020. i početkom 2021. pogodio Sisačku biskupiju, devet je osoba poginulo, tisuće ljudi je ostalo bez krova nad glavom, a od 63 župe u Biskupiji u njih 31 nije bilo moguće slaviti euharistiju u župnim crkvama, koje su bile srušene ili teško oštećene. Vjernici su se okupljali po dvoranama. Biskupija je podigla još 14 dvorana u župama koje nisu imale dvorane ili alternativne prostore.
I nakon ostvarena i objavljena suautorstva Junačke i svete Hrvatske, na indirektan način ovakvim mojim postupkom, objavom naše male korespondencije, biskup postaje ”suautorom” i ovoga moga skromnoga priloga u zborniku i obilježavanju ove njegove časne obljetnice.
Doista, bez ikakvih pretenzija za uzimanjem nekoga povijesnog spomena, valja reći da je bez presedana, barem u nas Hrvata, ako ne i u širim razmjerima, objavljivanje pisma, koje zajedno pišu i potpisuju jedan biskup i jedan general. Tim više što je pismo napisano, s vremenskom distancom, trideset godina nakon presudnih događaja za hrvatski narod, u kojima su, svaki na svoj način, kao sudionici i branitelji sudjelovali. Pismo je bilo i nužni osvrtaj na nimalo povoljno stanje u kojem se, nakon toliko godina od završetka rata, kao narod i društvo nalazimo.
Ova naša mala prepiska u funkciji je i onog osnovnog što bih želio reći o biskupu Košiću, o njegovom liku i djelu a i ponešto o našem dugu poznanstvu i prijateljstvu. Poezija i Ivan Golub, kao što se biskup prisjeća, ”skrivili” su naš davni prvi susret. Uslijedilo je naše poznanstvo i prijateljstvo. Draga mi je ta ”krivnja. Draga poezija. Hvala Bogu na takvome daru. Daru blizine i prijateljstva.
Upravo zbog toga i ne samo zbog toga, želim prozboriti ponešto ovom prigodom o pjesničkom dijelu Vladina srca i osobe, koje se zrcali u njegovoj pjesmi ”Vjerujem”… Osim toga u tim stihovima nazirem i neku svoju muku i svoj Credo, pa ih i zbog toga izdvajam … Mislim da je u tih nekoliko stihova uspješno zgusnuo svoj život, svoje svećeničko i biskupsko poslanje, bez ikakve patetike, deklarativnosti, banalnosti i suvišne ispovijednosti, kojima počesto podliježu pjesmotvori i uradci duhovne provenijencije.
Vjerujem
Vjerujem Ti Gospode
I kad ne vjerujem
S Tobom sam Gospode
I kad to nisam
S Tobom želim zajedno
i u vatru i u vodu
I kroz život i kroz smrt
Ocu Tvojemu i mojemu
Ocu našemu
Zašto sam toliko sam
To samo Ti znaš
Al moja vjera je
U Tebi
Biskup Vlado Košić je želio je da ta obljetnica prođe u molitvenoj tišini. Jedan sam od onih koji su mu govorili da ta ”tišina” nikako ne bi bilo dobra i da bi bila čak i nepravedna prema mnogima koji cijene njegov rad i djelovanje, prema onima koji ga poštuju i vole ne samo kao biskupa, već i kao teologa, mariologa , vrsna propovjednika i autora zapaženih teoloških radova i knjiga, ali, što nije nevažno, čak štoviše, i kao književnika i pjesnika. Po mome uvjerenju, njegove pjesme i pjesnička proza objavljene u knjizi ”Ljubav svemu se nada” vrijedne su svake pozornosti, a neke od njih i uvrštenja u tijekove i antologije hrvatskoga pjesništva.
Košićeva knjiga ratnih zapisa i sjećanja ”Župnik na prvoj crti”, koja je dosad doživjela tri izdanja, dragocjen je i u nekim aspektima jedinstven doprinos i svjedočenje o ratnim prilikama na Banovini, gdje je 1990. kao mladi svećenik bio postavljen za župnika u Hrastovici, koju je 1991. zahvatio rat, velikosrpska agresija, stradanje i progonstvo…
U teškim i dramatičnim ratnim prilikama 1992. postavlja ga nadbiskup kardinal Franjo Kuharić i za petrinjskog župnika. S vjernicima, koji su mu bili povjereni, kao svećenik, župnik na prvoj crti dijelio je sve zlo i nedaće koje su potresale taj kraj i hrvatske ljude.
”Biskup na prvoj crti” (knjiga njegovih homilija), prisjeća se knjige ”Župnika na prvoj crti” i kaže:
” …Kao svjedok teških ljudskih stradanja bilježio sam – što u svoje bilježnice, što u župne spomenice, a što, ponajviše, u svoje srce i svoje osjećaje – te ratne događaje i sudbine svojih župljana. Ovdje sam ih donio onakve kakvi još uvijek žive u meni…”
Bilježenjem događaja u župnim spomenicama, ostavljeni su i sačuvani podaci koji su na taj način spašeni od zaborava i mogu poslužiti kao prilog u izučavanju i pisanju povijesti Domovinskoga rata u tome prevažnom dijelu naše Domovine, koji je od srbočetničke, partizanske i komunističke ruke strahovito stradao i u 2. svjetskome ratu, a poglavito u poraću 1945. Slična su zvjerstva, razbojništva i krvave scenarije, progon i stradanje hrvatskoga puka, genocid, kulturocid i zatiranje svega hrvatskog, rušenje katoličkih crkava, ponovili 1991. Zlosilje je trajalo kroz sve četiri godine okupacije i rata, koji su pobjedonosno okončani hrvatskom, oslobodilačkom, vojno – redarstvenom operacijom Oluja.
Knjiga ”Župnik na prvoj crti” sadrži u sebi osim sjećanja na ljude i događaje, elemente i dokumentarnog, autobiografskog romana i mogla bi, da je u nas mudrosti i pameti, poslužiti kao lektira u osnovnim i srednjim školama i kao izvrsni predložak filmskim i kazališnim redateljima. Valja reći da ti zapisi ratnoga župnika, branitelja vjere, vjernika i Domovine, idu u red ponajboljih književnih, proznih uradaka o Domovinskome obrambenome ratu, patnjama i stradanjima ljudi i ulozi Crkve u ratnim uvjetima i okolnostima.
Ono pak što je autor o svemu tome upisao u ”svoje srce i svoje osjećaje ” pretočeno je i u neke pjesmotvore, molitvene pjesme i prozne zapise u zbirci ”Ljubav svemu se nada”, koji, kako već rekoh, imaju trajnu vrijednost.
Da je tome tako, dostatno je citirati nekoliko stihova iz pjesme ”Vukovar”:
”… Ipak vidjeh djecu, Gospodine,
Djeca se smiješe
Nose hrvatsku zastavu
Dugu kao neki šal
Velik i širok
U boji krvi, čistog snijega i sinjeg mora
Hoće li to ova djeca koja se smiješe
Čitavu Hrvatsku obući zastavom
Kao šalom…”
Ili pak, impresivnu pjesmu, ”Lice moje mame”:
Pitam se je li ti, mama,
ova duboka bora iznad lijevog oka
Zbog moga rođenja
Zbog mnogih neprospavanih noći
Je li ti ova bora nad desnim okom
Od moje mladosti i brige za mene
Jesu li ove bore na čelu
Od moje škole i zbog tvojih strepnji
Što će biti od mene
A onda ove bore pod očima i lijevo i desno
Zbog rata i tvojih nesanica
S molitvama za me kad su me mogli ubit
A ja to nisam znao no ti jesi
Nisu li tvoja dva izborana obraza
Sva puna tragova od molitava i straha
Za mene
Reci mi, mama,
O kako volim zagrliti i izljubiti
Tvoje drago lice, mama,
To tvoje lice ima na sebi
Zapis o tvojoj ljubavi
Valjalo bi opširnije pisati i o drugim dijelovima knjige ”Ljubav svemu se nada”, o ostalim pjesmama, crticama i molitvama. O Domovinskome brevijaru i molitvenim zapiscima iz propovijedi, koje je u pojedinim prilikama izgovarao, a imaju, osim molitvene i meditativne nakane i književnu konotaciju, poetsko prozne proplamsaje, vrijedne pozornosti… Valjalo bi se posebno osvrnuti i na knjigu ”Biskup na prvoj crti”, izbor njegovih javnih nastupa i propovijedi kao sisačkog biskupa, koja se otvara s biskupovim znamenitim govorom u Bleiburgu, 15. svibnja 2010. I kojeg je započeo citiranjem snažnih i dirljivih stihova pjesnika Vinka Nikolića:
”Polje bijelih ljiljana u svibanjske bijele zore / bolno pokošeno. / Polje plavih ljubica u svibanjske noći / suzama orošeno. / Nevino je je janje / vođeno na klanje. / Kud je Hrvat prošo, / makovi su rujni po poljima cvali. ”
Nimalo slučajan početak propovijedi… Biskupov odabir upravo ove pjesme govori o njegovom poetskom senzibiltetu i dubokom suosjećanju s najvećom tragedijom u povijesti hrvatskoga naroda.
Tu su i nezaboravne propovijedi prigodom hodočašća, sv. misa i redovitih godišnjih komemoracija za junačke branitelje Gvozdanskog ili pak za stradale, pobijene i protjerane Zrinjane.
”… I mi smo ovdje, draga braćo i sestre, kako bismo i usnama i srcem izrekli ono što oni koji su tu pobijeni ne mogu reći. Pozvani smo, i od Gospodina obdareni snagom i moći, da se bez straha usprotivimo nepravdi i da se borimo za istinu i pravdu – i o Zrinu, i o Španovici, i o Borićevcu, i tolikim drugim mjestima stradanja našega naroda. I da već jednom skinemo lažnu masku ”osloboditelja” koji su obični i najkrvaviji zločinci, a koji se i danas skrivaju pod krinkom ”antifašista”…” ( Biskup Košić, Zrin, 9. rujna 2012.)
Potom, valjalo bi, puno toga napisati o biskupovu odnosu prema braniteljima, prema obiteljima palih hrvatskih bojovnika. Svi su oni u njegovim mislima, molitvama.
Nad stravičnom jamom Jazovkom, 22. lipnja 2013. izgovara:
” Molimo Te, Gospodine, podari svoj mir i blaženstvo našim poginulima. I u Drugom svjetskom ratu, u Jazovki i u tolikim jamama i skrivenim grobištima diljem Lijepe naše! Podari svoj mir i svima poginulima u Domovinskom ratu! Pomozi i nama da vjerujemo da s Tobom i mi pobjeđujemo, da se obrate zločinci, da se uspostavi pravednost i učvrsti mir! Molimo Te, neka nas ispuni Tvoja sveta milost hrabre i jake vjere, da naše zalaganje bude za budućnost i za vječnost naše Domovine i našega naroda! Amen.”
I kad već pomalo braniteljski glasovi jenjavaju, što zbog njihovih poodmaklih godina, stradanja i rana u njihovim dušama i tijelima, što zbog općeg nemara i neosjetljivosti, Biskupov se glas čuje i on diljem svoje Biskupije i Hrvatske, govori u njihovo ime, naglašavajući da hrvatski temelji slobode i države počivaju na njihovoj hrabrosti i njihovoj žrtvi.
A u sisačkoj je katedrali, 3. rujna 2012., između ostaloga je rekao:
”Kada danas molimo za žrtve Domovinskoga rata, kada mislimo na heroje koji su i živote položili za slobodu naroda, tada i sami moramo stati preda se i pred naše mlade naraštaje te se zapitati: tko smo mi, na čijoj smo mi strani i što mi svjedočimo o njihovoj žrtvi? Da ne bismo, ne stanemo li odlučno na stranu istine i pravde, i mi bili sukrivci njihova danas zaborava, a sutra možda i progona. Neka nas Bog toga oslobodi!”
Tisuće i tisuće hrvatskih sinova, jedva stasale hrvatske mladosti, s krunicama oko vrata, krenulo je u obranu Hrvatske… Branitelji su mu zahvalni što on to ne zaboravlja. Branitelji ga smatraju, kako mi rekoše na jednoj proslavi, svojim ratnim kolegom i duhovnim generalom. Nije me iznenadio izrečeni kompliment. Biskup Vlado Košić itekako ga je zavrijedio. Bio je s njima onda kada je trebalo… Onda, kao svećenik, u ratnim okolnostima na Banovini, s molitvama na usnama i s krunicom u ruci, a danas i sve ove godine kao biskup, nepokolebljiv u navještaju Evanđelja i obrani katoličke vjere i kršćanskih načela, vjeran Bogu, Crkvi i svome hrvatskome narodu.
Moj mali doprinos u nastajanju našega pisma, kojeg smo nazvali ”Junačka i sveta Hrvatska, smatram jednim od meni najdražih uradaka… A podosta sam toga u svome književnom i javnom djelovanju pisao, potpisivao, supotpisivao, uređivao i objavljivao…
Pismo smo zaključili, molitvenom pjesmom, koja je nastala, negdje ranih osamdesetih godina, poslije našega prvoga susreta, na Kaptolu, u sjeni zagrebačke prvostolnice… Mislim da je dobro i ove moje reducirane ( zbog nužno ograničena prostora u zborniku ! ) prisjećaje, završiti tom istom molitvom, koju smo, na moju želju, bratski podijelili i supotpisali, posvetivši je Mariji, ”Nadi ucviljenih našega naroda”.
FIDELISSIMA
Molimo Te za dvadeset i prvo stoljeće
ovoga svijeta, za sretan ulazak u četrnaesto
kršćansko stoljeće našega naroda, jer Tebi se,
Kraljice naših trinaest stoljeća, prigibahu
kneževska, kraljevska, viteška koljena ovoga
naroda. Pod Tvojom su zaštitom sa stratišta
njihove duše hrlile Kralju vjekova i naših
trinaest nevolja, trinaest predziđa, trinaest
slavnih sjećanja. Trinaest gorkih postaja:
vjere, krštenja i nadanja.
I tisuću tri stotine puta Put. Tisuću tri stotine
puta Istina. I tisuću tri stotine puta Život
kroz bespuća trinaest stoljeća. Pod Križem
tisuću tri stotine puta tisuću tri stotine žena je
stajalo iz našega naroda plačući. Po zgarištima,
po planinama i dolinama su se žalosne skupljale
da Te pozdrave: Zdravo Marijo! Zdravo Kraljice
Majko Milosrđa… Zdravo Fidelissima Advocata
Croatiae… Zdravo!
Trinaest stoljeća i još trinaest stoljeća i još
i još Neka bude volja Tvoja, Nado ucviljenih
našega naroda. Zauvijek: Najvjernija Odvjetnice
naša, Majko naša, Djevice naša. Zauvijek neka
bude Zdravo Marijo. Zdravo neka bude zauvijek.
Fidelissima, molimo Te na pragu četrnaestog
predziđa kršćanstva našega naroda. Molimo Te…
Gospo i Gospodarice, vole Te sluge nevjerne:
episcopus tuus Croata Vlado
et poeta tuus Croata Ivan
GENERAL HV IVAN TOLJ
