Dr. Stjepan Razum , svećenik zagrebačke nadbiskupije…

Prije godinu dana, 25.4. „Hrvatski tjednik“ je objavio tekst svećenika zagrebačke nadbiskupije dr. Stjepana Razuma u kojem je otvoreno prozvao nadbiskupe i biskupe u Hrvatskoj zbog popuštanja i snishodljivosti crkvenih glavara u svezi mjera uvedenih u sve crkve za vrijeme liturgije. Taj tekst je izazvao brojne „vjernike“ pa i one u redovima medija poput B. Pofuka, D. Pilsela i drugih. Zapravo navedeni su iz svih cijevi raspalili po usamljenom Razumu kritizirajući ga zapravo što govori Riječ Božju.

Nakon godinu dana i na isti dan prekjučer u nedjelju nastupio je dominikanac pater Dominik Gerbic koji je u izravnome prijenosu mise na HTV-u prozvao HDZ, SDP, potom neke bradate svećenike i sve uopćeno uvijajući oštricu kritike u krpu natopljenu kamilicom.

HTV se nakon završenog prijenosa ogradio od izrečenog na misi što je na rubu incidenta i to je izgleda danas postala „crvena krpa“ na koju se brojni pojedinci na društvenim mrežama dive hrabrosti i odvažnosti mladog dominikanca, a kojom mi vjernici ne možemo biti zadovoljni.

Znakovito je kako je navedeni pater Dominik na kraju svoje propovijedi citirao jednu misao kardinala J. Bozanića što je stvorilo malu zabunu, budući je logično da se prethodno navedene kritike odnose i na njega.

Čast mi je da vam mogu prenijeti izvorni tekst svog brata u Kristu Stjepana Razuma koji doista vrvi Božjom Riječju i Kristovom Istinom.

Dr. Stjepan Razum, svećenik Zagrebačke nadbiskupije

Zahvaljujući dr. Stjepanu Razumu, donosimo tekst koji je već predhodno objavljen u tiskanom obliku Hrvatskog tjednika s time što ga ovdje objavljujemo izvorno onako kako je i napisan, u korienskom pravopisu. U njemu dr. Razum poziva na pokajanje, ne samo biskupe, nego i cijeli hrvatski narod.

    Imam potrebu i želju čestitati i zahvaliti hrvatskom književniku Tomislavu Šovagoviću na izvrstnom članku, objavljenom u HT (br. 812), o sramotnom, kukavičkom, izdajničkom i bezbožničkom ponašanju hrvatskih biskupa i nadbiskupa, koji pozivaju hrvatske vjernike na poslušnost papi i sebi, a u isto doba oni nisu poslušni Bogu Svemožnomu, a kojemu svi mi moramo biti poslušni, jer su svojom ljudskom odredbom ukinuli Božju zapovied slavljenja Dana Gospodnjega. Zatvorili su crkve vjernomu puku svojom odlukom od 19. ožujka, da bi kao Božji odgovor, ako hoćemo, i Božja srčba na taj njihov nevjernički i bezbožni čin došao već 22. ožujka potresom u Zagrebu. Premda nije predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, stožernik Josip Bozanić ipak ima važnu rieč u toj konferenciji, koja se sastaje u Zagrebu. U Zagrebu su donieli odluku o zatvaranju crkava, pa je Zagrebačka crkva, kojoj predsjeda nadbiskup Bozanić, prva osjetila Božju srčbu, zbog toga bezbožnoga čina. Ne samo prvostolnica i mnoge druge crkve (isusovačka u Palmotićevoj, franjevačka na Kaptolu, Sv. Marije na Dolcu, u Markuševcu, Granešini, Čučerju, a isto tako i one preko Medvjednice), nego i sam Nadbiskupski dvor jako je oštećen, do te mjere, da u njemu nije moguće živjeti bez temeljne, dugotrajne i skupe obnove. Ako netko misli ovaj potres i nastale štete tek racionalno objasniti i opravdati, neka se sjeti dvaju potresa u središnjoj Italiji, onaj iz godine 1997. i nedavni iz 2016., kad su također stradale mnoge crkve, pa i bazilika Sv. Franje u Asizu, u kojem se od godine 1986. događa, svetopisamski rečeno, bludničenje s “duhom Asiza”. Za proroka Jeremiju bila je obična kupnja njive prije odlazka u sužanjstvo proročki znak i proročki govor (uzp. Jer 32, 43-44), a današnjem čovjeku ni ovi potresi nisu proročki znakovi, što je pokazatelj podpune posvjetovnjačenosti današnjih ljudi. Duh ovoga Svieta zarobio je današnjega čovjeka, čemu se nisu uspjeli odhrvati ni naši biskupi. Gospodari ovoga Svieta – masoni mogu zadovoljno trljati ruke! Logična je to posljedica odmaka od Rieči Božje, nečitanja Svetoga Pisma.

Stoga naši biskupi nisu mogli djelovati onako kako to Bog od njih traži u Svetome Pismu, nego su odlučili onako, kako je to od njih zatražila zemaljska vlast. Isus Krist je susretao gubavce i liečio ih. Nama svojim učenicima dao je istu moć liečenja u Njegovo Ime. Tom su se božanskom moći koristili mnogi u dvotisućljetnoj poviesti Crkve, a kao primjer navedimo naše misionare Antu Gabrića i Majku Terezu, koji nisu bježali od gubavaca po ulicama indijske Kalkute, već su im naprotiv pristupali, pomagali im i liečili ih. Pa kad bi i taj zarazni virus bio tako strašan, kao što nije, crkve bi trebale ostati otvorene i za zaražene, kako bismo upravo u crkvama na njih polagali ruke i molili od Gospodina zdravlje.

Po svemu sudeći posljednja su vremena, u kojima nas čekaju težka izkušenja. Dolazi vrieme, kad će se svaki vjernik i onaj koji misli, da je vjernik, morati odlučiti, na čijoj je strani; na Božjoj ili na protubožjoj, antikristovskoj, odnosno Sotoninoj. Hrvatski biskupi i nadbiskupi očitovali su se nažalost kao antikristovski. I apostol Petar je prošao to životno izkušenje, pa mu je Gospodin Isus Krist rekao: “Idi mi s očiju, sotono – reče mu – jer tvoje misli nisu Božje, već ljudske!” (Mk 8, 33). Već je sada vrieme, kada svojim biskupima moramo, poput istoga, ali obraćenoga apostola Petra reći: “Treba se većma pokoravati Bogu, negoli ljudima” (Dj 5, 29). Biskupi bi nam u tom pokoravanju Bogu trebali biti primjeri, ali, nažalost, ovi današnji su zavodnici.

Na omrežju je postavljeno pitanje: “Koji biskup u Hrvatskoj nije ateist, komunist ili mason?” U razpravi nakon toga pitanja, čitatelji nisu mogli iztaknuti ni jednoga biskupa, koji to ne bi bio (osim mostarsko-duvanjskoga i trebinjsko-mrkanskoga Ratka Perića, ali koji nije član HBK-a). Poznato je, da su masoni tajno udruženje, pa nije moguće znati, tko je njihov član, tko je masonski inicirani pregačar. No, po tome, kako se pojedinci ponašaju, što govore, koje (ne)vriednosti zastupaju, može se lagano prepoznati masona – pregačara ili nepregačara. Svi oni, koji čovjeka ili, štoviše, samoga sebe postavljaju nad Bogom, djeluju masonski, t.j. sotonski, a upravo su tako učinili hrvatski biskupi i nadbiskupi, kad su svojom ljudskom odlukom ukinuli Božju zapovied slavljenja Dana Gospodnjega, svetu Pričest, pa i svetu Izpovied (reći će netko, da je to samo privremeno, ali nije smjelo biti niti privremeno!). Nema nikakve dvojbe, da su upravo svi hrvatski biskupi i nadbiskupi svojom sramotnom i bezbožnom odlukom stali na stranu Sotone, a protiv Boga. U tome su se dodatno iztaknuli dubrovački biskup i splitsko-makarski nadbiskup, kojima nije vriedno ni imena navoditi. Sjetimo se i toga, kako je prije nekoliko godina sisački biskup blagoslovio temelje sisačke džamije, a ostali su biskupi o tome šutjeli, pa su svi već tada sudjelovali u griehu idolopoklonstva i griehu propusta opomene (brat brata). Stoga su svi naši biskupi u duhovnom smislu skinuti sa svoga biskupskoga sjedišta (detronizirani). Oni mogu još desetljeće, ili više ili manje, biti zakonski predstojnici u svojim biskupijama, ali Bog ih je detronizirao, što je osobito vidljivo kod zagrebačkoga nadbiskupa Josipa Bozanića. Njega je u doslovnom smislu Svemogući Bog već 22. ožujka deložirao. Nakon što je zabranio povjerenom mu stadu ulazak u crkve, Bog ga je iztjerao iz njegova doma – ʽako vjernici ne smiju u Moj dom, ne ćeš ni ti biti u svomeʼ. Dogodilo se ono, što je Bog po proroku Izaiji prorekao dvorjaninu Šibni: “Lišit ću te tvoje službe, otjerat te s tvoga mjesta; i pozvat ću svoga slugu Elijakima, sina Hilkijina. Obući ću mu tvoju haljinu, tvojim ću ga pojasom opasat, tvoju ću mu vlast predati u ruke, te će biti otac žiteljima jeruzalemskim i kući Judinoj. Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove: kad otvori, nitko ne će zatvoriti, kad zatvori, nitko ne će otvoriti. Kao klin zabit ću ga na tvrdu mjestu; i postat će priesto slave domu otca svojega.” (Iz 22, 19-23).

Hrvatski su biskupi i nadbiskupi učinili veliku pogrješku, veliki grieh. No, kao i svaki čovjek nakon svakoga grieha, mogu se pokajati, moliti Boga za oproštenje i obratiti se. Budući da je njihov grieh javan i s velikim javnim posljedicama, i njihovo pokajanje trebalo bi biti javno. Svaki od njih, kad će se prvi put pojaviti pred vjernicima, trebao bi se pojaviti u kostrieti i posut pepelom, a ne u svom grimizu i crvenilu. U poniznosti pred Bogom i pred ljudima trebali bi plakati zbog učinjenoga grieha i moliti za oproštenje. Tada neka pozovu i povjerene im vjernike, da se pridruže tom pokajničkom činu. Narod će to prepoznati kao istinski put i pridružit će se. Ja ću se prvi odazvati i moliti Otca Nebeskoga u Ime Isusovo, da nam oprosti naše griehe, da skine s naših leđa breme narodnih grieha, od čedomorstva, idolopokolonstva do bezbožničtva, zbog kojih nas snalaze tolika zla. To sam milošću Božjom već osobno činio, ali breme grieha je toliko veliko, da je potrebno cieli narod pozvati na pokajanje i obraćenje, onako kako su to učinili kraljica Estera i Mordokaj (Est 4, 16), a to mogu samo narodni glavari i biskupi.

Kad sam već napisao ovih nekoliko odlomaka i htio ih poslati uredničtvu Hrvatskoga tjednika, doznao sam, da je danas, 16. travnja, zakazana molitva pred zagrebačkom prvostolnicom, koju će osobno predvoditi zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, za uspješnost skidanja vrha sjevernoga tornja i za cjelokupnu obnovu prvostolnice, koja je u potresu jako stradala. I otišao sam sudjelovati ili samo nazočiti tom molitvenom činu. Kad sam vidio, da se nadbiskup Bozanić nije pojavio u kostrieti i posut pepelom, nego u svom crvenilu, nisam mogao ništa drugo, nego jedino snimiti taj događaj. Molitva je bila, po običaju, podpuno nebiblijska, t.j. nekršćanska. Uz molitvu blagoslova i zaštite Boga Svemogućega, izgovarali su se zazivi raznim svetcima i anđelima, a na kraju je zapjevana i pjesma “Kraljice neba”. Očito je, da predmoliteljima nisu poznate Rieči Božje ili ih svjestno zanemaruju. Naime, jedino se Bogu molimo i jedino se njemu klanjamo. O tome nas toliko puta sam Bog u Svetome Pismu podučava i opominje. O štovanju “kraljice neba” Bog nas po proroku Jeremiji strašno opominje: “A ti ne moli milosti za narod ovaj, ne diži glasa za njih i ne moli, ne navaljuj na me, je te ne ću uslišiti. Ne vidiš li, što čine po gradovima judejskim i po ulicama jeruzalemskim? Djeca kupe drva, otci pale vatru, žene miese tiesto, da izpeku kolače ʽkraljici nebaʼ i lievaju ljevanice tuđim bogovima, da me pogrde. Zar mene tim pogrđuju – rieč je Jahvina – a ne sebe na svoju sramotu? I stoga ovako govori Jahve Gospod: Evo gnjev svoj i jarost svoju izlit ću na ovo mjesto, na ljude i stoku, na poljsko drveće i na plodove zemlje, razplamtjet će se i ne će se ugasiti.” (Jer 7, 16-20). Isus Krist na napastovanje Sotonino odgovara: “Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!” (Mt 4,10). Podpuno je jasna i nedvosmislena Božja rieč: “Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, koji dade samoga sebe kao odkup mjesto sviju” (1 Tim, 2, 5-6). Nema, dakle, drugih posrednika i zagovornika, osim Isusa Krista. Sâm Krist Gospodin nas izravno poziva: “Dođite k meni svi, koji ste umorni i obterećeni, i ja ću vas okriepiti” (Mt 11, 28). I objašnjava nam: “I što god zamolite u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ma što me zamolili u moje ime, ja ću to učiniti” (Iv 14, 13-14). I: “Zaista, zaista, kažem vam, ako što zamolite od Otca u moje ime, dat će vam” (Iv 16, 23). Dakle, iz ovih i mnogih drugih svetopisamskih rieči podpuno je jasno, komu se moramo i smijemo moliti: Nebeskom Otcu u ime Isusovo i samom Isusu u Njegovo ime. A što misli Bog o onima, koji mu se pokušavaju obraćati preko umrlih stvorova, t.j. preko svetaca i svetica, jasno je i nedvosmisleno poručio preko kralja Šaula i proroka Samuela. Kad je Šaul, budući da mu zbog nevjernosti Bog nije više odgovarao na molitve, pokušao do Boga doći preko pokojnoga proroka Samuela, prorok mu je odgovorio: “Zašto si pomutio moj mir dozivajući me gore? […] Zašto mene pitaš, kad se Jahve odvratio od tebe i postao ti neprijateljem?” (1 Sam 28, 15-16).

Glede štovanja svetaca, iz čega onda proizlaze molitve, zagovori, zavjeti i pučke pobožnosti, većina vjernika je u podpunom neznanju i zabludi, a žalostno je to, što ga u tom neznanju i zabludi podržavaju i vode njihovi predvodnici biskupi i mi svećenici. Kao što proizlazi iz gornjih svetopisamskih rieči, svetci nisu naši zagovornici, posrednici i molitelji, nego su oni samo naši uzori. Kada je papa Ivan Pavao Drugi 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici proglasio blaženim Alojzija Stepinca, on je to učinio ovim riečima: “Mi, udovoljavajući želji našega brata, zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića te brojne druge braće u biskupstvu i mnogih vjernika, pošto smo razmotrili mišljenje Zbora za proglašenje svetih, našom apostolskom vlašću dopuštamo, da se sluga Božji Alojzije Stepinac od sada naziva blaženim i da se svake godine na dan njegova rođenja za nebo, desetoga veljače, može slaviti njegov spomendan na mjestima i na način, kako je to određeno kanonskim propisima.” (“Papa Ivan Pavao II. govori Hrvatima”, Zagreb, 2011., str. 360). Iz ovoga mjerodavnoga štiva jasno proizlazi samo dvoje: (1.) Stepinca možemo nazivati blaženim i (2.) godišnje možemo slaviti njegov spomendan, i ništa više. Papa nije rekao, dozvolio ili naredio, da mu se molimo, da mu prinosimo kâd, da iščemo njegov zagovor, njegovo posredničtvo i slično. Ništa od toga. Jednom riečju, s obzirom na onostranost svetci su naš uzor, o kojima možemo govoriti u trećem licu (on/ona), a jedino se Bogu možemo obraćati u drugom licu, izravno, s Ti.

Samo takva molitva, izpravna molitva, kako nas je naučio Isus Krist u Svetome Pismu, može doprieti do Boga i po kojoj ćemo primiti uslišanje. Sve ostalo je obični i obterećujući folklor, kao što je obično nazdravičarstvo ono, kad pojedini biskupi svoje propoviedi završavaju “po zagovoru” ovog ili onog svetca.

Sve ove primjetbe i zapažanja u odnosu na naše hrvatske biskupe i nadbiskupe treba primieniti i na ostale biskupe Svieta, koji su postupili poput hrvatskih biskupa, kao i na samoga papu Franju. Nažalost, ne samo pojedinci, nego je i Crkva kao zajednica posvjetovnjačena, odvojila se od Boga. Zahvaćena je i obterećena, kako je to davno rekao naš zagrebački nadbiskup, griehom struktura.