✠ SVJEDOČANSTVO U TIŠINI ✠

☩ BUDI PONOSAN NA ONO ŠTO JESI – HRVAT! ☩

⛨ Postoje trenuci kada više nema smisla šutjeti. Ne zato što želimo biti najglasniji. Nego zato što je previše toga ostalo neizgovoreno. Previše pitanja bez odgovora. Previše pogleda spuštenih prema zemlji. Previše obitelji koje računaju kako izdržati još jedan mjesec. Previše mladih koji svoje snove pakiraju u kofere, a premalo onih koji se usuđuju zastati i pitati: Kamo ide moja Hrvatska?

⛨ Dok stojim na hrvatskoj zemlji, ne mogu ne osjetiti koliko se toga promijenilo. Oko nas se mijenjaju gradovi. Mijenjaju se sela. Mijenja se svakodnevica. Mijenjaju se lica ulica kojima su nekoć hodali naši roditelji. Ljudi dolaze i odlaze.

Neki traže novi početak ovdje, drugi ga traže negdje daleko. I u toj velikoj rijeci promjena lako je izgubiti ono najvažnije. Vlastiti osjećaj pripadnosti!

Hrvatska se mijenja! To je činjenica koju ne treba ni uljepšavati ni skrivati. Ljudi dolaze! Ljudi odlaze!

Gradovi rastu! Sela se prazne! Neke se stare navike gube, neke nove dolaze. Svijet oko nas postaje sve povezaniji, ali upravo zato postaje još važnije znati tko smo. Jer čovjek koji ne zna svoje korijene lako zaboravi kamo pripada!

⛨ Ne želim Hrvatsku koja se boji svijeta! Ali ne želim ni Hrvatsku koja će zbog svijeta zaboraviti samu sebe! Želim zemlju koja zna svoje ime!

Koja čuva svoj jezik! Svoje običaje! Svoje crkve!

Svoje pjesme! Svoja sela i gradove! Svoju povijest!

I prije svega – svoje ljude! Sigurnost čovjeka mora biti svetinja! Bez obzira tko je počinitelj! Bez obzira odakle dolazi! Ako netko napadne čovjeka, zakon mora biti jasan, a odgovornost stvarna. Ako netko uništava tuđu imovinu, mora odgovarati. Ako netko ugrožava obitelj, dijete ili starca, država mora stati na stranu žrtve! To nije mržnja. To je red! To je odgovornost! To je minimum koji čovjek očekuje od svoje države!

⛨ Ali postoji još jedna vrsta sigurnosti o kojoj premalo govorimo. Kulturna sigurnost! Sigurnost da će dijete rođeno u Hrvatskoj znati hrvatski jezik!

Da će znati tko su mu bili preci! Da će razumjeti zašto se nedjeljom čuju zvona! Da će znati zašto se na određene dane pale svijeće! Da će znati imena ljudi koji su svojim životima ispisivali stranice naše povijesti! Da će znati zašto je hrvatska zastava više od boja na tkanini! Ne želim da moje dijete odrasta u strahu od drugačijega.

Želim da odrasta dovoljno sigurno u vlastitom identitetu da može poštovati drugoga, a da zbog toga ne mora zaboraviti sebe! Jer otvoreno srce ne znači prazno srce. Možemo pružiti ruku čovjeku, ali možemo istodobno čvrsto čuvati ono što nam je sveto.

⛨ A onda pogledam prema simbolima prošlih vremena. Prema ideologijama koje su ostavile duboke rane. Prema podjelama koje još uvijek znaju zapaliti stare sukobe. I pitam se: Koliko ćemo još generacija trošiti na svađe oko prošlosti umjesto da zajedno gradimo ono što tek dolazi?

Povijest se ne smije izbrisati, ali ne smije nam ni ukrasti budućnost! Zato želim Hrvatsku koja pamti, ali ide naprijed. Hrvatsku koja poštuje svoje branitelje! Hrvatsku koja čuva svoje svetinje!Hrvatsku koja cijeni rad. Hrvatsku u kojoj se mladi ne pitaju kako otići, nego kako ovdje ostati i uspjeti. Hrvatsku u kojoj se čovjek ne mora odreći svojih korijena da bi bio građanin Europe! Hrvatsku koja zna da pripadati Europi ne znači prestati biti Hrvat!

⛨ I zato danas želim izgovoriti jednu jednostavnu rečenicu. Ne kao poziv protiv bilo koga. Nego kao podsjetnik nama samima!

Budi ponosan na ono što jesi – Hrvat!

Ponosan na jezik kojim govoriš! Na zemlju kojom hodaš! Na vjeru koju nosiš u svome srcu! Na obitelj koju gradiš! Na pretke koji su prije tebe radili, molili, patili i sanjali. I nemoj dopustiti da ti itko kaže da se zbog toga moraš ispričavati!

Hrvatska ne treba čovjeka koji mrzi druge.

Hrvatska treba čovjeka koji dovoljno voli svoje da ga je spreman čuvati. Radom! Poštenjem! Znanjеm! Molitvom! Dobrotom! Hrabrošću, i odgovornošću!

⛨ Možda je upravo to naše buđenje! Ne buka! Ne bijes! Ne mržnja! Nego trenutak kada čovjek ponovno uspravi glavu i kaže: Znam tko sam!

Znam odakle dolazim! Znam što želim ostaviti svojoj djeci! I znam da ljubav prema vlastitome ne mora značiti mržnju prema tuđem! Jer Hrvatska nije slučajnost! Ona je priča. Priča o zemlji između ravnice i mora. Priča o čovjeku koji se vraća kući.

Priča o majci koja čeka svoje dijete. Priča o zvoniku koji svako jutro pozdravlja novo nebo.

Priča o zastavi koja se podiže kada čovjek želi reći:

Ovo je moj dom! I možda je vrijeme da ponovno pogledamo Hrvatsku tim očima. Ne očima onih koji od nje žele samo nešto uzeti. Nego očima onih koji je žele ostaviti boljom nego što su je zatekli. Jer domovina se ne čuva samo riječima.

Čuva se svakim danom. Čuva se izborima koje donosimo. Čuva se načinom na koji odgajamo djecu. Čuva se načinom na koji poštujemo čovjeka pokraj sebe. A prije svega, čuva se onda kada odbijemo biti ravnodušni.

⛨ I zato neka ovo bude naš zavjet za vrijeme koje dolazi! Čuvajmo čovjeka! Čuvajmo obitelj! Čuvajmo vjeru! Čuvajmo jezik! Čuvajmo povijest!

Čuvajmo zemlju! I čuvajmo onu iskru koja je kroz stoljeća govorila da Hrvatska vrijedi. Jer ako je prenesemo svojoj djeci, nismo izgubili ništa.

Naprotiv. Predali smo im ono najvrjednije. Ključ vlastitoga doma. A onda neka oni napišu svoje poglavlje. Ljepše! Mirnije! Snažnije! Hrvatskije!

I neka vječno živi naša Sveta Domovina Hrvatska!

✠ Za Hrvatsku i slobodu 

✠ Bog i Hrvati 

⛨ Tomislav Grmovšek