By Nacionalni stožer za COVID – 19 i hrvatsko-srpska koalicijska Vlada RH ograničili su broj sudionika u Koloni sjećana, odredili mjesto za Misno slavlje s označenim brojem stajaćih mjesta, sve su definirali u detalje osim, po kome će biti čitanje – Svetog Evanđelja!?
Ovo su uvjeti za Kolonu sjećanja: Obvezali su sve sudionike da nose maske na otvorenom i zatvorenom prostoru. Ograničili su ugostiteljsku djelatnost, neće biti ugostiteljskih štandova, a svi ugostiteljski objekti radit će do 21 sat. U koloni se mora držati razmak, i biti u skupinama od najviše 25 ljudi. Misa će biti na otvorenom na groblju, stajaća mjesta moraju biti označena. Uz pojačanje nadzor covid – redara i predstavnika civilne zaštite vodit će računa o tome da se poštuju mjere. Neće biti nikakvih događaja u krugu bolnice, a brojeve su ograničili na 500 osoba.
Hrvatski branitelj Mladen Pavković, predsjednik UHBDR’91 (hrsvijet.net) izričito zahtejva: ”Ako smo već ograničili broj sudionika, onda neka dozvole da nas toga dana u ovom Gradu – Junaka u koloni bude 938, koliko se na memorialnom groblju žrtava Domovinskom ratu nalazi bijelih mramornih križeva! Za svaku stradalu žrtvu srpske i ine agresije s mjesta masovne grobnice neka simbolično dođe tek (barem) jedan!
Na taj način podsjetit ćemo, uz ostalo na najveću masovnu grobnicu nakon Drugog svjetskog rata, ali i postaviti vječno pitanje – nije zašto do danas nitko odgovarao i za ovaj strašni zločin?”
Kad je već odlučeno kako će biti s brojem ljudi, svijeća i cvijeća, zašto se na taj dan na Memorialnom groblju ne čitaju pojedinačno imena ubijenih žrtava? Nije samo dovoljno doći na grob i zapaliti svijeću i ostaviti cvijet, što obično čine članovi obitelji, ako je itko od njih ostao živ, nego treba kazati cijelom svijetu da se pod bijelim križema nalaze zvjerski razderana tijela ljudskih bića s imenom i prezimenom.
Neki će vjerojatno reći, da je to ‘zamarajući’ posao, jer bitno je da se znade broj bijelih križeva. Dakle, za one koji danas vladaju i uživaju na ovom tlu koji je krvlju poliven u borbi 87 dana opsade hrvatskog Vukovara, za njih je povorka ”nepotrebno” velika i duga, Misno slavlje treba ”skratiti” samo na blagoslov križeva. ”Oni će sačuvati vanjski oblik pobožnosti iako su se odrekli njezine sile. I njih se kloni! I kao se Janes i Jambres usprotiviše Mojsiji, tako se i ovi – ljudi pokvarenog uma, nevaljani u vjeri – protive istini.” (Tim II. 3: 5, 8)
Hrvatsko-srpskoj Vladi, odnosno Plenković-Pupovac koaliciji, smetalo je ploča Spomen -obilježje poginulim braniteljima HOS,na kojoj je uklesano Za dom spremni, bačena je iz Jasenovca u Novsku – do daljnje odluke ”stručnjaka.” Vesna pusić je reka: ”Ne trebamo stručnjake, već šarafcinger.”
Da hrvatski branitelji (HV i HOS ) nisu bili Za dom spremni, danas bi Hrvatska bila provncia Velike Srbije. Što znači koronavirus (COVID -19) za srčane bolesnike, to je ZDS za bolesne četnike, SPC, ”hrvatske” jugonastalgičare i komunističke pionire – demonationem mortis.
Što reći o obnovljenom Vodotornju u Vukovaru?
Prije nekoliko dana u Vukovaru bio je značajan događaj: Otvaranje obnovljenog Vodotornja. Vijest je bila toliko (ne)značajna, da ni HRT nije prenosila svečano otvaranja (!?) jer su imali preče vijesti iz susjedne države, koja je odgovorna za razaranje Vukovara, gdje je na gradsko središte i Vodotoranj padalo oko 11.000 granata dnevno, kao i za sve one mučki ubijene, čiji su grobovi na Memorialnom groblju.
Teško mi je i danas shvatiti zašto nakon ”Mirne reintegraci”(do ”mirne reintegracije” ne bi ni došlo da HV i HOS nisu dotukli srpsko-crnogorsku četničku hordu i JNA) Vukovar nije ostvaljen u onakavim ruševinama kakav je bio nakon 87 opsade? Imao sam predosjećaj da će Vlada u RH obnoviti grad Vukovar, izgraditi moderni Vodotoranj i vratiti život u prijeratno (”normalno”) stanje, čime bi se zametnuo trag zločinima i njihovim počiniteljima. Na žalost, dobrim dijelo moje su se slutnje – osmislile.
Uoči Desetog Travnja napisao sam esej ”Vukovar treba perpetuirati”, kojeg je objavio ”Hrvatski vjesnik”, Melbourne, Australija, 4. travnja 1997.,”Zajedničar”, Pittsburgh, SAD, 16. travnja 1997., ”Pogled s Torontskog tornja”, ZIRAL, Mostar BiH, 1998. (str. 251 – 256). U oslobođenoj. samostalnoj i demokratskoj Republici hrvatskoj nisam mogao pridobiti nijedno glasilo (publikaciju) koja bi objavila esej, kritički osvrt s navedenim naslovom i podnaslovima: ”Obnova i izgradnja Vukovara”, ”Što predstavljaju ruševine Vukovara?” i ”Budućnost Vukovara”
Sažetak iz poglavlja : Što predstavljaju ruševine Vukovara
– Sa sigurnošću možemu ustvrditi da neće nikada biti izvedene pred Međunarodni sud svi ratni zločinci… dakle mnoge neće stići kazna ljudski zakona! Stoga je potrebno ostaviti Vukovar hrvatskim i svjetskim pokoljenjima; grad u kojem je ljudskim životima pisana povijest dvadesetog stoljeća u središtu civilizirane Europe.
Vukovar je grad na rijekama Dunava i Vuke; grad koji razdvaja dva naroda (srpski i hrvatski); dvije civilizacije ( zapadnu i istočnu); dvije vjere ( katoličku i pravoslavnu); dva mentaliteta (europski i balkanski); grad u kojem, realno gledajući, mogu zajedno živjeti samo mrtvi Hrvati i Srbi!
Vukova je posljedica Jugoslavije, države koju su stovrili Saveznici i svako obnavljanje značilo bi brisanje njihove odgovornosti za stoljetnu tragediju hrvatskog i srpskog naroda. Vukovar bi, isto tako, trebao biti uzor srpskom narodu, ne samo kao svejdočanstvo susjedne države, nego i opomena u nacionalnom i vjerskom pogledu da šovinizam, velikosrboizam, i agresija obmanjuju pučanstvo i kopaju nove vlastite grobove.
Sažetak iz poglavlja: Budućnost Vukovara
– Pretpostavljam da će odgovrni čimbenici u Hrvtskoj ozbiljno razmotriti ove nabačene misli, te da neće požuriti s obnovom i izgradnjom Vukovara, bar dok se ne ustanovi jedna zastupnička komisjia koja će razmotriti sudbinu Vukovara. Bilo bi žalosno da među hrvatskim zastupnicima bude i oni koji bi se protivili perpetuiranju Vukovara.
S onima koji žele da se zametne trag tragedije hrvatskog naroda i da se obnovi Vukovar, trebalo bi postupiti kao što su Česi, pobunivši se protiv kraljevske protunarodne politike (23. V. 1618.) izbacili kraljevske namjesnike kroz prozore praške Gradske vijećnice (defenestracija).
U povijesti čovječanstva imamo nekoliko slučajeva, koje bismo mogli dovesti u svezu s Vukovarom. Naime, ruševine Babilona i Sodome i Gomore, već stoljećima opominju čovječanstvo na obraćanje samo zato što nitko nije ”obnovi i izgradio” babilonske i sodomske zidine.
međutim, u novijoj povijesti imali smo, isto tako, nekoliko ”babilona” kao što su Hirošima, Nagasaki i Dresden, koji nisu Bogu skrivili da ih stigne Njegova kazna. Amerikanac je bacio atomsku bombu na gradove Hirošima i Nagasaki, koje je dobrim dijelom pomogla obnoviti i izgraditi samo da što bolje zamete trag genocida pred novim naraštajima japanaca, koji su već uz Coca – Colu zaboravili genocid, jer osim spomenika na zbivanja nema ništa što bi očevidno moglo u čovjeku izazvati posebno zaprepašćenje i osjećaj protrnosti.
Slično je i s Dresdenom kojeg su Saveznici gotovo sravnali sa zemljom kao čin odmazde prema Njemačkoj. Nakon rata grad je obnovljen i ima malo uzoraka koji podsjećaju na zločin. Malde generacije Nijemaca i građani Dresdena ne zanaju da je njohov grad bio pakao na zemlji. Isto će se dogoditi i s Vukovarom ako u njega dođu buldožderi. Netko će, ipak, biti odgovoran za Vukovar , ako ne pred Međunarodnim i Hrvatskim sudom, zasigurno će biti pred Božjim sudom, kao što su svi oni koje nije stigla kazna ljudskih zakona.
Vukovar može postati ”Dubrovnik na Dunavu”, u kojega domaći i strani posjetitelji, pa i turisti, ne bi dolazili da se , kao u Dubrovniku, dive njegovim vrijednim povijesnim i kulturnim spomenicima i građevinama, već da u Vukovaru nađu najilustrativniji dokaz velikosrpskog bezumlja i zločina – rušenje divnih barokovih zdanja i vršenje najmasovnijeg genocida na hrvatskom prostoru nakon II. svetskog rata. Ustvari, porušeni i mrtvi Vukovar (izuzev srpske pravoslavne crkve!), bi se dolazilo sa strahopoštovanjem, ali i s neizmijernom dozom divljenja spram njegovim viteškim braniteljima, dok bi uz ruševine grada nikao Novi Vukova, postao živi grad – grad u kojem bi cvao novi život jednog novog hrvatskog i vukovarskog naraštaja.
Zakljućna misao
Bitno je napomenuti, da sam ove misli i ideje napisao u travnju 1997. Dakle, dvije godine nakon konačnog pripajanja Vukovara u države granice RH. Mnogo se toga, u ovom međuvremenu izmijnilo: opravilo i igradilo, ali se nije – popravilo. Vukovar je i danas ”njihov grad”, jer srpski zločinci, JNA oficiri i četnički krvnici i kriminalci slobodnoi se šetaju gradskim ulicama, a u kafićima (birtijama) bruje četničke ”pesme” kao i za vrijeme okupacije, jer nije učvršćena granica niti su vraćeni prekodunavski otoci!?? Dakle, ”reintegracija” je manipulacija, samo da Srbija ima što manje ljudski žrtava.
Kakve ”slučajnosti” da je državni Plenković/Pupovčev ”Večernji list” upriličio razgovor s predsjednikom Ustavnog suda o uvjetima za proširenju prava srpske manjine u Vukovaru, u danima kada Vukovar obilježava gnjusnu tragediju. Ustavni sud će u svojoj odluci na vastitiu incijativu preispitati vukovarski Status u skladu s njihovom odlukom. ”Zatim, obvezali smo Gradsko vijeće da za cijelo područje grada ili pojedine dijelove izrijekom propiše individualna prava srpske manjine na upotrebu jezika i pisma i to ona koja odgovaraju životnim i faktičkim okolnostima u gradu Vukovaru…” kazao je predsjednik US Miroslav Šeparović.
Pomno se prisjećajte prošlosti, entuzijazmom živite u sadašnjost, s pouzdanjem se veselite budućnosti. – Sv. Ivan Pavao II.
Piše: Rudi Tomić
