By Priloženi tekst predstavlja nastavak polemičkog dijaloga nastalog iz mrežne korespondencije između hrvatskog publicista iz Vojvodine Nikole Puzovića i sugovornika pod pseudonimom Optimum X. Razmjena otvara ključno pitanje suvremene svijesti: sraz između radikalnog pesimizma i materijalistički utemeljenog antinatalizma s jedne strane, te tehnološko-optimističnog svjetonazora s druge. Dok se u argumentaciji Nikole Puzovića društvo secira kao „kolektivna kosturnica“, a bivstvovanje pojedinca kao „biološka krletka“ unutar koje nacionalni i identitetski supstrat gube viši smisao pod pritiskom „realističkog mehanizma kolektiviteta“, sugovornik tezu nastoji osporiti vjerom u tehnološki napredak, kvantnu fiziku i ideju nadčovjeka. U nastavku donosimo cjeloviti dijalog kao primjer sudara dvaju suprotstavljenih filozofskih i socioloških polazišta. Dok Puzović polazi od „realnacionalizma“ – sugovornik se oslanja na makrokoncepte, vjerujući u opći napredak.
Puzović: Imanentni ideali su nominalistički i kao takvi predstavljaju mrtvu tvar unutar kolektivne kosturnice, koja je ujedno inertna manifestacija statičnosti. Sve ovostrano je iznuđeno i samo pragmatičan čin može biti društveno uvažen, no ne i od revolucionarnog značaja. Antinatalizam nije tek proizvod svijesti o metafizičkoj patnji; on je i duboko materijalan. Individualni biološki čimbenici, baš kao i društvena sterilizacija, utječu na pojedinca koji u konačnici ne može živjeti za nepostojano.
Optimum X: Kako možemo znati da su unutrašnji ideali pojedinca nominalistički? Što ako svi imamo dušu koja ima savršen skup ideala koji nam nisu dostupni dok ne razvijemo fizičku sposobnost njihove spoznaje? Što znači ovo inertna manifestacija statičnosti? Statičnosti čega? Svijeta? Svijet je cijelo vrijeme u kretnji i promjeni čak i kad izgleda da miruje. Zatim, zašto bi metafizički patio? Čak i bez vjere u Boga čovjek može vjerovati u ideju nadčovjeka do kojeg će ga dovesti tehnologija. U takvom svjetonazoru sebe vidi kao jednu horizontalnu letvu ljestvi koje vode prema nebu. U takvom svjetonazoru natalizam opet ima smisla jer se time omogućuje nekim drugim ljudima iskustvo življenja, spoznaje itd.
Puzović: Moj imanentni ideal jest moj, no on nije univerzalna vrijednost. Primjerice, hrvatski ideal je tek pojedinačna vrijednost unutar realističkog mehanizma kolektiviteta – nametnutog okvira u kojem on koegzistira („realnacionalizam”). On vrijedi u poretku, u tom poretku je i rođen, ali u njemu se, paradoksalno, ogleda i sva bezvrijednost. Društvo promatram kao „kolektivnu kosturnicu” u kojoj vlada „realsolipsizam” iliti jedna vrsta subjektiviteta. Primjerice, što je „volja za životom” (Schopenhauer) negoli životinjski nagon za preživljavanjem? Prema tome, zašto patim(o)? Možda je to samo posljedica subjektivnog sagledanja okolnosti unutar biološke krletke, odnosno fizičke manifestacije te uslijed biokemijskih oscilacija koje su tek jedan čimbenik…
Svako dovođenje antinatalizma u korelaciju s kolektivnim identitetom sablažnjava svakoga čitatelja, djelujući kao hibris, a zapravo je ogoljena realnost. Antinatalizam je, kako rekoh, i individualna samosvijest, ali on postaje i kolektivno pitanje kada se pitanje opstojnosti identitetskog bitka u kolektivnom smislu izgubi. Zašto o svemu tome pišem na taj način? Upravo radi toga, jer je dio moje pesimistične misli nužno sagledati i kroz prizmu širih kolektivnih i (ne)opipljivih okvira – ponajprije nacionalnih. Tu dolazimo do ključnog sociološko-empirističkog trenutka.
„Prosvijetljenost je čovjekov izlazak iz maloljetnosti za koju je sam kriv. Maloljetnost je nesposobnost služenja vlastitim razumom bez nečijeg vodstva. Čovjek je sam kriv za ovu maloljetnost, ako njen uzrok nije pomanjkanje razuma, nego odlučnosti i hrabrosti da se njime služi bez nečijeg vodstva. Sapere aude! (Usudi se da znaš!). Imaj hrabrost da se služiš vlastitim razumom! Ovo je, dakle, moto prosvijetljenosti.” (Immanuel Kant)
Zašto onda ostati zarobljenik mitološko-optimističnog poimanja svijeta oko sebe? Ima li primitivnijeg primjera „realnacionalizma” od toga da sam od strane političkih oponenata, no i dalje sunarodnjaka, zbog Sapere aude! prozvan „sektašem”!?
Optimum X: Što bi točno trebao biti optimističko mitski pogled na svijet? Teistički pogled? Znanost je s Newtonove fizike koja nije poznavala granicu brzine kretnje došla do Einsteinove koja istu poznaje, znanost je od atoma koje je smatrala nedjeljivima ipak spoznala da su djeljivi na subatomske čestice elektrone protone i neutrone. Kao da sve to nije dosta shvatili su da se i ovi mogu dijeliti na bozone i još neke subatomske čestice. Ljudsko iskustvo osjećaja odnosno kvalija je misterija za sebe, AI ima umjetne neuronske mreže, no unatoč silnoj složenosti nema kvaliju. Sviđa mi se ova Kantova Sapere aude, dobra izreka.
Nikola Puzović
