By Došao je do mene snimak i gledam predsjednika Srbije kako ljubi ruku čovjeku koji je javno optuživan za pedofiliju i seksualno zlostavljanje u manastiru Srpske pravoslavne crkve.
I onda se čovjek mora zapitati: što je ovo?
Kakvu poruku šalje predsjednik države kada iskazuje poštovanje čovjeku protiv kojeg postoje ovako teške optužbe? Kakvu poruku šalje institucija koja bi trebala štititi građane, posebno one najranjivije?
Ako je netko optužen za seksualno nasilje nad djecom ili nemoćnim osobama, posljednje što javnost očekuje jest scena u kojoj mu se ukazuje gotovo ceremonijalno poštovanje. Žrtve zaslužuju zaštitu. Optužbe moraju biti ozbiljno istražene. A odgovorni, ako se krivnja dokaže, moraju odgovarati.
Ali u Srbiji kao da je sve naopako.
Dok se govori o moralu, obitelji, tradiciji i „svetinjama“, kada treba stati uz žrtve — muk.
Dok se poziva na zaštitu djece, kada treba otvoriti pitanje seksualnog nasilja u vlastitim redovima — muk.
A onda ista ta crkvena struktura ima energije baviti se Pride povorkom.
Šabačka eparhija SPC-a, koliko je javno objavljeno, uključila se u protivljenje održavanju Pridea u Šapcu i Loznici.
Dakle, imamo vremena određivati tko će s kim šetati, ali nemamo dovoljno hrabrosti glasno i nedvosmisleno stati uz žrtve seksualnog nasilja?
To nije moral. To je licemjerje.
I nemojte mi pričati o zaštiti obitelji dok god se žrtve seksualnog nasilja guraju pod tepih.
Nemojte mi pričati o zaštiti djece ako se glasnije ustaje protiv Pridea nego protiv svakog oblika seksualnog nasilja nad djecom.
Nemojte mi pričati o kršćanskoj ljubavi ako je žrtva ostavljena sama, a čovjeku pod teškim optužbama ljubi se ruka.
I posebno nemojte očekivati da šutimo.
Jer šutnja institucija nije neutralnost.
Šutnja pred zlostavljanjem stvara ambijent u kojem zlostavljanje može opstati.
Ako postoje optužbe da je netko seksualno zlostavljao djecu, onda ne smije biti važno je li moćan, crkvenjak, političar, profesor, liječnik ili bilo tko drugi.
Nema svetih iznad zakona.
Nema funkcije iznad odgovornosti.
Nema mantije koja može biti štit od pravde.
I nema predsjednika koji bi trebao biti iznad pitanja javnosti.
A posebno je monstruozna slika društva u kojem se žrtve bore da budu saslušane, dok se institucije nadmeću tko će glasnije osuditi gej zastavu, Pride ili nečiji način života.
Ako već želite biti moralna vertikala ovog društva, počnite tamo gdje je najteže:
stanite uz žrtve.
Otvorite arhive.
Istražite svaki slučaj.
Zaštitite djecu.
Saslušajte one koji su godinama šutjeli iz straha, srama ili zato što su vjerovali da protiv crkve, države i sustava nemaju nikakvu šansu.
A ako se pokaže da je netko kriv — neka odgovara. Bez obzira na mantiju, položaj, veze i političku zaštitu.
Jer ako se „moral“ završava na tome da zabranjujemo tuđu šetnju, a počinje nestajati onda kada treba pogledati vlastito dvorište, onda to nije moral.
To je licemjerje odjeveno u mantiju.
I zato je pitanje jednostavno:
Gdje ste bili kada su žrtvama bile potrebne vaše peticije, priopćenja, zaštita i glas?
Jer nije dovoljno vikati protiv Pridea.
Ako zaista branite obitelj i djecu — branite ih od nasilja. Sve ostalo je prazna predstava.
Bojan Jovanović
