By Prvo, titoizam je proizvod klasične (tradicionalne) marksističke teorije o nužnosti (opravdanosti) svjetske revolucije i diktaturi političke elite.
Drugo, titoizam je povijesni dogadjaj koji se izjadnačava sa drugom (Jaltskom) Jugoslavijom pod rukovodstvom Josipa Broza Tita.
Treće, titoizam je vrsta političke ideologije i prakse odnosno poseban oblik ideološko-političkog razmišljanja i djelovanja neposredno povezano sa staljinizmom.
Četvrto, titoizam je poseban (jugoslavenski) vid staljinizma proizašao iz preuveličavanja (mitologija) uloge i značaja komunističko-partizanskog pokreta kao vida legitimiteta obrane glavnih sudionika i čitavog sustava utemeljenog na premisi o neprikosnovenoj ulozi Partije i nepogrešivosti Josipa Broza Tita.
Peto, titoizam, slično staljinističkom uzoru, ne predstavlja vrstu greške ili slučajnosti budući je ideološki sustav i oblik negativne svijesti utemeljen u vulgarnom materijalizmu marksističkih korijena.
Šesto, titoizam kao ideologija predstavlja vrstu prvorazrednosti komunističko-partizanskih vrijednosti i ideala proizašlih iz pogrešnih ideja. Otuda titoisti djeluju sukladno takvim negativnim vrijednostima ne stoga što su glupi, nepismeni i intelektualno ograničeni već otuda što su zatočenici pogrešnih ideja i vrijednosti.
Sedmo, titoizam je posebna ideologija o vodećoj ulozi revolucionarne (partijske) elite koja se pak vremenom preobražava u birokraciju odnosno tehnokraciju.
Osmo, titoizam otuda predstavlja vrstu društvenog, ideološkog i političkog fenomena koji ne samo da ne pripada povijesti već je primjereno pisati o „post-titoističkoj“ generaciji.
Deveto, titoisti su osobe, krugovi i skupine kojima je lik i djelo J.B. Tita model kako treba organizirati i funkcionirati moderno hrvatsko društvo.
Deseto, danas svjedočimo pokušaju obnove ideološko-političkog Novo-titoizma kao vrsti odgovora na krizu državnih poslova, krizu novo-liberalizma i novo-imperijalizma (globalizam) a ujedno kao vid negacije demokratskih principa.
Jedanaesto, ovime se ocrtavaju sjene političkog neuspjeha i neizvjesne budućnosti koja nudi kršenje temeljnih ljudskih sloboda jer je jačanje medjunarodne ljevice usko povezano sa pojmom slobode i totalitarizmom, naročito ekonomsko-socijalnih i političkih sloboda.
Dvanaesto, komunizam, fašizam, nacizam, staljinizam, titoizam su fenomeni koji ne prestaju sa fizičkom smrti njihovih nosilaca (K. Marx, V. I. Lenjin, Staljin, Musollini, Hitler, Tito i drugi) već predstavljaju pojave koje se iznova pojavljuju s vremena na vrijeme (kada sjeme urodi plodom) u liku novog komunizma, fašizma, nacizma, titoizma i staljinizma.
Trinaesto, sve su to pojavni oblici totalitarizma jer suprotno marksističkoj teoriji, socijalne revolucije ne vode ostvarenju političkih sloboda već totalitarizmu: primjer titoizma kao negacije političke i svake druge slobode. Osobne slobode, slobode religije i mišljenja ne samo da su predmetom dvostrukog kriterija već su dovedene u pitanje kroz suvremene oblike totalitarizma koje se pozivaju na marksističko učenje.
Četrnaesto, kritika tradicionalne marksističke teorije ne samo da predstavlja vid slobode mišljenja i vid pozitivne slobode kritike totalitarnih sustava već i prakticiranih oblika titoizma.
Petnaesto, ma koliko mislili da je stari sustav prevazidjen uvodjenjem oblika novo-kapitalizma, toliko smo suočeni sa opasnostima post-titoizma političkih elita.
Šesnaesto, medjutim, titoizam i titoisti kao njegove pristaše, ne nudi harmoniju i stabilnost u uvjetima kada pučanstvo postaje sve više svjesno njegovih empirijskih oblika i ostvarenja koja se ni po čemu ne razlikuju od bilo kojeg totalitarnog sustava, osim u imenu, tipa fašizma, nacizma i staljinizma.
Sedamnaesto, moderni totoizam uobličen u imenu ljevice, zelenih, globalističkih politika i pokreta, zanemaruje povijesna iskustva i poduke i time nas nastoji vratiti na povijesno odbačeni titoistički model staljinističkog načina razmišljanja i time onemogućava svaku raspravu.
Osamnaesto, moderna ljevica (titoizam i titoisti) negira demokratske principe i vrijednosti, demokraciju, pozitivnu tradiciju i ustanove, obrušujući se na sve demokratske pokrete i njihove ciljeve, premda je to politički štetno jer otvara slobodan prostor vraćanju negativnog i povijesno prevazidjenog titoističkog modela u ideološki i politički život. Pako nova ljevica odnosno novo-titoisti, nisu za to spremni kako politički tako intelektualno.
Devetnaesto, pokušaj povratka titoizma i titoista na politički vlast, a de facto totalitarizma, predstavlja povratak autoritarnom i diktatorskom političkom sustavu koji medjutim ne može riješiti probleme modernih društava već predstavlja jedan od dokaza krize ljevice i u imenu titoizma.
Dvadeset, titoizam pripada povijesno propalim modelima, slično staljinizmu i svim drugim vrstama totalitarnih sustava, koji ne nudi rješenja već vodi ka nestabilnosti a ljevičarski teoretičari i aktivisti ne nude ništa više od novo-titoizma i sirovog marksizma. Pokušaj obnove titoizma je s znanstvenog motrišta neozbiljno, intelektualno neutemeljeno, politički štetno (opasno) i moralno upitno.
Ivica Ivo Josipović
