Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Prigodom nedavnog Dana državnosti još jednom bilo je dosta javnih diskusija dali je današnji dan koji se slavi na 30. svibnja pravi datum, zatim samo značenje tog dana za današnje hrvatsko društvo, kao i samog pojma države i njenih građana.

Žalosno je da je Predsjednik Republike hrvatske (RH) odbio proslaviti ovu važnu godišnjicu s izlikom da tehnički mi tada nismo još bili potpuno suvereni, još smo bili dio tadašnje tvorevine Jugoslavije.

Kao prvo, njemu je kao predsjedniku bila je dužnost proslaviti taj dan slagao li se ili ne s datumom obljetnice. Jer, na kraju krajeva kad se je primio te dužnosti onda je s time prihvatio i sve obveze koje su uz to vezane. Osobno on ne mora slaviti ali kao predsjednik da!

Drugo, on je s time omalovažio taj dan, politizirao ga, a to je ključna komponenta cijele ove diskusije o Danu državnosti, to jest važnosti države za jedan narod.

  1. svibnja nije dan HDZ-a. To što je HDZ sastavio prvo demokratski izabranu vladu to je bio izraz volje hrvatskog naroda. A narod se plebiscirno izrazio za neovisnost Hrvatske referendumom 19. svibnja 1990. kad je na referéndum izišlo 83,56 posto hrvatskih glasača, a čak 94,17 posto oglasilo se je ‘ZA’ Republiku Hrvatsku kao suverenu i samostalnu državu.

Posljedica tog referendumu bio je saziv i otvaranje Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. koji je zakonski okvirio ono što je narod odlučio. To što je tu prvu vladu sastavio HDZ je sasvim sporedno, mogao je biti bilo tko drugi, ono što je važno je da je Sabor sazvan i održan, zato je taj datum važan za RH, i na taj način najbolje označava Dan hrvatske državnosti.

A ako čemo se držati pravne procedure, na koju aludira Predsjednik, onda ni 25. lipnja 1991. kad je Sabor donio Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske nije pravi dan nego tek 8. listopada, kad je ta odluka stupila na snagu. Dan koji se danas slavi kao Dan neovisnosti RH.

No čini mi se da u svim ovim diskusijama, analizma, povezanim za Dan državnosti miješaju pojmovi države, građanstva, nacije itd. A to je posljedica degradiranja narodnosti, nacionalnih vrednota ne samo u Hrvatskoj nego diljem svijeta.

Umjesto države, nacije  daje se naglasak na građanstvo, u svjetskom smislu, masu bez lica i naličja. Tako i pitanje dali je država u ovih tridesetak godina postojanja zadovoljila svoje građane. I to (ne) zadovoljstvo se uzima kao primjer, razlog napuštanja zemlje pogotovo od strane mlađih naraštaja.

Drugim riječima, dovodi se u pitanje i samo postojanje države. Jer, ako država nije zadovoljila svoje građane zašto onda uopoče imati državu? Znači, životi tolikih hrvatskih branitelja, domoljuba, ne samo u Domovinskom ratu nego opčenito su bili uzaludni. A ako je današnji trend iseljevanja veči nego u vrijeme bivše onda smo mogli ostati i u bivšoj!?

To bi mnogima i te kako bilo drago, devalorizacija svega onog hrvatskog, kao nešto ekstremnog, nacionalističkog, poput popularističkog trenda putem kojeg se danas želi okarakterizirat svako domoljublje, specifičnost jednog naroda, kao nešto negativno u društvu.

Znači, kad se slavi Dan državnosti, o kojem je ovdje rijeć, onda se treba prvenstveno gledati na taj povijesni čin kao glavni razlog borbe hrvatskog naroda za slobodu i neovisnost, dok državno uređenje je nešto sasvim drugo. A to je političko pitanje, kako državu urediti, postaviti na način da najbolje zadovolji svoje građane. Znači, političko uređene države je jedeno, a postojanje  države je drugo.

Sam prvi predsjednik RH dr. Franjo Tuđman jasno i glasno razjasnio je taj pojam, razliku izmedju države i političkog uređenja kad je na skupovima prilikom svoje posjete Australiji 1995. između ostalog rekao i slijedeće:

…. Danas Hrvatska iz koje ste istjerani iz svih krajeva, ta Hrvatska, slobodna i nezavisna Hrvatska, čeka Vas raskriljenih ruku i otvorena srca… vraćajte se u njen zagrljaj… gradite je onakvu kakvu želite… Sve što smo stvorili stvorili smo samo vlastitim snagama, Vašim i našim… nezavisna nam je Hrvatska zajedničko djelo i dođite da ju zajednički gradimo!

Neka nam živi vječna, vječna Hrvatska!

Izgleda da mnogima, koliko mlađim toliko i starijim naraštajima, pogotovo onim odgojenim u socijalističkom duhu, još nije slegla ideja hrvatske države kao specifičnog cilja hrvatskog naroda, samog za sebe, neovisnog od političkog uređenja zemlje.

Kao da se nemožemo oslobodit tog tipičnog totalitarnog stajališta, bilo komunističkog ili fašističkog, gdje se država izjednačava sa političkim uređenjem, strankom ili pokretom.

Tako i opaska Tuđmanu da je stvorio, prioritizirao, državu ali zapustio, zaboravio na  građane te države!? Znači, ‘građani’ nisu zadovoljni zato je i napuštaju. A što bi bilo da nema države?

Izgleda da to mnoge ne zanima, ne shvačajucći da je država najviši oblik, uređenja, življenja jednog naroda, bez toga mi smo nitko i ništa. O državi, odnosu prema njoj, pisao je Julije Makanac god. 1939 u „Maloj knjizici“  Matice Hrvatske pod naslovom O podrijetlu i smislu države, s podnaslovom „Uvod u noviju filozofiju države“ gdje kaže : „Univerzalističko je opravdanja države u razvoju i usavršavanju kolektivne nacionalne osobnosti, koja ju je stvorila i koja je održava“.

 On vrlo jasno podređuje pojedinca državi, „država je nastala kao produkt svima pojedincima nadređenih historijskih sila, kao djelo objektivnog duha  koji se realizira sudbinskom nužnošću , a ima svoje vlastite ciljeve koji su nadređeni individualnoj dobrobiti pojedinca“ .

To je suprotno današnjem modernom stajalištu, gdje pojedinac, u smislu jednog građanina (svijeta) sebe stvalja iznad domovine, države!

Osječaj pripadnosti, ponosa na svoju zemlju, narod i državu je nešto što nam treba da izdržimo sve nedaće sadašnjeg hrvatskog društva. To nije pitanje samo domoljublja, idealizma, nego i vjere da je sve moguće kad smo bili u stanju ostvariti ono skoro nemoguće, a to je hrvatsku državu!

Stjepan Asić


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.