By Migracije ka istoku, kako muslimanskog, tako i kršćanskog življa, iznova pobijaju etnocentrične ekspanzionističke tvrdnje. Prema dominantnom narativu, koji prevladava u Srbiji, nerijetko se može čuti kako su kroz povijest migracije išle isključivo ka zapadu i sjeveru. Ove teorije su potpuno pogrešno koncipirane, uglavnom se svodeći na povijesni revizionizam koji se temelji na jednostranosti podrijetla današnjih nacija – suvremenih identiteta. Za cilj imaju nerijetko prikazati da su migracije tekle iz kolijevke jednog naroda, od kojeg postaše drugi narodi, najčešće konfesionalnom konverzijom. Nakon onomastičkih istraživanja i objavljivanja opširnijih tekstova, poput prethodnog koji je naslovljen O (južno)slavenskom morfemu „Puz” – nasuprot pseudoznanstvenom etnocentrizmu, nastavljam pojedinačno objavljivati dostupne informacije i navoditi povijesne primjere o migracijskim kretanjima; na primjeru onoga što sam prvotno razradio – osnovu vlastitoga prezimena – kroz objavljivanje Onomastičke hipoteze o panslavenskom korijenu „Puz” te Sažetka o prezimenu Pripuzović.
Kolijevka Herceg-Bosna i konfesije
Kako je već utvrđeno: U matičnim knjigama Imotske krajine i zapadne Hercegovine bilježi se arhaični oblik Pripuz – Pripuzić (koji izravno korespondira s osnovom Puz-), dok se u starim katoličkim crkvenim izvorima u središnjoj Bosni pojavljuju Pripuzovići i ini oblici. Ovaj podatak bio je od krucijalnog značaja za istraživanje ovog korijena i daljnje razrađivanje teme.
Činjenica da se korijen pojavljuje kod svih triju konfesija (katoličke, pravoslavne i muslimanske) sugerira da je riječ o starijem imenoslovnom sloju. Također, postoji mogućnost i da je nastao prije konačnih vjerskih i nacionalnih diferencijacija na balkanskom poluotoku – što nije presudno niti nužno uzrok.
Cvijićeve teorije
Prije svega, promatramo li antropogeografski, znanstveno se možemo referirati i na Jovana Cvijića, u kontekstu dinarske migracijske struje. Cvijić je sa suradnicima još zabilježio kretanja iz bezvodnog hercegovačkog i crnogorskog krša prema istoku i sjeveroistoku – u doline Lima, Drine, te dalje prema (jugo)zapadnoj Srbiji (današnjem Zlatiborskom okrugu) i Šumadiji.
Kretanja nakon Berlinskog kongresa
Poznato je kako je nakon Berlinskog kongresa 1878. godine i austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, došlo do relativno snažnog vala migracija prema istoku. Dio muslimanskog stanovništva (tzv. muhadžiri), masovno migrira iz Bosne i istočne Hercegovine (Foča, Nevesinje, Trebinje, Gacko…) u Polimlje i Novopazarski sandžak (Pljevlja, Prijepolje, Bijelo Polje, Novi Pazar…) koji je ostao pod osmanskom upravom sve do 1912. godine – koja je konačno okončana u Prvom balkanskom ratu. Migriralo je i pravoslavno stanovništvo koje nije prihvatilo novu vlast. Takvih primjera imamo i kod nositelja prezimena s morfemom Puz-.
Zločin u Limskoj dolini
Navest ću jedan primjer, vezan za migracije muslimanskog življa. U Limskoj dolini izvršeni su zločini nad bošnjačkim stanovništvom 1943. godine, od strane Limsko-sandžačkih četničkih odreda Pavla Đurišića. Među žrtvama su i sljedeće obitelji: Puzovići, Rizvanovići i Imamovići. Prema jednom od svjedočenja i priči te prema javno dostupnim podacima možemo iščitati: …Postojbina je u istočnoj Bosni, točnije selo Ćurevo kod grada Foče. Nakon Berlinskog kongresa (1878) Osmansko carstvo se povuklo iz Bosne, jer je nju zauzela Austro-Ugarska. Tri plemena su tada prešla iz Bosne u Sandžak, točnije u Bijelo Polje koje se tada zvalo Akova. To su: Imamovići, Rizvanovići i Puzovići. Poslije je jedan dio odselio za Tursku a jedan dio ostao u Bjelopoljsku Bistricu.
Crna Gora i Hajduk Jakov Puzo-Puzović
Etnografski zapisi iz Bijelog Polja (mjesta Zaton, Pobreti, Vlah) bilježe da su se obitelji s prezimenom Puzo ondje doselile 1892. godine, a kao njihova matična lokacija s koje su krenuli eksplicitno se navodi Tjentište (Foča), što je duboko unutar stare hercegovačke dinarske zone. Sve navedeno upućuje da je riječ o području Stare Hercegovine kao važnom ishodištu dokumentiranih nositelja ovoga morfema – čime se iznova potvrđuje i osobna tvrdnja.
Oblici Puzo i Puzović pojavljuju se u arhivima i etnografskim zapisima koji pokrivaju prostor Stare Hercegovine (gornje Podrinje, prostor oko Foče, Pljevalja i gornjeg Polimlja). Tranzicija oblika (Puzo–Puzović): U starim plemenskim i seoskim kronikama pljevaljskog kraja (primjerice u selu Meljak) sačuvani su zapisi o poznatom lokalnom hajduku koji se u dokumentima i predaji navodi pod dvostrukim oblikom kao Jakov Puzo-Puzović:
Jednog dana dođe kod Milinka poznati hajduk Jakov Puzo-Puzović sa 6 hajduka (…)
Dođe Jakov jedne noći, sjede na određeno mjesto i zapjeva uz gusle šaljivu popijevku:
”Povezla se po brdu đemija,
Igra konja po moru delija”…
Legende o nastanku prezimena
(Puzo i obrana Blagaja)
Legenda o obrani Blagaja i njezina povezanost s nositeljima prezimena Puzo, Puzić i Puzović predstavlja jedan od onih fascinantnih, lokalno očuvanih usmenih predaja koje se nalaze na tromeđi povijesnih činjenica, narodne epike i onomastičkih zagonetki.
Da bismo razumjeli legendu, moramo se vratiti u 1465. godinu, kada osmanske snage pod vodstvom Isa-bega Ishakovića prodiru u zemlju hercega Stjepana Vukčića Kosače. Blagaj je bio ključna utvrda, strateški gotovo neosvojiv dragulj na strmoj stijeni. Dok povijest bilježi da je Blagaj pao relativno brzo u tom naletu, narodna predaja govori o grčevitom otporu lokalnog stanovništva i plemićke posade koja je ostala odsječena u utvrdi. Prema prvoj verziji, branitelji Blagaja bili su mjesecima pod opsadom i ostali su bez zaliha hrane i vode. Jedini način da se utvrda održi bio je obavljanje noćnih diverzija i donošenje vode s vrela Bune. Kako je staza bila pod stalnom prismotrom, odabrani, iznimno vješti ratnici su se noću, doslovno potrbuške, puzajući niz nepristupačne litice i škrape, spuštali do vode i neopaženo vraćali natrag. Ti su ljudi u narodu prozvani puzama, a iz njihovih su rodova kasnije izvedena prezimena poput Puzo, Puzić i Puzović. Ovo se potpuno poklapa i s podatkom da prezime Puzić nalazimo kod Bunjevaca – o čemu je prethodno bila riječ.
Druga varijacija legende fokusira se na sam pad utvrde. Kada je postalo jasno da se Blagaj ne može obraniti, dio posade odbio se predati. Iskoristili su tajne, strme prolaze na južnim obroncima crvenih stijena te su se ispuzali iz obruča pod okriljem mraka. Ti preživjeli ratnici prebjegli su prema neosvojenim dijelovima Dalmacije, Bosne ili u dublji hercegovački krš, zadržavši nadimak koji se s vremenom kristalizirao u patronimik.
Puzo/Puzić nekad bijahu u Blagaju, dok ih danas ima u Mostaru. Po pričanju starijih nekad davno prilikom opsade starog grada Blagaja jedan od branitelja je uspio puzeći neprimijećen izvući se iz obruča i dovesti pomoć. Nakon uspjeha u akciji i obrane grada – nastade prezime. Prema srednjovjekovnoj tradiciji davanja imena onaj koji je puzao dobio je prezime Puzo. Njegov sin (u značenju mlađi) dobiva nastavak -ić – Puzić – unuk (u značenju još mlađi) ima nastavak –ović – Puzović.
U ovom slučaju je nužno istaknuti da je riječ o narodnoj etimologiji – jednoj varijaciji. Bez izvora napisano ne možemo pouzdano potvrditi, pa prema tome možemo naslutiti kako je ovdje hipotetski riječ o narativnoj konstrukciji u vidu romantiziranja samog podrijetla.
Nikola Puzović
- srpnja 2026.
