By Perpetuiranje bivstvovanja izravna je posljedica entropije prouzročene biokemijsko-neurosinapstičkim modifikacijama koje ovu žalost drže podalje od potrage za jedinom istinskom željom ili neizbježnom sudbinom svega što egzistira – privremenim ili vječnim nebitkom. Takva mehanička amortizacija svijesti o apsurdnosti bivstvovanja je tržišni alat, ali ujedno i sredstvo fizičke autodestrukcije. Ono će tek individualno zablistati kao hibris postojećem neznanom – imanentnoj pustopoljini.
Jedini logički konstruiran svijet zapravo bi predstavljalo njegovo nepostojanje, što bi rezultiralo potpunim ništavilom. Jer, svaki atom postaje iracionalna tvar pred spoznajom količine negativiteta naspram života, koja začetkom bivstvovanja – po prirodi postojanja – predstavlja vječito breme samog bivstvovanja. Kršćani, kao imanentni pesimisti, odbacuju imanentnu autodestrukciju vjerujući u transcendentalni boljitak koji je uvjetovan ovostranim besmislom. Ovostrani život postaje kontrast eshatološkom izbavljenju, ali ono ne odgovara na ključno soteriološko pitanje. Nasuprot teističnim dogmama, postojanje je tu radi postojanja, ali u konačnici nikakva predodžba ili vjerovanje ne nude odgovor na pitanje nebitka kao jedino istinski racionalno pitanje i pitanje od samog egzistencijalnog značaja – egzistencije kakve god, u svojoj biti iracionalne.
Nikola Puzović, studeni 2026.
