By U totalitarnim sustavima kontrola ne počinje strahom – ona počinje povjerenjem. A povjerenje, kada se jednom ukorijeni kroz vjeru, postaje najotporniji oblik vlasti. Upravo zato su tajne službe istočnog bloka odavno shvatile ono što demokracije često zanemaruju: tko utječe na savjest, upravlja društvom.
Arhivi iz Istočne Njemačke, Sovjetskog Saveza i bivše Jugoslavije pokazuju obrazac koji nije incident – već metoda. Infiltracija vjerskih struktura nije bila nuspojava sustava, već njegov strateški stup. Svećenici nisu bili samo promatrači. U određenim slučajevima bili su operativci, izvori, posrednici – ljudi s pristupom najintimnijim slojevima društva.
I tu dolazimo do ključne točke: taj mehanizam nikada nije u potpunosti razgrađen.
Nakon raspada Jugoslavije, mnoge institucije su formalno promijenjene. No strukture moći rijetko nestaju – one se prilagođavaju. Bez lustracije, bez otvaranja arhiva, bez javnog suočavanja, stare mreže ne prestaju postojati. One samo mijenjaju oblik.
Uloga svećenstva u tom kontekstu zahtijeva ozbiljno, sustavno ispitivanje – ne kroz senzacionalizam, već kroz dokumente. Jer svećenik ima pristup kakav nema nijedna državna institucija: ulazi u domove bez sumnje, sluša bez otpora, dobiva povjerenje bez provjere. U rukama etičnog čovjeka, to je služba. U rukama sustava – to je instrument.
Posebno zabrinjava činjenica da nikada nije provedena temeljita provjera veza između vjerskih struktura i sigurnosnih službi. Ne postoje javno dostupni, sveobuhvatni registri. Ne postoje institucionalne isprike. Ne postoji jasna linija razdvajanja između prošlosti i sadašnjosti.
A bez te linije – svaka institucija ostaje pod sumnjom.
Ovo nije napad na vjeru. Vjera ne ovisi o arhivima. Ali institucije koje polažu pravo na moralni autoritet moraju biti spremne na najvišu razinu transparentnosti. Jer autoritet bez odgovornosti nije duhovnost – to je moć.
Danas, desetljećima nakon pada režima koji su gradili ove mreže, i dalje ne znamo tko je kome služio. Ne znamo gdje završava mantija, a gdje počinje dosje. I to neznanje nije slučajno – ono je rezultat odluke da se ne pita.
Zato pitanje više nije povijesno. Ono je suvremeno.
Tko danas ima pristup informacijama koje nikada nisu smjele biti prikupljene? Tko je naslijedio mreže koje nikada nisu razotkrivene? I koliko je povjerenja izgrađeno na temeljima koji nikada nisu očišćeni?
Otvaranje arhiva nije revanšizam. To je minimum demokratske higijene.
Jer dok god postoji mogućnost da je ispovijed bila izvor, a vjera sredstvo – nijedno društvo ne može tvrditi da je uistinu slobodno.
Istina nije neprijatelj vjere. Ali jest neprijatelj svakog sustava koji je vjeru koristio kao masku.
Bojan Jovanović
