By 06.10. dan kada je pao Bosanski Brod, time je gotovo prestala pucnjava s obje strane obale rijeke koja razdvaja dvije Posavine, a što su sve proživljavali obični ljudi utomeratnom vremenui poslije,slabo tkospominje. U mojoj knjizi ,,Zaustvljeni su krici al’ nisu duše”, stoji.,,Otišla je i ponovno okusila život prognanika boraveći u Slavonskome Brudu te svakodnevno gledajući kako rat započet u Hrvatskoj 1991. godine bjesni i kako granate s druge strane Save padaju svuda unaokolo, raznoseći kuće kao kartonske kutije, a onda se začuo jauk i mrtvi komadi ljudskih tjelesa letjeli su po zraku ili pritisnuti palim zidom ostajali ležaititamo gde su se zatekli. Vidje majka mrtvog sina i vrisnu. Otac s ratišta pita što se događa? Nitko ne odgovara. Majka razgrće rasutu ciglu tražeći drugoga sina. Ugleda izbijena vrata, a pored njih i on mrtav leži. Ona jošjače vrisnu, pomislivši vratit će ih obatime, a oni ostadoše mrtvi. Njoj koljena poklekoše i pade u brlogu užasa, ali ne ostade dugo ležati, jer se sjeti trećega. On je srećom bio izvan doma i ostao živ. Zatim ponovno pada granata. Prsnu bljesakdo neba, vrisak, prašina posu po mrtvima, a ranjeni izbezumljeni ne vjeruju ni da je rat istina, ni da su živi. Žena ne pušta svoj napola uništeni bicikl i ne osjeća da jošse krv niz noge slijeva, dok neki nisu povikali:,,Ranjena je jošjedna!”Ona od šoka stoji i gleda te govori kako mora kući. Vojnik je gledaokako neka kuća gori, pa htijući pružiti pomoć,provirio je kroz prozor i vidio ženu s jednom polovicom sijede koseda sjedi, gleda u vatru, a ni maknut sene zna, dok joj djeca pored nogu igrajuse. Odjednom sve planu i začu se samo vrisak. On je morao poći dalje…U posljednjem trenutku su mnogi prešli Rubikon i dok su oni prelazili mutna voda je odnosila tijela, onihkoji nisu imali tu sreću ili nisu htjeli da pođu sa svoga, a poslije ih je izbacivala bujica na neka zaboravljena mjesta, gdje su nakon dugo vremenatek poneki pronađeni. Izbjeglice su prevožene i uprepunim čamcima, ali se nitko nije micao, strepeći od granata koje ih pratiše te od prevrtanja u vodu,jer rijetki znadoše plivati.U tim trenutcima su joj misli bile divlje i nemirne, kao kada stotinu litara uzavrele vode ključa, a nitko da je skine s peći, pa poželi da i nju dokrajči neka granata bačena s Prekosvalja. Bijaše nemoguće kontrolirati i sve neposlušne zvijeri, koje su grizle dušu. Tako je ona svakodnevno patila, kao i svi izbjegli za svojim domovima i tadani u čemu nisu nalazili utjehu. Zamrznuo im se osmijeh. Jedina tugaostala je geldajući sjetnim pogledima u jednome pravcu.Kako kaže jedna pjesma nepoznatog pjesnika:,,…i kad bi se našla koja dobra duša da roba sklava upita i sasluša, on bi reko od tuge pogibam za nubijskim kolibam…”
Bili su rijetki koji su nešta upitali savtaj nesretni puk. Iako netko ponekoga uputa, ne utješi ga,jer on svaki samo vidje svoju zbilju i nije se obazirao na raskošnepoznatih svjetova…”Da i tako je završio rat u kojem su mnogi izginuli, a mnogi ostali iz daljinežalitiza njima, svojim domovimai odlukomdaytonksogsporazuma da gotovo cijeli dio Bosanske Posavine pripadne Republici Srpskoj, iako je prije rata u njoj živjelo većinko hrvatsko pučanstvo, ali koga je bilo briga osim onih koji su time bili pogođeni. Čast izuzetcima.Sjećam sedana kada su tekli razgovori o tom sporazumu,izjavejednenovinarkeda će mnogimorati progutati gorke pilule,kada čuju kako je Bosna i Hercegovinarazdijeljenaumoglo bi se kazati dvije države i jedan izuzetak, Brčko distrikt, iako cijela s tri konstitutivna naroda.E sada, kako tko od tri naroda dopušta toj konstutivnosti da živi, to je drugo pitanje, koje bi trebalo stalno postaljvati vlasitma koji rade na tome.I u ovome slučaju,veliki su s predstavnicimatih malih naroda,spremnihžrtvovati onošto im je bilo manje važno,krojili i skrojili sudbinu malim narodima, kako to obično i biva, a ti narodemalitrpio si i trpjeti ćeš.
Zorica Krajinović
