By Podjeli
Vlada je napravila plan otplate duga veledrogerijama, odjedanput su se novci našli i trgovci u čudu.
Pred izbore sve je lakše,
četiri godine sakupljaju se dugovi hvale se suficitom u proračunu, onda ide red ucjena, pa prijetnji tek onda obećanje da će biti novci.
Mafijaški “modus operandi” preselio se u Banske dvore, no i to može biti predizborni trik. Dobra volja i obećanje ništa ne košta, pogotovo ako se unaprijed prolongira za vrijeme poslije izbora.
Očito je da u kampanji loše ide pa se pegla loši imidž, no bar će ljudi odahnuti neko vrijeme od straha da ni lijekova neće biti.
No u zdravstvu novi problemi ,ravnateljica iz Pulske bolnice poziva da ljudi dođu volontirati u bolnice, nema tko više raditi, pravo stručno osoblje isti posao odrađuje u susjednim zemljama za puno veće novce i puno bolji život u starosti.
Na život u starosti mora se početi misliti u mladosti,ljudi pristaju na odlazak iz zemlje, poslije ove epizode s Covid dodatkom zacijelo ih bude još i više koji će potražiti na zemljopisnoj karti novo odredište.
Javno priznanje koje čujemo od umirovljeničkih vođa ovih dana da je umirovljenicima svaka pomoć dobrodošla svrstavaju umirovljenike u stradalnike elementarne nepogode koja ih je iznenada snašla.
Niti ratovi, niti poplave niti orkani ni bure nisu naštetili toliko koliko sustavno zanemarivanje tih ponosnih ljudi koji su kroz život padali, ali se i dizali, a u posljednje vrijeme padaju sve niže nemoćni da se pridignu.
Na 1500 kune mirovine jednokratna pomoć od 1200 kuna,mjesečno 100 kuna više dobili su oni više gladni, nego siti, a Vlada poziva na sveopću zahvalu povodom toga.
Jučer je i kandidat HDZ -a u Zagrebu za gradonačelnika upozorio da je i on dao svoj doprinos u odluci da se pomoć isplati.
Dok se lovorike dijele svi su zaslužni na broju, a kad se sirotinja stvara onda su s tamo gdje obilato curi novac koji bi morao ići radnicima.
Niti spomena o tome da su ti ljudi financijski morali podržati rat ratnim porezom , da su te žene koje danas imaju 1500 kune mirovine šivale našim braniteljima uniforme, brinule se za djecu,pekle kruh u noćnim smjenama, slagale obroke za frontu, održavale proizvodnju po tvornicama u kojima su muške kolege bile na fronti.
Sve se zaboravilo, danas one moraju biti zadovoljne kad im narcisoidan političar u odijelu koje košta kao njezina polugodišnja mirovina s visoka kaže da joj je mirovina rasla 13% , što znači da je prije toga imala manje od 1350 i da mora biti sretna zbog toga.
Ako su imali primisli o tome da će ti ponosni ljudi šutke podnijeti da im se rugaju s visoka, da im umirovljenici budu šutke oprostili rasprodaju njihove ostavštine, koju su pretvorili u privatnu imovinu, jako su se prevarili.
Nema oprosta za ova poniženja ni zahvale za milostinju.
45 kuna zaradi prosjak ako pogne glavu i ispruži ruku i tek kimne u zahvalu,
a ne žena koja je preko 30 godina grbila leđa za šivaćom mašinom i onda bila potjerana pred starost, jer je netko bacio oko na zemljište na kojoj je bila tvornica.
Mirovina joj je mala jer cijeli život bila na minimalcu dok su direktori gradili apartmanska vile, kojekakve nakaradna arhitektonska čudesa koja su oslikavala novo stvorenu moć,a ne sposobnost.
Žene Kamenskog godinama su čekale svoju otpremninu, dok su čekale kamate i ovrhe na kredite koje su uzimale da bi prehranile i školovale djecu,
pojele su je prije nego su ih dobile.
Ostale su ponosne do kraja,nisu sagnule glavu i zahvalile dubokim naklonom već su se borile dalje i još se bore sa životom koji imaju u mirovini.
Sada se bore sa siromaštvom, s virusom koji prijeti koji može biti smrtonosan jednako kao i metak, s 1600 kuna mjesečno sad su još siromašnije jer ono što one moraju kupiti poskupjelo je ovih dana i struja i plin i tijesto i piletina i voće i povrće.
Umirovljenici ne saginjite glavu niste krivi što ste siromašni ne zahvaljujte na milostinji već glasno i jasno tražite svoju stečevinu.
Nitko vam ju ne može darovati jer je ona plod vašeg rada,vaših ruku snage i znanja, vaših jutarnjih uranaka.
Gledali ste izlazak sunca na istoku , na vratima tvorničkih pogona, često se vraćali s posla po mjesečini, a ovi što vam sada popuju i poklanjaju vaše, s vašim su se parama školovali, imali su bezbrižnu mladosti ,a jedino su naučili rasprodavati, ništa stvarati, samo rasprodavati, a nama koji smo stvarali odlučili su dati status prosjaka.
Ne spuštajte glavu nikada, ponos je jedino što je ostalo i nije na prodaju, vrijedi kao i život jer je satkan iz uspomena.
Dragica Trumbetaš
Podjeli
