Podjeli
  • 2
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    2
    Shares

Gledajući lica ljudi iz postradalom područja ,kada dobiju na raspolaganje kućicu koja služi kao dom, guši svaku riječ u grlu.
Prostor gdje se možeš skloniti od kiše leći i bar na trenutak sklopiti oči bez pritajenog straha da će te nešto zatrpati, više je nego skroman , no ljudi ga prihvaćaju kao dom koji im omogućuje da familija ostaje zajedno.
Svi su snovi ostali zatrpani ispod ruševina njihovih kuća, no oni ne odustaju, ostaju blizu onoga što su stvorili iako je zauvijek izgubljeno.Hvataju se za neku novu nadu, javlja se vizija obnove iako se još ne nazire slika.
Dobri ljudi širom Europe odmah su prepoznali potrebe ljudi, mnogi od njih morali su napustiti svoje domove radi egzistencije, negdje drugdje puštati korijene i znaju kako je to bolno razdoblje u životu čovjeka.
Nesebično pomažu,skuplja se sve što može pomoći,,razni oblici i veličine kućica stižu iz svih krajeva.
 Iz Turske  iz Austrije,Njemačke, Madžarske.
Stižu i kamioni s građevnim materijalom, naši turistički radnici iskazali su se odmah na početku, poslali su sve što može poslužiti.
Sustavi koji su godinama postojali u pripremi za takve situacije nisu ni izdaleka reagirali tako efikasno i na vrijeme.
U prvih tjedan dana reagirali su ljudi dobrovoljci , kuhalo se i hranilo postradalo stanovništvo i razotkrivalo jadno stanje naših zaliha.
U zalihama svega fali, od kontejnera do konzervi s hranom, a ono čega ima nije dopremljeno na teren. Pomoć treba tražiti da bi ju dobio,a ljudi ne znaju ni gdje tražiti ,ni kako.
Zaboravilo se na načelo da pomoć treba stići na vrata stradalnika. Ovaj puta stradalnici nemaju vrata, ostali su bez adrese ispod neba koje kiši.
No veseli dobrota ljudi koji nisu dvojili kako treba odmah pomoći, mnogo ljudi čeka na kakav takav obrok, kuha se u improviziranim uvjetima, sa slučajno nadošlim dobrovoljcima, a zna se da postoje i drugačije mogućnosti.
Uči nas ova prirodna katastrofa da se u nesreći poznaju junaci, a junaci nisu oni koji su pripisuju zasluge već oni koji nesebično daju.
Tragični ljudi u ovim teškim vremenima su stari ljudi koji su prestari za nove početke.
Oni tuguju uz svoje srušene kuće jedinog mjesta koje smatraju svojim, taj komadić zemlje natopljen njihovim znojem ,sada natapaju suze, jedino što im je preostalo.
Niti jedan čovjek iz Vlade ih nije obišao, ignoriraju njihovo postojanje, u percepciji koju imaju oni ne postoje, ne uklapaju se u sliku države kakvu oni prezentiraju.
Hoće li im to i ovaj puta biti oprošteno, hoće li u novom vremenu koje mora uslijediti biti mjesta za umirovljenike i njihovo pravo na dostojan život?
Hoćemo li dopustiti da još jednom ostanu prepušteni sami sebi, nekoliko puta pokradeni, ili će nas ganuti ti stari ljudi koji ne napuštaju dom u najvećoj nesreći, koji svojim blagom nazivaju četiri kokoši.
Ovo je pitanje važnije od svih ostalih pitanja,nad  tim postradalom područjem ne smiju letjeti nikakvi novi avioni dok sve kuće, neće imati nove krovove, svi stadioni, fontane, žičare namijenjene rekreaciji moraju biti na čekanju dok god imamo ljude u državi bez doma, tamo gdje žele imati dom.
Svi koji su se okoristili tuđom nesrećom ,koji su pridonijeli da ti ljudi sada plaču nad svojim ruševinama moraju biti kažnjeni, samo tako ćemo vratiti dostojanstvo nakon tragedije.
Dragica Trumbetaš


Podjeli
  • 2
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    2
    Shares
  •  
    2
    Shares
  • 2
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Gospodarstvo