By Dan 6. prosinca obilježava se kao Dan dubrovačkih branitelja. Zaista, lijepo i vrijedno obilježavanje povodom čega je najavljeno prikazivanje filma o Odredu naoružanih brodova, ONB. Nesumnjivo, svaka istina vezana za Domovinski rat za obranu Hrvatske, a koji je jedan od temeljnih stupova današnje hrvatske države, vrijedan je pažnje. Ipak, sukladno nekim prikazima, izjavama i postupanjima kao da se otvaraju brojna pitanja na koja je ipak potrebno odgovoriti.
Što znači Domovinski rat? Kako ga treba shvatiti i kako se često shvaća? Koja su ograničenja i zablude koje trebamo riješiti?
Gledajući film „Ljudi od mora“, koji se već prikazuje na Youtube, može se doći do različitih zaključaka. Jedan od zaključaka, barem za onoga tko ne zna, je da je ONB obranio Dubrovnik i dubrovački jug, koji bi pao da nije bilo ONB. Čuju se tu i kritike na admirala Leticu, jer pripadnici ONB ocjenjuju da im se nisu realizirale počasti koje zaslužuju, ali činjenica je da nisu nikome. Hrvatska je administracija, dakle svi, raspodijelila počasti po tko zna kojem ključu, tako da se mnogi osjećaju zakinuti. Konkretno, svi pripadnici obrane hrvatskog juga, pripadnici HRM sa sjedištem u Stonu, naprosto su zaboravljeni od strane službene vlasti. O njima/nama pišu se knjige, ali državna administracije ne čuje. Gradirajući počasti rekli bi da je ONB dobio puno više nego itko, ali njihova je percepcija drugačija, a i to vjerojatno sa pravom, kao što i svi drugi osjećamo.
Ali ono što je najvažnije je percepcija i mentalitet, kao i svijest o obrani. Tu se postavlja pitanje što se branilo na hrvatskom jugu i tko je branio to nešto tamo dole na jugu Hrvatske?
Iako se čini čudno pitanje, ali veoma je važno. Uočljivo je da kada na filmu govornici govore o obrani tog „nečega na jugu“ javljaju se bitne razlike. Hebrang govori o obrani hrvatskog juga i Hrvatske, a tako pristupaju i svi koji nisu vezani za ONB, dok pripadnici ONB govore o obrani Grada, odnosno Dubrovnika. Pritom nije lijepo kad se čuje izjava „obavijestili smo admirala Leticu i tražili pomoć, ali nismo dobili nikakav odgovor, pa nismo čekali njegov odgovor nego smo krenuli sami…“
Pitam se čemu takve izjave i kome one služe?
Istina je sasvim drugačija. U HRM je u vrijeme opasnosti za hrvatski jug i Dubrovnik došao predstavnik Grada pa je odmah u Ston krenula prva grupa pripadnika HRM-a, a zatim i druga puno jača i bolje opremljena. Treba napomenuti da je to bilo vrijeme kada se HRM tek formalno ozakonio, ali ne i osposobio. Naprosto HRM je formalno postojao, ali stvarno nije. Grupa splitskih domoljublja samoorganizirala se i otišla u Broce kao formalni pripadnici HRM-a. Tada je počela suradnja te grupe HRM-a sa NOB, a posao je gotovo striktno podijeljen. Prvi dio bila je doprema svega do Stona i Broca gdje su bili gumenjaci, a zatim i gliseri HRM-a. U Brocama je obavljan ukrcaj svega potrebnog za Dubrovnik i hrvatski jug te je uslijedilo prebacivanje do Šipanske Luke. Od Šipanske Luke organizirano se sve prevozilo do Suđurđa, gdje je preuzimao ONB i dovozio u Dubrovnik, odakle se raspodjeljivalo dalje po potrebi. To je jedina istina, kao i tadašnja dobra suradnja sa ONB u rješavanju svih zadataka na hrvatskom jugu. Puno toga nas je povezivalo kao osobni kontakti iz mladosti, jer je pok. Aljoša Nikolić čelnik ONB bio Splićanin u Dubrovniku. Naprosto sve je štimalo. Ali kako se obrana hrvatskog juga bližila kraju na površinu su isplivale razlike u shvaćanju koje su se zaoštrile do nivoa nepotrebnog verbalnog i fizičkog sukoba.
Pitao sam se dugo zašto se to dešava?
Ovaj film daje dobar odgovor, a činjenice ga potvrđuju. Kroz cijeli film čuje se o obrani Grada ili pak obrani Dubrovnika. Nigdje nisam vidio da ijedan grad sebe oslovljava kao Grad, što predstavlja omalovažavanje svega izvan njega. Pitao sam se zašto, i shvatio o čemu se radi. Činjenica lokalpatriotizma, koji nažalost dominira u cijeloj Hrvatskoj pa se fizički obračunavaju hajdukovci i dinamovci, samo je potvrda mentalne nezrelosti i pomanjkanja domoljublja. Jedna izjava iz redova HRM-a „da smo došli u Ston i Broce braniti hrvatsku i hrvatski jug, a ne samo Dubrovnik“, naišla je na gnjev mnogih u Gradu pa tako i pripadnika ONB. Takva se reakcija posebno u današnjim uvjetima ne bi smjela smatrati prihvatljivom, jer sve je Hrvatska i Hrvatska je jedna i najvažnija, a u njoj su brojna prelijepa mjesta i lokaliteti. Stoga nije uputno govoriti o obrani Grada, a ne navesti sa istim intenzitetom ljubavi obranu Konavala i Župe dubrovačke, kao i Slanog i cijelog hrvatskog juga do Prevlake. Primjerice, govoriti o brodovima HRM-a koji su podijelili posao obrane sa ONB, a ne spomenuti maljutkaše, a zatim topništvo, pa sustav veze, a zatim 4. gardijsku brigadu, kao i Tigrove, i sve druge koji su sudjelovali u obrani, nije prihvatljivo. Dok smo noću vozili prema Šipanskoj Luci misli su nam bile sa Vukovarom, a dan njegovog pada bio je za nas dan tuge i bijesa… Zato volim kazati, kao i svi moji suborci, Dubrovnik je hrvatski Vukovar, ali ne samo Grad nego cijeli prelijepi hrvatski jug.
Ali Dubrovnik je opterećen sa još jednim zlom.
Odmah kada smo došli u Ston dobio sam grubo pismo, čak i potpisano, a koje je najkraće rečeno govorilo „vi zli Splićani vratite se u svoj Split i pustite nas na miru, jer ćemo mi sa JNA riješiti problem Dubrovnika“. Pritom je ta misao bila popraćena grubim pogrdama i psovkom. Sve je predano u arhiv Domovinskog rata u Zagrebu, kao i debela dokumentacija koja se odnosila na jedan dio HRM koji sam tada vodio. Odnosno, težnja da se Dubrovnik ponovno pretvori u Dubrovačku Republiku bila je tada snažna pa i nakon rata, a traje i danas. Sličan pokušaj bio je i sa Splitom, odnosno Dalmacijom, ali je to zlo uspješno suzbijeno. Pokušaj cjepkanja i rastakanja Hrvatske ima duboke korijene u snažnom lokalpatriotizmu i niskom domoljublju kojeg smo svjedoci i danas. Također, pogibija Miljenka Bratoša ostala je nedovoljno riješena, iako je i on, čovjek sa izraženim domoljubljem, bio žrtva ovoga što se ovdje obrađuje.
Zaključno, treba reći da se na svim crtama bojišnice branila Hrvatska, a ne gradovi niti lokaliteti. Drugačija shvaćanja nisu prihvatljiva i zato ovaj tekst treba shvatiti kao upozorenje, jer na prvom mjestu nam treba biti Hrvatska, a sve dugo nakon Nje. Primjerice, naša se postrojba nakon Stona i Broca našla u Livnu kod Ante Gotovine gdje smo čuvali desnu stranu Glamočkog polja, jer tu je bila crta obrane Hrvatske, a ne Livna. Način razmišljanja i nivo domoljubne svijesti u Hrvatskoj je nizak i treba na tome raditi. S tim u svezi, film „Ljudi od mora“, bez obzira na nedorečenosti i poneku neistinu, ostaje zanimljiv dokument za povijest, ali smatram da bi humanije i poštenije bilo barem navesti i sve druge, jer da svih drugih nije bilo, plovila ONB mogla su, uz dužno poštovanje, poslužiti samo u svrhu ribarenja.
Na slici gore, vide se preživjeli i oronuli pripadnici HRM-a i 4. gardijske (gore desno), kao i pripadnici ONB (dole lijevo). Zajedno smo se borili i nemojmo se dijeliti, ali razvijajmo domoljublje, jer brojne su štete koje nastaju iz niske svijesti o domoljublju. Podjele među nama idu u prilog onoj staroj Divide et impera ili da se sami svađamo dok drugi ruši sve ono za što smo se borili.
Nisu samo te podjele, jer imamo ih u Hrvatskoj u svemu i na svakom koraku, od razvijanja mržnje hajdukovaca i dinamovaca, umjesto lijepog domoljubnog navijanja, jer su oba kluba Hrvatska. Nadalje, lokalne su podjele prešle svaku mjeru, a temelje se na lošem lokalpatriotizmu, a tome zatim slijedi razvijanje mržnje prema Hercegovcima i Bosancima, jer kao, što oni rade u Zagrebu i Hrvatskoj, pa da ne nabrajam sve brojne podjele i duboku netolerantnost koja vlada Hrvatskom. To su jako loše stvari koje je teško spriječiti ikakvim represivnim mjerama osim edukacijom novih generacija i osobnim suočavanjem i pružanjem javnog otpora takvima koji u biti ruše Hrvatsku. Graditi uljuđeno građansko društvo puno tolerancije, pozitivizma i ljubavi prema bližnjemu zadatak je pred svima nama.
Hrvatska iznad svega, nekad u ratu, a danas u miru!
Prof. dr. sc. Tihomir Luković
