By Istinski domoljub, pjesnik i filantrop Anton Kikaš je zasigurno jedan od Junaka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Godinama živi i radi u Torontu, u Kanadi, gdje je ostvario i zavidnu poslovnu karijeru. Nu, nikada nije zaboravio i svoju, hrvatsku Domovinu, koju nosi i osjeća duboko u svojem biću. Poglavito je dao značajan doprinos na početku velikosrpske agresije 1991., kad je, kao što je poznato, Boeingom 707 Uganda Airlines doletio na zagrebački Pleso, iz Južne Afrike, s oko 20 tona oružja za obranu Hrvatske. Ali zahvaljujući, među ostalim i hrvatskim izdajicama, uhićen je 31. kolovoza 1991., od strane zločinačke JNA, te odmah na Plesu pretučen, a potom sproveden u Beograd u ćeliju vojnog zatvora, gdje su ga mlatili, mučili, vodili na strijeljanje i na kraju, nakon tri mjeseca, pustili u zamjenu za ratnog zločinca generala JNA Aksentijevića. Taj ozbiljan, domoljubni i iznimno hrabar pothvat Hrvatska nikada ne smije zaboraviti. O tome je poznati redatelj Jakov Sedlar snimio i veoma uspješan dokumentarni film s naslovom „Nisam se bojao umrijeti – domoljubna misija Antona Kikaša 1991.“, koji je s velikim uspjehom prikazan i diljem svijeta.
Za iznimne zasluge u vrijeme „ponosa i slave“, odnosno stvaranja države, predsjednik RH Zoran Milanović dodijelio mu je i uručio zasluženo visoko hrvatsko odličje – Red kneza Domagoja s ogrlicom, za pokazanu i osvjedočenu hrabrost i junaštvo u Domovinskome ratu.
Međutim, ovaj istaknuti domoljub koji se 1991. uistinu nije bojao umrijeti za svoju jedinu i svetu Domovinu, nažalost još nije u popisu hrvatskih branitelja, pa predlažemo Ministarstvu hrvatskih branitelja i Ministarstvu obrane RH da napokon isprave ovu nepravdu, ali ne samo za Kikaša, već i za brojne druge iz dijaspore koji su se borili za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, tim prije što ne smijemo zaboraviti da je hrvatska dijaspora nepresušno vrelo uspješnih i dragocjenih ljudi i u svim ostalim granama. Ali…, stječe se dojam, da nikako ne uspijevamo privući to bogato iskustvo i sposobnost i prenijeti ga u Hrvatsku. Kad se netko od tih domoljuba i vrati, uvjeren da Hrvatska više nije „Titova država“, vrlo brzo se pokupi i – ode. Za to najviše zasluga imaju bivši udbaši kojih se ni nakon toliko godina od početka rata nismo riješili.
Inače, Kikašev moto je „Ne pitaj što tvoja zemlja može učiniti za tebe-pitaj što ti možeš učiniti za svoju zemlju“ (J. F. Kenndedy)!
Ovaj veliki hrvatski domoljub s pravom ističe da je ključno pitanje: „Zašto se naši ljudi ne vraćaju u Hrvatsku?“, te da je šteta što se glas za povratkom tih ljudi, prije svega onih na najvišim političkim dužnostima, ne čuje jače i ne primjenjuje.
Svi koji poznaju gospodina Kikaša znaju da nikada nije žalio truda ni novaca kad je bila u pitanju pomoć za Hrvate. Zahvaljujući njemu Hrvati su svojedobno na Sveučilištu Waterloo, najvažnijoj visokoškolskoj ustanovi u Kanadi, dobili i prvu katedru hrvatskog jezika. Bio je uporan i za to je, uz pomoć i drugih istinskih domoljuba, skupio ne mali novac. Čak je pozivao u goste i hrvatske glazbene, kazališne i ine umjetnike, pa i nogometaše! Otkupio je prava i za jedan tv kanal u Kanadi, pa Hrvati u toj dalekoj zemlji mogu gledati i svoj program, koji on svaki tjedan i uređuje, a kojeg sa zanimanjem prate i u provinciji Ontarijo, koja ima 13 milijuna stanovnika!
Na određeni način, Kikaš je čudo od čovjeka!
Primio je i niz drugih domaćih i svjetskih nagrada i priznanja, pa se s pravom može reći da mu se i svijet divi.
Teško da postoji takav „veleposlanik“ svega što hrvatski diše, kakav je ovaj gospodin, domoljub i istinski hrvatski branitelj!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
