By U ratu smo bili pobjednici, a u miru smo se „izgubili“. Nitko ili samo rijetki od razno-raznih kandidata na predstojećim izborima tu i tamo se sjete ljudi koji su bili prvi kad je trebalo. Iz dana u dan i nadalje se „napuhavaju“ brojke o sudionicima hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Većina onih koji su dva dana sudjelovala u ratu ima iskaznicu hrvatskog branitelja, poput pok. Denisa Kuljiša, ali i brojnih drugi. I umjesto da se te lažne i nemoralne fukare pokriju preko glave, evo ih svako malo u medijima, gdje nam drže lekcije. Čas o „svemiru“, čas o pljačkama, čas o borbenim zrakoplovima, a najviše o hrvatskoj borbi za slobodu. Sve ih se pita i sve oni znaju. A u ratu su proveli – dva, tri dana! Takve „lumene“ majka rađa jednom u stotinu godinu.
Nikada nam nije bilo jasno i ne znamo, kome služi brojka od pola milijuna hrvatskih branitelja? Ratni zapovjednici Vukovara neprestano ističu da je grad branilo jedva 1800 ljudi. A u propalom Registru hrvatskih branitelja bilo je i još uvijek navodno ima pet puta više branitelja ovoga grada nego ih je stvarno bilo. Mnogi ne znaju, pa „blebeću“ o nekakvim velikim pogodnostima ljudi koji su branili i obranili hrvatsku Domovinu. Oni koje ni metak nije okrznuo manje-više osim iskaznice nemaju ništa. Veliki broj ne traži niti ne pita za neke povlastice, tim prije što kažu da im je najveća nagrada što su imali mogućnost, pod vodstvom utemeljitelja RH i prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, biti sudionici stvaranja hrvatske države. Ali, iznimno ih smeta kad vide i čuju da o Domovinskome ratu polemiziraju, pišu ili govore razne novinske i druge partijsko-komunističke fukare, koji su manje-više namjerno zakasnili na „vlak“ 1991.! Čekali su što će se dogoditi, pa ako pobjede Hrvati i oni su tu, a ako izgube reći će „pravo im i budi što su išli u rat“.
Sad kad je sve prošlo i tolike godine su iza nas nakon stvaranja hrvatske države jedan dio hrvatskih branitelja i stradalnika osjeća se prevarenim. Nema ih nigdje! U državnim i inim institucijama mahom susrećemo one iste iz doba komunizma ili pak njihovu djecu ili najbližu rodbinu. Svaka čast iznimkama. Branitelja nema ni u diplomatskim predstavništvima, nema ih tamo gdje su – novci. Za sebe i svoje, političari su čak ugrabili i Nadzorne odbore, a popunili su i popunjavaju sva mjesta i u pravosuđu. Malo je tvrtki ili bolje rečeno obrta koji su u vlasništvu hrvatskih branitelja. Ako ih i ima njezini čelnici brzo dolaze pod „slovo zakona“, pa su prisiljeni plaćati velike kazne. Koliko je samo hrvatskih branitelja, kao bivših poduzetnika, završilo u zatvoru? Znaju oni kako treba s ljudima koji su bili prvi kad je trebalo. Nu, ono što je još gore, kad bivši branitelj oboli ili ga zahvati ovrha –nema mu spasa!
Ali, nije sve tako crno kako izgleda. Kod nas, to treba reći, iznimno su dobro zbrinuti najteži stradalnici Domovinskoga rata, većina generala i slični, a ne mogu se požaliti ni oni koji primaju „ratne“ mirovine (ali ne svi).
Većina ostalih su „ptice pjevice“. Kad su hrvatski branitelji odlazili u rat mnogi su govorili – vaša će imena biti zapisana zlatnim slovima. Po ramenima su ih tapšala i „divila“ im se dobrim dijelom krupna gospoda i isto takvi bogataši. Nije ih bilo briga što nespremni odlaze u rat, što kod kuće ostavljaju ženu i djecu bez novčanih sredstava, pa i „mrvice“ kruha.
Kad su se branitelji vratili iz rata bili su prepolovljeni, a gospoda i bogataši čitavi. Većina je kod kuće zatekla užas. Bili su sretni, ako ih je netko opet želio zaposliti kao obične radnike, čistaće ili pak čuvare. Nu, dok su oni prolijevali krv i gubili zdravlje, ratne fukare su podigle čitav red novih kuća i jeftino pokupovali sve što se kupiti dalo. Čak i banke su postale njihovo vlasništvo, a o većini medija da i ne govorimo.
Kad ste zadnji put na državnoj televiziji gledali i čuli nekog bivšeg istinskog ratnika da otvoreno i bez cenzure govori o svojim problemima, ili pak da netko i takve pita o hrvatskom gospodarstvu, mnogobrojnim jahtama, luksuznim automobilima, vilama i koje čemu drugom?
Još nitko nije napravio prilog o braniteljima koji prose na mostovima i pred crkvama, koji za malu nadnicu okopavaju gospodi vrtove i čiste njihove ogromne stambene i gospodarske objekte!
Zašto se branitelje ne pita o lustraciji, bivšim Udbašima, ratnim profiterima, izdajicama, dezerterima, zašto ih se ne pita odakle takvo bogatstvo pojedincima? Pa, nisu svi u vrijeme rata zaradili milijune eura kao Tedeschi na prodaji “žvakaćih guma“!
A jeste li primijetili da na državnim i inim skupovima nema tzv. običnih branitelja? Zovu se isključivo oni koji „nešto vrijede“, koji dolaze u skupim automobilima ili helikopterima, sa sjajnim kolajnama, sa zlatnim ili dijamantnim lančićima i prstenjima (svaka čast iznimkama). To su manje-više isti oni koji kad ugledaju nekog branitelja bježe od njega kao od „tifusara“, kojima se gadi da mu daju i deset eura za obični sendvič!
Da, odakle tolikima ogromno bogatstvo, (svaka čast iznimkama), a prošli smo rat, neimaštinu, a kasnije i (svjetsku) ekonomsku krizu?
Na to pitanje ni od Državnog odvjetništva ništa nismo čuli!
Mnogi se čude što se branitelji neprestano bune i negoduju, kao što su tu i tamo protestirali oko tzv. Istambulske konvencije, gdje mamu žele pretvoriti u tatu i obrnuto.
Šteta što većina hrvatskih političara, koji se sada natječu za razne političke funkcije, nije sudjelovala u stvaranju hrvatske države, što su im bivši ratni pobjednici poklonili sve ovo što imaju danas, šteta što se ne stave u položaj ljudi koji nisu „ratovali“ u saborskim klupama, već u Vukovaru, Škabrnji ili Velebitu, (svaka čast rijetkim iznimkama), šteta što ne dođu u okolnosti tih i takvih, jer bi tek tada znali kako se cijeni i iskreno voli hrvatska sloboda!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
