By Gotovo svaki koncert Marka Perkovića Thompsona pobuđuje znatnu medijsku i inu pažnju. Evo, uskoro će u Vukovaru održati humanitarni domoljubni koncert, a srpska manjina koja živi u gradu neprestano „cvili i jauče“. S druge strane Hrvati ni ne podižu glas kad u Zagrebu i drugdje nastupaju kontraverzni srpski pjevači i pjevačice, koji na repertoaru imaju jugoslavenske, pa i četničke pjesme. Veliki je „problem“ kod Thompsona što i dalje izvodi pjesmu „Bojna Čavoglave“. Da ne izvodi tu pjesmu vjerujemo da bi vrlo brzo našli drugu, koja im smeta.
No, rasprava o pjesmi „Bojna Čavoglave“ i uvodnom pokliču „Za dom spremni“ i simbolima iz 1991. već desetljećima razotkriva duboki paradoks naše i jedine Hrvatske. Službeni Beograd i tamošnja propagandna mašinerija sustavno etiketiraju cijelu jednu državu i njezin narod kao „fašiste i ustaše“, hrvatsko se društvo iscrpljuje u unutarnjim sukobima oko simbola koji su u jeku agresije korišteni kao krik očaja i prkosa. Vrijeme je da se stvari očiste do kraja. Obrana Hrvatske bila je čista i pravedna, ali njezina nesposobnost da odgovori na radikalizam u susjedstvu, uz prešutni blagoslov međunarodne zajednice, njezina je najveća diplomatska slabost.
Hrvatska se 1991. suočila s brutalnom vojnom agresijom, spaljenim gradovima i masovnim ubojstvima. Stanovništvo je u tom trenutku bilo nenaoružano, gaženo i prepušteno golom opstanku. U toj močvari i kaosu prve crte bojišnice, stihovi poput „stići će vas naša ruka i u Srbiji“ nisu bili nikakav ekspanzionistički plan, već nužan psihološki mehanizam prkosa i zastrašivanja nadmoćnijeg neprijatelja. Tvrditi da se ljudi pod kišom granata, koji su branili vlastite obitelji i domove, nisu smjeli koristiti radikalnim ratnim folklorom kako bi podigli slomljeni moral, vrhunac je mirnodopskog licemjerja.
Ipak, pravosuđe je moralo povući granicu. Dok je općenito javno isticanje simbola NDH kažnjava, jer se demokratska Hrvatska u potpunosti ograđuje od ustaškog režima, Visoki prekršajni sud presudio je da se „Bojna Čavoglave“ u svom izvornom obliku ne može kažnjavati. Time joj je priznat status povijesnog dokumenta iz vremena obrane od agresije. No, dok se u Hrvatskoj svaka javna rasprava secira do najsitnijih detalja, stvarni problem leži s druge strane granice, i u neshvatljivoj šutnji javnosti o tome.
Dok službeni Beograd svakodnevno šalje diplomatske note i svako hrvatsko domoljublje proglašava „povratkom ustaštva“, u samoj Srbiji pod kapom državnih institucija provodi se potpun povijesni revizionizam. Činjenica da tamošnja vlast podiže spomenike dokazanim ratnim zločincima, organizira četničke smotre i sustavno briše hrvatska imena s pročelja svojih ulica, u hrvatskom medijskom prostoru prolazi gotovo nezapaženo. Slučaj srbijanske politike prema prošlosti postao je službena državna strategija, što dokazuje i otvaranje muzeja te podizanje spomenika četničkom vođi Dragoljubu Draži Mihailoviću u samom centru Beograda, popraćeno četničkim koračnicama i blagoslovom tamošnjih političkih elita. Službene vlasti u Beogradu godinama sustavno brišu nazive ulica povezane s Hrvatskom, pa je tako ukinuta Šibenska ulica, a preimenovane su i Splitska te Hrvatska ulica, dok su tamošnje pravosuđe i zakoni još 2004. službeno izjednačili četnički pokret s antifašizmom, čime su javna postrojavanja paravojnih udruga i ikonografija na Ravnoj Gori postali legalan čin.
U ovom ideološkom sukobu, uloga Europske unije razotkriva vrhunac birokratskog kukavičluka. Iako su povijesni revizionizam i veličanje ratnih zločinaca u izravnoj suprotnosti s temeljnim europskim vrijednostima, reakcija Bruxellesa ostaje svedena na mlaka, deklarativna upozorenja u godišnjim izvješćima Europske komisije. Pozivi Beogradu na „suočavanje s prošlošću“ tek su mrtvo slovo na papiru, jer EU svjesno žmiri na unutrašnju fašizaciju srbijanskog društva kako bi Srbiju zadržala u zapadnoj sferi utjecaja i spriječila njezino potpuno okretanje Rusiji i Kini. Dodatno, u bilateralnim sporovima između Zagreba i Beograda, administracija u Bruxellesu najčešće zauzima poziciju lažne neutralnosti. Kada Hrvatska prosvjeduje zbog spomenika četnicima, iz Srbije odmah pristižu protuoptužbe o „ustašizaciji Hrvatske“ i pjevanju „Bojne Čavoglave“, a rezultat toga je da europska diplomacija oba fenomena trpa u isti koš. Europska unija tako izjednačava državu članicu koja je pravno osudila totalitarne režime s državom kandidatkinjom koja je fašističke kolaboracioniste zakonski proglasila herojima.
Najveći paradoks u ovoj geopolitičkoj igri skriva se i u pasivnosti hrvatskih mainstream medija i politike. Umjesto da se na međunarodnoj sceni, u Bruxellesu i pred svjetskim institucijama, glasno i argumentirano ukaže na to da susjedna država službeno slavi pokrete odgovorne za masovna etnička čišćenja Hrvata i Bošnjaka, hrvatska javnost šuti. Ta šutnja razotkriva duboki kompleks manje vrijednosti domaće javnosti. Ignoriranjem beogradskih četničkih manifestacija pod izgovorom „neželjena dizanja tenzija“, hrvatski mediji izravno sudjeluju u stvaranju asimetrije. U toj nametnutoj priči, Hrvatska stalno mora dokazivati svoju nevinost zbog krika očaja svojih branitelja iz 1991., dok Srbija bez ikakvih sankcija provodi radikalnu reviziju povijesti.
Hrvatska je devedesetih godina vodila čist, obrambeni rat na vlastitom teritoriju protiv agresije koja je dolazila upravo pod znakom te crne četničke ikonografije. Dopustiti da danas oni koji te iste četnike proglašavaju herojima drže moralne prodike Hrvatskoj, povijesni je i diplomatski poraz. Pravednost Domovinskog rata ne smije se braniti šutnjom pred tuđim lažima; vrijeme je da se medijsko sljepilo prekine i da se stvari konačno nazovu pravim imenom.
Mladen Pavković
