By Prošlo je ohoho godina otkako je završio hrvatski obrambeni Domovinski rat, a tek sada su u Haagu pravomoćno osuđeni ratni zločinci Jovica Stanišić i Franko Simatović, nekadašnji čelnici Državne sigurnosti Srbije. Za sva zla koja su činili u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj dobili su blage kazne – 15 godina robije, dok je hrvatski branitelj, već zaboravljeni Veljko Marić u Beogradu (2011.) zbog navodnog ubojstva jednog srpskog civila osuđen na 12 godina, što će reći da se i na ovom primjeru vidi kakve sramno male kazne dobivaju srpski i ini zločinci iza kojih su desetine i desetine masovnih grobnica. Marić, kao i drugi osuđeni hrvatski branitelji, natjerani su od hrvatske države da moraju platiti i odštetu srpskim žrtvama. Ok. A hoće li sada i kome odštetu i kakvu platiti Stanišić i Simatović, ili će se hrvatska država zadovoljiti što su napokon, nakon 20 godina, (blago) osuđeni?
Neki kao da neprestano žele i nastoje da se sve zaboravi i da opet „srljamo“ u budućnost. A što je s patnjama, mrtvima, nestalima? Odgovor na to, poglavito pojedinih političara je kako svatko mora i treba odgovarati za ratne zločine, jer oni tobože ne zastarjevaju. Međutim, kad bi bilo tako, onda bi hrvatski sudovi i te kako imali posla, jer se ne bi stigli baviti ničim drugim već i zaboravljenim i partizanskim i komunističkim zločinima, koji očito jedini zastarijevaju!! Ali, ne da se oni time ne bave, nego već od te teme polako dižu ruke i povjesničari, (osim Jasenovca), pa se bojimo, ako tako ostane, da će Srbi i ini, hrvatski narod i dalje optuživati za genocid i druga zla koja Hrvati nisu počinili. Nu, u cijeloj toj priči oko ratnih zločina osobito smeta i boli što se pojedini hrvatski političari neprestano zalažu da se osude i Hrvati, (kao, zločin je zločin), dok primjera radi, malo tko od njih u svojim javnim nastupima više i spominje, srpske zločince od Mladića, Karadžića, pa sve do Miloševića. Kao, što ćemo i njih spominjati, kad se samo po sebi podrazumijeva o kakvim je ljudima riječ!? S druge pak strane, kad god mogu, srpski političari javno prozivaju pojedine hrvatske junake i ističu ih kao ratne zločince. Oni su već odavno naučili fašističke metode da sto puta izgovorena laž jednom postane – istina! A neki, baš kao i uvaženi sudac Ustavnog suda pok. Milan Vuković, i dalje tvrde da Hrvati nisu učinili ratne zločine. Zločina je bilo, ima ih u svakom ratu, ali u ovom Domovinskom uglavnom su ih izvršili – kriminalci, a ne hrvatski vojnici. Srbi su došli u Hrvatsku, a nisu Hrvati otišli braniti sunarodnjake u Srbiju, odnosno bivšu Jugoslaviju. Ili možda nije bilo tako? Jedan od najvećih krivaca za ovaj rat su međunarodne institucije ili te tzv. svjetske sile koje su se na početku trebale suprotstaviti agresiji protiv demokracije i slobode. Međutim, one umjesto da barem danas priznaju svoju grešku, pretežno optužuju Hrvate ili pak što je još gore, nastoje izjednačiti agresora i žrtvu! Amerikanci, primjera radi, imaju i imali su pravo svoje interese braniti u Iraku i Afganistanu, a mi nismo imali pravo na poštivanje moralnog načela da se žrtva ima pravo braniti od nepravednog napadača. Nama se sada uzima za zlo i to što su Srbi pobjegli iz tzv Srpske krajine, iako im je prvi predsjednik i utemeljitelj RH dr. Franjo Tuđman, kad je počela operacija „Oluja95“, poručio da ostanu u svojim domovima, i da će im se, ukoliko polože oružje, jamčiti sva ljudska prava. Gotovo svi iz Knina i okolice pobjegli su! Zašto? Pa, zbog osjećaja krivnje! Mnogi su sudjelovali u pljački, paljenju i rušenju hrvatskih kuća, u rušenju katoličkih crkava i crkvenih objekata, škola i bolnica. Susjed koji je susjedu zapalio kuću ili mu još nekoga iz obitelji i ubio, nije imao hrabrosti dočekati nekog od njegove obitelji, kad se budu vratili iz progonstva, pa su zbog toga, među ostalim, ubacivali svoje stvari na traktor i pravac – Srbija. A kad se već toliko spominju ratni zločini i traže krivci, poglavito među Hrvatima, onda se postavlja i pitanje: kako to da nitko, ali baš nitko, više ne postavlja pitanje: je li ratni zločin rušenje crkava i crkvenih objekata? Svi će se vjerojatno složiti kako je i to zločin, ali, ako je tako, a jeste, tko je recimo odgovarao za srušenu vukovarsku bolnicu ili neku katoličku crkvu? Jesu li uništeni, spaljeni i sa zemljom sravnjeni i oštećeni objekti hrvatske kulturne, zdravstvene i ine baštine bili vojni objekti ? Ako su sve to bili civilni objekti, a jesu, onda se postavlja pitanje: kako to da se još uvijek ne sudi ni jednom zločincu što je razorio, primjera radi, katoličku crkvu u Lipiku, Glini, Petrinji, Hrvatskoj Kostajnici, Vukovaru, Škabrnji, Kijevu, Voćinu, Pakracu i mnogim drugim gradovima i selima? Ima li primjera, s druge pak strane, da su Hrvati uništili pravoslavne crkve u Srbiji ili Crnoj Gori? Prema nekim podatcima do 1995. godine samo u zagrebačkoj nadbiskupiji 22 župne crkve su potpuno razorene! Pored toga, samo u ovoj nadbiskupiji, sa zemljom je sravnjeno i 48 kapela i kapelica. Lakše je oštećeno 30 župnih crkava, 12 filijalnih i 39 kapela. Tri samostana su potpuno uništena, 7 ih je teško oštećeno, a 4 lakše. Petnaest župnih ureda je potpuno stradalo, 17 teško, a 24 lakše oštećeno. Devet vjeronaučnih dvorana je razoreno, 4 teško oštećene, a 9 lakše. Od 93 stradala raspela na otvorenom, 61 je potpuno uništeno, 9 teško, a 23 lakše. To su podatci tek za jednu nadbiskupiju! Međutim, u Hrvatskoj je u srpskoj agresiji ukupno stradalo 720 crkava, a potpuno ih je uništeno čak 207! (Samo u zagrebačkoj nadbiskupiji uništeno je i oštećeno i oko tridesetak katoličkih groblja). Broj porušenih i oštećenih crkvenih zdanja na teritoriju Hrvatske dosegnu je brojku od 1082!
Zbog tih zločina još nitko nije odgovarao, kao ni zbog ubojstava i progonstava svećenika, redovnika i redovnica, od kojih je većina bila mučena i zadržavana i u logorima.
Svoje prste u tome i u drugim zločinima, imali su i Stanišić i Simatović.
Tko će i kada platiti ratnu štetu barem za njihove grijehe?
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
