By Hrvatskim ratnim vojnim invalidima tek sada će vratiti 10 posto mirovine, koji im je još 2010. godine uskratila Vlada RH na čelu s Jadrankom Kosor. Tada su rekli da će „svi“ sudjelovati u pripomoći oko teške gospodarske i ine situacije koja je zahvatila državu, za koju su pored poginulih, najviše zaslužni i hrvatski ratni stradalnici.
Ali, od tada do danas dobar dio Hrvata se enormno obogatio, što će reći da su oni „uzdizali“ našu privredu i sve što oko toga ide, ali kao pravi „kapitalisti“ i „mirotvorci“ najviše za svoj džep!
Financijska sredstva koje svake godine hrvatska država isplaćuje ljudima koji su tijekom velikosrpske agresije ostavili i svoje zdravlje, u biti su relativno mala, u odnosu na žrtvu njih i članova njihovih obitelji.
Dovoljno je pogledati koliko su se pojedinci nakrali od 2010. do danas, pa ćete vidjet da su se tim novcima čak i nekoliko puta mogli isplatiti tih žalosnih 10 posto!
Međutim, od sada već nešto manje od pola milijuna (?) hrvatskih branitelja čija se imena još uvijek nalaze u „registru“, najveći je broj onih koji osim braniteljske iskaznice i Spomenice Domovinskog rata (koja se dijelila „kapom i šakom“) nisu dobili – ništa!
Tu prvenstveno mislimo na hrvatske branitelje koji su sudjelovali u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu 1991., a koji nisu imali „sreće“ biti ranjeni, barem 20 posto!
Ta godina je sigurno najznačajnija u povijesti stvaranja hrvatske države, jer da smo tada, gotovo nenaoružani, bili poraženi nikada ništa ne bi bilo od hrvatske države!
Stoga, kako god okrenuli, najznačajnija je 1991. godina! Tko se tada „ukrcao u vlak na čelu s dr. Tuđmanom“- Junak je nad Junacima i teško se može uspoređivati s onima koji su došli kasnije, a od kojih se dobar dio priključio Hrvatskoj vojsci i policiji iz „kalkulantskih“ razloga (svaka čast iznimkama).
Inače, hrvatska je država (to nitko ne može osporiti) dosad učinila iznimno mnogo za ratne vojne invalide, pa i za obitelji poginulih i nestalih (iako se naravno njihova žrtva nikakvim novcima ne da naplatiti!), pa se sada 31. godinu nakon početka velikosrpske agresije trebamo i moramo zapitati – gdje su „nestali“ hrvatski branitelji iz 1991. ili pak oni koji su proveli čitav rat u borbenim postrojbama, sve do 1995. godine, a nisu „dobili“ metak, nisu bili ranjeni, pa čak nemaju ni PTSP-i? Istina, takvih je najviše, a među njima ima sigurno ne mali broj i onih koji i danas i te kako osjećaju posljedice od rata, ali se nikada nisu žalili, ni trčali oko liječnika i drugih, ne bi li dobili potvrdu da imaju PTSP-i (a mnogi ga sigurno i imaju!).
Dakle, hrvatska država, odnosno njezine službe i ministarstva, mora i treba početi ozbiljno zbrinjavati i ljude, poglavito iz 1991., a koje, srećom, ni metak nije okrznuo, a uz to dobro preispitati, gdje su bili i što su radili oni koji su se u vrijeme srpske i crnogorske agresije (dakako i zločinačke JNA) – obogatili, a koji su danas, za razliku od tih iz 1991. – „ugledni i cijenjeni“ građani, koji vjerojatno nikada i nisu zapalili ni jednu svijeću za poginule i nestale naše suborce.
Jedan dio branitelja iz 1991., koje ni metak nije okrznuo, koji su srcem odlazili u rat, ne bojeći se ni smrti ni ranjavanja, danas možete sresti ispred nekog lokala ili u kladionici kako među sobom prepričavaju neke njima važne ratne trenutke, dok razgovor manje-više uvijek završavaju riječima- „Dečki, tko će platiti ceh!“.
A u ratu je najvećim dijelom sudjelovala sirotinja, koja je, kao seljaci iz doba Matije Gupca, bila uvjerena da će nakon što stvore državu, zajedno sa svojim obiteljima dostojanstveno živjeti.
A danas, svi ljepše i bolje žive nego oni istinski branitelji iz 1991.!
Nitko se ne zamara ni činjenicom da svaki dan (!) umire 15-20 hrvatskih branitelja. To je za jedan dio političara, politikanata i medija, a poglavito ratnih profitera sporedna, nikakva tema.
Nu, tako, kako namjerno lažu da većina branitelja živi „bolje nego je živjela britanska kraljica“, tako namjerno lažu kako Udruge hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata primaju od gradova, općina, županija i države velika sredstva.
Istina, hrvatska država najvećim dijelom (solidno) financira stradalničke udruge, sve ukupno njih nešto više od tridesetak, dok su manje-više, po tom pitanju, ostale udruge u rangu – „ptica pjevica“!
Stoga, gospodo i drugovi, okrenite se malo i onima koji nisu imali „sreću“ da ih u vrijeme rata zakači i neki metak!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
