Podjeli
  • 11
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    11
    Shares

U malom mjestu Škabrnja, nedaleko Zadra, ovih je dana iznimno burno. Naime, Općina Škabrnja najavila je da će biti jedan od glavnih producenata prvog dokumentarnog filma o ovom teško stradalom mjestu tijekom velikosrpske agresije, tj. u obrambenom i oslobodilačkom  Domovinskome ratu.

Legendarni zapovjednik Samostalnog bataljuna Škabrnja Marko Miljanić, Junak Domovinskog rata, također je iznimno ogorčen.

  • Evo, zadnjih godina ne daju mi ni da govorim prigodom obljetnica stradanja Škabrnje. Dolaze novinari, ali mikrofone uvijek okreću nekim drugim ljudima, kao da ja koji sam vodio ratnu obranu nemam što reći. Ako ništa drugo, mogao bih im pričati kako sam i ja 18. 11.1991. u ovom mjestu izgubio gotovo desetak članova svoje obitelji. Kad je trebalo, 1991. zvali su nas, a sada zovu neke druge. Čujem da će se o ratnim događanjima snimati i neki dokumentarni film, ali bez mene i još nekih koji su bili na prvim crtama obrane. Također se priča da su iz Općine pitali i ratnog zločinca Savu Štrbca u Beogradu kako bi trebao izgledati taj film. Ako je to točno, to je prestrašno. Pa, ne će nama Štrbac ili Pupovac raditi „scenarije“ o ratnim danima, o prolivenoj krvi! Vi ste, ako se sjećam, gospodine Pavkoviću, jednom napisali „ima li pilota u ovom avionu“, tako i ja sada pitam: ima li pilota što se tiče Domovinskoga rata? – rekao je ogorčeno Marko Miljanić te dodao da je strašno razočaran sa svime što se događa oko Škabrnje, ali i općenito povijesti Domovinskog rata, koju sve više pišu, kako je istaknuo, razne „fukare“..

Slično smo čuli i od Ante Milkovića, još jednog Junaka, dragovoljca Domovinskog rata iz Škabrnje, čovjeka koji je napisao i sjajnu knjigu o tragediji ovog mjesta.

I on se ne može pomiriti da bilo što Sava Štrbac ima sa Škabrnjom, osim da dođe ovdje i završi u zatvoru.

Revoltiran navodnim, problematičnim, snimanjem dokumentarnog filma o Škabrnji, napisao je i pismo Nediljku Bubnjaru, načelniku Općine Škabrnja, kojeg uz njegovu dozvolu objavljujemo u cijelosti (a na koji nije dobio ni odgovor).

Poštovani gospodine načelniče,

kao što Vam je poznato srbijanski dnevni list POLITIKA, 21. studenog 2020., objavila je tekst pod naslovom Dokumentarni film o „operaciji Škabrnja“, koji je napisao Savo Štrbac iz srpskog „Dokumentaciono-informacionog centra Veritas“.

U našem telefonskom razgovoru od 24. studenog 2020. godine, potvrdili ste mi izvornost teksta u kojem Savo Štrbac, između ostalog, navodi da ste od njega tražili da Vam pomogne u pronalaženju sugovornika sa srpske strane za snimanje navedenog dokumentarnog filma i Vaš odlazak, krajem listopada, u Beograd s još troje ljudi na razgovor s Zoranom Tadićem, protiv kojeg je Policijska uprava zadarska 18. siječnja 2019. podnijela kaznenu prijavu za ratne zločine u Škabrnji.

Budući da je kod mene, nakon tog dugog telefonskog razgovora, ostao mučan dojam da Vas nisam uspio uvjeriti u štetnost i neprimjerenost Vašeg angažmana u cijeloj toj priči, ovim putem želim Vas još jednom, ali ovaj put „blago i s poštovanjem“, podsjetiti i upozoriti na neke činjenice, koje biste Vi kao općinski načelnik Škabrnje trebali znati:

Prije svega, Vama kao općinskom načelniku, nitko nije dao mandat niti Vas je ovlastio da tražite pomoć i suradnju sa Savom Štrpcem, notornim mrziteljem svega hrvatskog, deklariranim neprijateljem naše, u krvi stvorene, države Hrvatske. Taj srpski Gebels, u tzv. vladi „RSK“ bio „Ministar informiranja“ i bliski suradnik osuđenih ratnih zločinaca Mile Martića i Milana Babića, nakon pada okupatorske tvorevine osnovao je u Beogradu, gore navedeni Veritas, preko kojeg širi dezinformacije o Hrvatskoj i našem Domovinskom ratu. Tako da je svoj Veritas (Istinu) pretvorio u svoju suprotnost laž – sve vrijeme lažno optužuje i krivotvori. A lažno optuživati je đavolski posao.

Znakovito je što je o zločinima u Škabrnji pisao: „Tako je, svjedoči Babić, oko dvijehiljadete godine u Beogradu od mene čuo da su Škabrnja i Nadin bili napadnuti zato što su uklinjeni u naš (srpski) prostor i da nije bilo masovnih ubistava civila ni masovnih grobnica, pošto su civili stradali u borbi, a leševi sahranjivani ili predavani hrvatskoj strani…“ (Bilten, Dokumentaciono-informacioni centar Veritas, br. 95, Beograd, 2006., str. 1).

Što se tiče Vašeg susreta i razgovora sa Zoranom Tadićem, protiv kojeg je Policijska uprava zadarska 18. siječnja 2019. podnijela kaznenu prijavu za ratne zločine u Škabrnji, je nešto nevjerojatno i nedopustivo, da Vi kao općinski načelnik, ničim izazvan i pozvan, nudite svjedoka Marka Ivkovića u korist optuženog Tadića.

Isti taj Tadić, nakon što je policija podnijela kaznenu prijavu bježi iz Australije, gdje je živio od 1992., u Srbiju, u strahu da bi ga australske vlasti, baš poput njegova sunarodnjaka Kapetana Dragana, mogli uhititi i izručiti Hrvatskoj. Tako da sad više nema načina da stane pred sud u Hrvatskoj. Dakle, radi se o čovjeku koji bježi pred hrvatskim pravosuđem i u svojim dosadašnjim medijskim istupima i svjedočanstvima potvrdio je da bio u Škabrnji 18. i 19. studenoga 1991. godine, kao dobrovoljac iz Srbiji, mjesta Loznice.

Kaže da je u to vrijeme bio „načelnik bezbednosti Štaba TO Benkovac“, dok zadarska policija tvrdi da je bio zapovjednik zloglasnog Dobrovoljačkog voda TO Benkovac, čiji su pripadnici počinili zvjerske zločine u Škabrnji. Po njegovim dosadašnjim medijskim istupima u Škabrnji je spašavao hrvatske civile, a one koje nije uspio spasiti poginuli su kao kolateralne žrtve ili žrtve nekolicine „lopova, budala i psihopata“ koje on čak i imenuje, samo da bi sa sebe otklonio svaku odgovornost. O kakvom se zvjerskom masakru nedužnih ljudi radi, najrječitije govore opisi ozljeda koje su zadobili, kao što su eksplozivne i strijelne ozljede glave u potiljak i zatiljak, prsnog koša i trbuha zadane iz najveće blizine, zgnječenje glave i prsnog koša izazvane gaženjem tenkom, odsječene uši i druge ozljede (podatci s Patološkog odjela zadarske bolnice). Dakle, to nisu kolateralne žrtve jedne ratne operacije – to je ciljano zvjerstvo beskompromisno usmjereno prema svakome i svemu što je na bilo koji način vezano uz hrvatsko ime. Razum posustaje pri promatranju fotografija starice pregažene tenkom i starca prostrijeljenoga grudnog koša i glave. Potpuna izopačenost s time nije dostigla vrhunac – zločin u Škabrnji i Nadinu u srpskim je medijima elegantno, bez imalo zadrške, prikazan kao zločin koji su počinili sami Hrvati. To je razina gnjusobe koju ne može „progutati“ čak ni potpuno ravnodušan promatrač (dr.sc. Josip Faričić).

I na kraju, da se vratim na gore navedeni tekst Save Štrpca objavljenom u srbijanskom dnevnom listu POLITIKA, u kojem on na više mjesta iznosi kako on kaže srpski narativ o „operaciji Škabrnja“ i pritom iznosi netočnosti, poluistine i laži.

Prvo, on koristi sintagmu „operacija Škabrnja“ a ne zločin u Škabrnji, kao da je bila u pitanju neka legitimna vojna akcija u kojoj su se sukobile dvije podjednako opremljene vojske na bojišnici izvan naseljenog mjesta i bez civila. Isto tako opisuje svoju verziju samog napada na Škabrnju, prema kojoj ispada da su postrojbe pod zapovjedništvom JNA došle pregovarati s „predstavnicima vlasti Škabrnje“, i kad su im branitelji Škabrnje ubili dva vojnika na samom ulazu u Škabrnju, to u njima „izazva veliku ljutnju“, pa dolazi „do samoinicijativnog angažmana postrojbi“. Dakle, hoće reći da akcija nije unaprijed planirana već je spontana reakcija i osveta za te dvije srpske žrtve. Što nije ništa drugo nego pokušaj relativizacija zločina po principu: samo smo vratili. Idejni tvorac tog  koncepta osvećivanja srpske žrtve je Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), a Savo Štrbac samo sljednik tog velikosrpskog projekta, kojemu je cilj umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja.

Ali, Škabrnjska žrtva je toliko čista i nevina da ni notorni Savo Štrbac nije mogao ništa naći da je uprlja, nego izmisliti gore opisanu verziju koja se kosi sa zdravim razumom i svim načelima rata, pa se nameće pitanje: Zašto Škabrnja, zašto je baš to hrvatsko selo izazvalo toliki bijes velikosrpskih četnika da su najzvjerski pobili 5% njegova stanovništva i srušili Šabrnju do temelja? Je li Škabrnja možda imala neko posebno vojnostrateško značenje? Bit će da je ipak jedan od bitnih razloga bio taj što su četnici u Škabrnji gledali izraziti znak hrvatstva. U bolesnoj mržnji na sve što je hrvatsko, velikosrbi su – ubijajući Škabrnjane i uništavajući Škabrnju – očito udovoljavali svojim najdubljim mračnim porivima – i protuhrvatskim i protukatoličkim (Julije i Zlata Derossi, u pogovoru knjige Naša ŠKabrnja).  

Nadalje, Savo Štrbac piše da su drugi dan (20.11. 1991.) hrvatskoj strani predana 43 tijela koja su pronađena u Škabrnji u čišćenju terena. To nije istina jer su tijela prvih 35 škabrnjskih žrtava, jugoslavenska vojska predala 23. studenog u crnim najlonskim vrećama na Musapstanu kod Zadra, dovezavši ih iz Škabrnje u ukradenim teretnjacima, među kojima je prepoznat teretnjak Petra Pavičića-Peše, kojeg su četnici ubili na kućnom pragu, zajedno sa starijim sinom Milom.

U nakani da prikrije zločin u Škabrnji jugovojska je odugovlačila s predajom tijela ostalih ubijenih, tako da su pod pritiskom predstavnika Međunarodnoga crvenog križa i europskih promatrača predali 26. studenoga još 3 tijela i 5. prosinca 1991. također tri tijela, čime je ukupni broj žrtava dovezenih na Patologiju Zadarske bolnice do tada bio 44.

Ostala tijela žitelja, njihovi ostatci kao i ostatci ostalih ubijenih koji su ostali u selu jer nisu htjeli napustiti Škabrnju, pronađeni su u masovnoj grobnici kod Osnovne škole, gdje je nakon obavljenog iskopavanja i identifikacije (1996.) svih 27 žrtava masovne grobnice konačno postala poznata tragična sudbina svih stradalih i nestalih mještana Škabrnje u Domovinskom ratu.

Zanimljivo je ovdje napomenuti, da je naše državno odvjetništvo podnijelo kaznenu prijavu za ratni zločin počinjen 18.11.1991. i to za samo 44 ubijene osobe. Dakle, optužnica je obuhvatila samo taj jedan dan i one žrtve koje su dovezene na Patologiju Zadarske bolnice, pa se postavlja pitanje što je s drugim žrtvama? Što je s ubijenim drugi dan 19. studenog i onim ubijenim koji su ostali u Škabrnji tijekom okupacije? Zašto se ovaj umanjeni broj žrtava (kojeg evo prihvaća i Savo Štrbac, samo jednu manje, 43) stalno vrti i pojavljuje u javnosti kroz medijska izvješćivanja o zločinima u Škabrnji? 

Kako je moguće da, evo, skoro 30 godina nije bilo dovoljno da se pripremi sveobuhvatna i ozbiljna optužnica utemeljena na stvarnom broju ubijenih i podigne optužnica protiv stvarnih počinitelja i odgovornih za teške i brojne ratne zločine?

U svojoj knjizi Naša Škabrnja, objavio sam točan broj poginulih, ubijenih i smrtno stradalih branitelja i ubijenih civilnih žrtava iz Škabrnje, pa ga ovdje još jednom donosim u ovom tabelarnom prikazu: 

  GODINA SMRTI  
1991.  

1992.

 

1993.

 

1994.

 

1995.

 

UKUPNO

  18.11. 19.11. Nepoznatog datuma
 

CIVILNE ŽRTVE

 

39

 

6

 

4

 

6

 

 

 

 

55

POGINULI BRANITELJI  

12

 

2

 

3

 

4

 

2

 

1

 

1

 

25

 

UKUPNO

 

51

 

8

 

7

 

10

 

2

 

1

 

1

 

80

NAPOMENA: Još 6 mještana Škabrnje poginulo je u minskom polju nakon povratka, što je ukupno 86 žrtava.

Ovdje bih Vas htio još podsjetiti i na promjenu naziva „Ulice žrtava srbočetničke agresije“ u „Ulicu 18. studenog 1991.“ za vrijeme vašeg prošlog mandata, odnosno općinskog vijeća, čime su samo žrtve tog dana dobile počast, a sve druge žrtve očito to ne zavrjeđuju ili nisu važne. Članovi općinskog vijeća, koji su glasovali za tu odluku pokazali su na taj način potpuno neznanje i nerazumijevanje, naše bliske povijesti.    

Slijedom svega navedenog nameće se pitanje, koji je bio cilj i svrha vašeg kontakta i sastanka s osobama koje, u najmanju ruku, ne krasi baš ljubav prema istini. Mi Škabrnjani to ne znamo, niti ste to meni znali suvislo objasniti u našem telefonskom razgovoru ali zato Savo Štrbac, zna i navodi dva razloga: čuti drugu stranu i pomoći Zoranu Tadiću u kaznenom postupku.

Gospodine načelniče, Vaša zamisao o snimanju dokumentarnog filma radnog naslova „Škabrnja – 30 godina poslije“ je hvalevrijedna i za svaku  pohvalu ali za sugovornike za taj projekt tražiti osvjedočene neprijatelje i mrzitelje hrvatske države i osumnjičenika za ratni zločin je van svake pameti i uvreda za žrtve Škabrnje. Tako da to u meni izaziva, iako ste moj krizmani kum i mislim da vas dobro poznajem, sumnju u vaše dobre namjere. Jer postoji i zao duh dobrih namjera; postoji onaj put što vodi u pakao, sav njima popločan!

Savo Štrbac svoj tekst započinje, da je bio nemalo iznenađen telefonskim pozivom načelnika općine Škabrnja, a što bismo tek rekli mi Škabrnjani.

Moram priznati da sam više puta s nevjericom, tugom i boli u srcu pročitao navedeni tekst koji vas gospodine načelniče u potpunosti moralno i politički diskreditira za daljnje obavljanje ove časne i odgovorne dužnosti općinskog načelnika Škabrnje.

Usprkos svemu, gospodine načelniče, želim Vam dobro i Božji blagoslov i u životu sve ono što sv. Pavao želi braći u Filipima, to jest sve što je „istinito, časno, pravedno, čisto, ljubazno, hvalevrijedno“ (Fil 4,8) te da vam Gospodin poda pronicavo srce da možete razlikovati dobro od zla.  

S poštovanjem, Ante Milković.

 

Nakon svega ovog što smo čuli i čitali o nekakvom dokumentarnom filmu o ratnoj Škabrnji za koji se navodno traže sugovornici i u Srbiji (umjesto da se uhićuju) čovjeku – pamet stane.

Dobro je da još nitko nije predložio da ovaj projekt i financira Republika Srbija, a da se u njemu branitelji iz Škabrnje, u Škabrnji, pojavljuju kao „statisti“!

MLADEN PAVKOVIĆ


Podjeli
  • 11
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    11
    Shares
  •  
    11
    Shares
  • 11
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Branitelji