Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Zašto je Oluja bila nužna i neizbježna – podsjećanje

 

Srpski teroristi iz “krajine” i njihovi beogradski mentori i suborci, preko noći su “zaboravili” kakva su sve zlodjela počinili tijekom višegodišnje okupacije hrvatskog državnog teritorija, kao i desetke mirovnih sporazuma koje su arogantno odbijali izrugujući se ne samo Hrvatskoj nego i međunarodnim institucijama i cijelom demokratskom svijetu. Nisu se obazirali ni na obvezujuće rezolucije Vijeća sigurnosti i odluke Opće skupštine OUN-a, od kojih niti jedna jedina nije išla u njihovu korist.

Više od 3 godine Republika Hrvatska je kao međunarodno priznata država – članica OUN trpjela samovolju koja je narušavala njezine vitalne životne funkcije (među ostalim sprječavanje protoka roba i ljudi i ugrožavanje pravne, osobne i imovinske sigurnosti građana uz teško kršenje ljudskih prava i sloboda protivno svim odredbama međunarodnog prava i samog hrvatskog Ustava).

 U ovom slučaju bio je, dakle, na djelu bio klasični oblik terorizma, u što nema nikakve sumnje. Bahatost i isključivost Martića, Babića i družine (koji su vjerovali da će Srbija uz potporu Rusije u odsudnom trenutku stati iza njih), išla je do te mjere da su neposredno prije “Oluje” kao moguću platformu za pregovore s hrvatskom stranom  glatko odbili i izvrgnuli ruglu čak i tzv. plan Z – 4, kojega su mnogi s pravom zvali “luđačkom košuljom” za Hrvatsku. Sve do 4. kolovoza 1995. godine, dosljedno i uporno su provodili svoj projekt “saoizacije”, nastojeći objediniti okupirane prostore u jednu cjelinu i potom ih s osvojenim područjima u Bosni i Hercegovini pripojiti Srbiji.

 

U mjesecima prije “Oluje” (poslije iznošenja u javnost famoznog plana Z-4), u “krajinu” hodočaste persone s najvećim utjecajem u dijelu ekstremne populacije prekodrinskih Srba (od patrijarha Pavla, preko četničkog vojvode Vojislava Šešelja, do njegovog sekretara i osobnog čuvara Aleksandra VučićaBiljane Plavšić i drugih), s ciljem da ohrabre “republiku srpsku krajinu” na njezinu putu ka “samostalnosti”, a tamošnje vodstvo ove paradržave odvrate od bilo kakvog eventualnog kompromisa s “ustaškim vlastima” u Zagrebu i “poglavnikom” Tuđmanom i potaknu na nastavak rata. Zapaljive riječi koje gosti koriste u svojim nastupima u Kninu, Glini, Petrinji, Obrovcu i drugim mjestima i klicanje publike koja ih toplo i srdačno dočekuje, svjedoče o nepomirljivom stavu srpske manjine da se svaki mogući dijalog s predstavnicima hrvatskih vlasti unaprijed odbaci i ustraje na ostvarenju velikosrpskog cilja. Na svaku mirovnu inicijativu iz međunarodnih krugova ili Zagreba odgovara se drsko i podrugljivo, krajinski čelnici se još čvršće povezuju s Radovanom Karadžićem, donose akte o “ujedinjenju” okupiranih područja Hrvatske i B i H i redovito odlaze u Beograd na savjetovanja svome gazdi Miloševiću.

 

Nova, post-ratna strategija velikosrpskih ideologa čija je osvajačka koncepcija doživjela vojni i politički fijasko i uzrokovala iseljenje velikog broja “krajinski” Srba, nastavila je tamo gdje je ratna propaganda stala: u smjeru jednako drskog i bezočnog krivotvorenja činjenica. Propagandnom kampanjom nastoji se pokriti sve one tamne mrlje, oprati svu krv, izbjeći odgovornost za ratne zločine i golemu materijalnu štetu i lažirati povijest i tu ne pomažu nikakve presude međunarodnih sudova koji su desetke srpskih zločinaca osudili zbog genocida, etničkog čišćenja, zločina protiv čovječnosti i udruživanja u zločinački pothvat.

 

Oni čije sjećanje na vrijeme ratova na području bivše SFRJ započinje tek 4. kolovoza 1995. godine – baš kao da se prije toga ništa nije događalo – nastoje ovakav nakaradni pogled na prošlost nametnuti kao povijesnu istinu i takvu percepciju proširiti u svijetu. U tim bolesnim mozgovima, nulta točka, početak i svršetak svega je “Oluja”, – po njima “najveće etničko čišćenje Srba posle Drugog svetskog rata”, operacija u kojoj je “izvršen genocid nad srpskim narodom” itd., itd. Pokuša li se te nesretnike i krivotvoritelje stvarnosti podsjetiti na događaje koji su prethodili iznuđenim, legitimnim operacijama oslobađanja vlastite zemlje koje je Hrvatska poduzimala, srpska propaganda po već uhodanoj matrici fokus se prebacuje na razdoblje Drugoga svjetskog rata i Pavelića, pravdajući ponašanje svojih zločinaca Jasenovcem, Jadovnom i “genocidom” koji je navodno počinjen nad Srbima u to vrijeme.

 

S istog mjesta s kojega je prije 27 godina krenula krvava, podmukla i nenajavljena agresija i dalje nam stižu ne samo žalopojke, nego i oštre osude (pa i teške uvrede) na račun Hrvatske koju se kao i devedesetih godina proziva zbog “narastajućeg fašizma”, “nacizma” “ustaštva” i “revitalizacije NDH”. Opet se govori o “ugroženosti” srpske manjine, o njezinom “sve težem položaju”, kao da se želi ponovno stvoriti klima za neku novu “balvan revoluciju”, prijeti se ratom?!

Da ironija bude potpuna, kampanju predvode akteri ratova i agresije, nekadašnje uzdanice i bliski suradnici Vojislava Šešelja, Slobodana Miloševića i njegove žene Mire Marković: predsjednik Srbije) Aleksandar Vučić, ministri u njegovoj vladi, Ivica Dačić, Aleksandar Vulin, te čitava jedna fašistička bulumenta koja vlada tzv. Narodnom Skupštinom Srbije.

Naravno, obzirom na kontinuitet koji velikosrpska politika ima u Srbiji i prečanskim krajevima (posebice u genocidnoj tvorevini “republici srpskoj” koja je uporište najekstremnijeg srpskog nacionalizma), bilo je za očekivati ovakav razvoj događaja.

Na Hrvatsku se diže povika upravo zato da bi se preveniralo svako moguće utvrđivanje stvarnih činjenica o svemu što se događalo na području bivše SFRJ u posljednjem desetljeću 20. stoljeća, pa se od samih aktera ratno-huškačke kampanje i agresije ništa drugo ne može niti očekivati.

Ono što, međutim, mora zabrinuti, pa i ogorčiti svakog dobronamjernog građanina u ovoj zemlji, jest neshvatljiva benevolentnost s kojom se ta kampanja u Hrvatskoj dočekuje, i potpuni izostanak prave analize i odgovarajućih službenih reakcija na tako primitivne, bezočne laži, klevete, perverzna podmetanja i inverziju nedavne prošlosti.

 

Budimo do kraja otvoreni: lažiranje povijesti i opravdavanje velikosrpske agresije i masovnih zločina iz 90-ih godina, ne provodi se samo i isključivo u Srbiji i entitetu “republici srpskoj” nastalom na genocidu i krvi nedužnih Bošnjaka i Hrvata. Na tom poslu, u Hrvatskoj su angažirane čitave garniture krivotvoritelja, počevši od etnobiznismena i propagandista iz redova srpske manjine okupljenih u SNV i SDSS koji svoje političke ambicije već više od 20 godina ostvaruju upravo na platformi polarizacije između Srba i većinskog hrvatskog naroda, do brojnih nevladinih udruga, kvaziljevičarskih, pseudoliberalnih  i neokomunističkih krugova, te “slobodoumnih” novinara i intelektualaca (koji nikad nisu oprostili Tuđmanu to što je na razvalinama trule Jugoslavije stvorio samostalnu Hrvatsku). S takvima nema dijaloga. Oni imaju svoju istinu, i tu ne pomažu činjenice niti bilo kakva argumentacija – utoliko prije što većina njih ima sasvim konkretne razloge i motive za takvo ponašanje i od te propagande dobro i lagodno živi. Biti Srbin po zanimanju je u Hrvatskoj za mnoge još uvijek unosan biznis.

 

No, zbog naraštaja koji dolaze, a (na svu sreću) nisu imali prilike na svojoj koži osjetiti kako se sve to odvijalo tih olovnih devedesetih godinadužni smo podsjećati na istinu i opominjati – da se ne zaboravi…i ne ponovi.

 Pa da ukratko pokušamo podsjetiti kako je sve počelo.

 Podsjećanje na istinu je nužno i neizbježno, ali i korisno

Najprije se mora istaknuti da je smišljena i planirana agresija Srba u Hrvatskoj na vlastitu domovinu, potaknuta i vođena  iz Beograda i to je činjenica koja se ne može negirati niti pobiti bilo kakvim suvislim dokazima. Sam slijed događaja potvrđuje ovu činjenicu.

Nakon vala velikosrpskih mitinga diljem ruralnih područja sa srpskom većinom, uslijedila je “Balvan revolucija” koja je bila projekt “izvoza” tzv. antibirokratske revolucije. Naime, poslije rušenja autonomije Vojvodine i Kosova i svrgavanja crnogorskog političkog vodstva (1988/89. godine), agresivna politička vrhuška Srbije, predvođena Slobodanom Miloševićem, nastoji efektom domina izazvati rušenje vladajućih političkih garnitura u zapadnim republikama (Sloveniji i Hrvatskoj). Od Slovenije se brzo odustalo, jer u njoj je srpska manjina brojčano gotovo beznačajna, pa za takvu koncepciju nije bilo oslonca, pa su sve snage usmjerene ka Hrvatskoj. Nastoji se stvoriti žarište sukoba i izazvati pomutnja u kojoj bi se spriječili procesi političkog pluralizma koji je bio na pomolu. Jedino tako, Srbija je mogla zadržati svoju hegemoniju u nekoj novoj “restauriranoj”, unitarnoj Jugoslaviji.

 

Prvi u nizu je miting srpskih ekstremista u Kninu (28. veljače 1989.), kada se uz domaće Srbe okuplja i mnoštvo njihovih pristaša iz Srbije, pod izgovorom “podrške ugroženoj braći u pokrajini Kosovo”. Zapaljivi govori i riječi mržnje nisu usmjereni samo prema Albancima, nego i prema hrvatskom narodu. Prvi put se javno spominje “srpska republika krajina” i jasno daje do znanja što je stvarni cilj ovih pohoda. Počinju prozivke tadašnjeg (komunističkog) vodstva SR Hrvatske u kojemu nastaje konfuzija, pa izostaju odgovarajuće reakcije, što ekstremiste ohrabruje u njihovim nakanama. Hrvatskoj se zamjera što ne pruža Srbiji potporu za uvođenje izvanrednog stanja na Kosovu – što je trebao biti prvi korak za vojni udar, pri čemu bi “JNA” i Srbija preuzele vlast u državi i od nje na kraju stvorili “Veliku Srbiju”.

 

Velikosrpska euforija dodatno dobiva na zamahu u vrijeme obilježavanja 600-obljetnice “kosovskog boja” na Gazimestanu (kod Prištine), 28. lipnja 1989 godine. Milošević i njegov politički vrh okupljaju preko milijun sljedbenika i pred cjelokupnim jugoslavenskim državnim vrhom najavljuju nove bitke (po uzoru na svoje “slavne pretke” iz daleke 1389-e), dok masa okićena transparentima i četničkim znakovljem kliče u slavu Srbije i novoga “vožda”.

Benevolentnost s kojom su tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ, Janez Drnovšek i predsjednik SIV-a, Ante Marković i njihova politička klika prešli (šutke i bez ikakvog odgovora) preko nacionalističkog divljanje okupljene rulje gurnula je ostatak Jugoslavije u neizvjesnost i stvarni je pokazatelj nemoći Partije i države da se suprotstave Miloševiću i njegovoj razornoj politici.

 

Već 9. srpnja iste godine, kod crkve Lazarica (na Kosovu polju kraj Knina), “proslava 600-godišnjice kosovskog boja” pretvara se u žestoko srbovanje nekoliko tisuća srpskih ekstremista. Pored domaćih, tu su subraća iz Srbije i drugih jugoslavenskih republika. Uz već uobičajenu četničku ikonografiju, ori se iz tisuća grla: “Ovo je Srbija!”, “Ne damo te zemljo Obilića, ne damo te bez krvoprolića…” Otvoreno i glasno se daje do znanja da će se Miloševićeve prijetnje s Gazimestana o bitkama “koje još nisu oružane, iako i takve nisu isključene” ostvariti. Provokacije su usmjerene prema većinskom narodu u očitoj namjeri da se izazovu incidenti i sukobi koji bi potkrijepili sve glasnije tvrdnje o “ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj”. Uskoro je uhićeno i privedeno u policiju 14 mitingaša protiv kojih su podnesene prekršajne prijave zbog remećenja javnog reda i mira i uznemiravanja javnosti, što beogradska propagandna mašinerija eksploatira kao novi “dokaz o ugroženosti Srba u Hrvatskoj”, kojima se “brani svako građansko i demokratsko pravo javnog iznošenja mišljenja” i “gaze osnovna nacionalna prava i slobode”. U Srbiji se počinju održavati “skupovi podrške ugroženom srpskom narodu izvan Srbije” koji dobivaju nezapamćen medijski publicitet i služe kao moćno sredstvo raspaljivanja strasti. Opet je u središtu “genocid nad Srbima” – koji su “po treći put u ovom veku pred istrebljenjem” i to “od istih počinitelja”.

 

Komunistička vlast u Hrvatskoj ide linijom manjeg otpora i tolerira četničke skupove koji poput plimnog vala zapljuskuju sve krajeve u kojima Srbi čine značajniji postotak u ukupnom stanovništvu – od Like, preko Dalmacije, do Banovine, Korduna i Slavonije. Pojavljuju se i “lideri” srpskog naroda u Hrvatskoj, među kojima se naročito ističe šibenski psihijatar, huškač i šovinist, Jovan Rašković. Sjedokosi razbarušeni starac promuklog i hrapavog glasa ubrzo je stekao karizmu “narodnog tribuna” među Srbima prečanima. U svojim zapaljivim govorima on otvoreno prijeti riječima: “Ovo je ustanak srpskog naroda”, dajući do znanja da se Srbi umiriti neće dok ne ostvare svoje ciljeve.

 

Cijela 1990. godina prolazi u ozračju ovih euforičnih seansi na otvorenoj sceni. Dok se na improviziranim pozornicama smjenjuju zapjenjeni govornici (Jovan OpačićJovan Rašković, Dušan Zelenbaba, partizanski “prvoborac”, general i “narodni heroj” Dušan Pekić i drugi), koji se prosto nadmeću u tomu tko će ostaviti veći dojam kod okupljene rulje, Vojislav Šešelj i njegovi četnici prodaju svoj list “Velika Srbija”, a tezge s četničkim znakovljem, zastavama, figurama omiljenog Čiče (Draže Mihailovića), slikama sličnih “velikana iz srpske istorije” i drugim suvenirima sve su posjećenije. Skupovi mržnje i razdora pretvaraju se u mjesta narodnog okupljanja i “saborovanja” (uz rakiju, janjetinu i srbovanje) na kojima se Srbe u Hrvatskoj priprema za ono što slijedi.

 

Sindrom “ugroženosti” Srba (svih i svugdje) prenosi se tako poput lančane reakcije s Kosova na Hrvatsku, potom i na Bosnu i Hercegovinu i to je pouzdan katalizator za ono što dolazi poslije.

 

U isto vrijeme teče naoružavanje srpskog stanovništva u dijelovima Republike Hrvatske u kojima su već uspostavljene čvrste jezgre četničkih ekstremista okupljenih oko SDS-a (Srpske demokratske stranke) kojoj je na čelu “srpski Nestor”, Jovan Rašković  (po svemu nalik arhaičnom liku iz kakve srpske epske pjesme) koji znalački igra svoju ulogu “duhovnog oca” prekodrinskih Srba i s beogradskom klikom gura svoje sunarodnjake u rat protiv susjeda u vlastitoj državi. Oružje stiže tajnim kanalima a organizatori su operacija srbijanska SDB i KOS “JNA”, koji za te poslove koriste kriminalce i svoje stare suradnike.

 

Pred Božić 1990. godine (22. prosinca), Republika Hrvatska donosi svoj Ustav. Srbi tvrde kako su iz njega “izbačeni” – i to im je od tada nadalje jedna od uporišnih točaka za pravdanje svega što čine.

 

Riječ je, dakako, o najobičnijoj laži koju nije teško razotkriti. Treba samo pogledati što stvarno piše u “spornom” dijelu teksta spomenutog Ustava:

 

 “Na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkoga sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod, na prvim demokratskim izborima (godine 1990.) slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost i odlučnost za uspostavu Republike Hrvatske kao suverene države.

 

 Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te od opće prihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskoga naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i na udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika inih naroda i manjina, koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova i drugih, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta.

 

Poštujući na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.”

 

(Vidi: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1990_12_56_1092.html; dijelove teksta istaknuo: Z. P.; stranica posjećena 3. 8. 2022.)

 

Dakle, Srbi ne samo da nisu “izbačeni” iz hrvatskog Ustava, nego se spominju na prvom mjestu među ukupno 8 poimence nabrojanih manjina – no, njihova propaganda i dalje ovu laž koristi kao jedan od krunskih dokaza srpske “ugroženosti” u “novoj NDH”.

 

Kad je u pitanju sindrom svesrpske “ugroženosti”, zanimljivo je da se ona javlja isključivo i uvijek u krajevima gdje je taj narod u većini – a sva lokalna vlast u njihovim rukama. Nadalje, samo ponašanje ove manjine u Hrvatskoj (počevši od mitingaških pohoda, preko rušenja balvana i naoružavanja, sve do ubijanja policajaca, novinara i prolaznika iz zasjeda i kasnijih napada na policijske postaje, sela i gradove), svjedoči o tomu kako je u pitanju klasična podvala koja sa stvarnim stanjem i događajima nema ničega zajedničkog. Uostalom, politički predstavnici ove manjine, na drzak i arogantan način odbili su sve ponude i jamstva što su ih glasno i jasno (u usmenoj i pismenoj formi) davali predstavnici nove hrvatske vlasti, pa i sam predsjednik dr Franjo Tuđman. U samom početku, bila su im zajamčena mjesta u Saboru RH, pa čak i funkcija potpredsjednika parlamenta (jedno vrijeme je tu dužnost obnašao Simo Rajić i morao ju napustiti zbog pritiska ekstremista iz redova vlastitog naroda).

 

Dana 8. kolovoza 1990. godine Skupština SFRJ donosi odluku o prihvaćanju višestranačja. Pet dana poslije (13. kolovoza), predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović prima na razgovor delegaciju srpskih terorista iz “kninske krajine” (Milana Babića, Davida Rastovića Bogoljuba Popovića), a već 17. kolovoza kninski zubar Milan Babić proglašava “ratno stanje” na području svoje “sao krajine”, uz rušenje balvana, zakrčivanje cesta i pruga i držanje naoružanih straža na barikadama. Dana 30. rujna 1990., “srpsko nacionalno vijeće”, temeljem navodnog “plebiscita srpskog naroda” proglašava srpsku autonomiju, a u isto vrijeme Russellovu sudu se podnosi tužba protiv Republike Hrvatske zbog “pripremanja genocida” protiv srpskog naroda.

 

 Srpska manjina u krajevima koje je zahvatila “saoizacija”, u potpunosti  je negirala i opstruirala pravo svih drugih građana Republike Hrvatske na demokratsko odlučivanje sukladno odredbama još uvijek važećeg Ustava SFRJ, što je došlo do izražaja i u vrijeme održavanja općenarodnog  referenduma o samostalnosti Republike Hrvatske ili njezinom ostanku u jugoslavenskoj državnoj zajednici (19. svibnja 1991. godine). Na referendum je izašlo 83,56% građana koji su svojom plebiscitarno izraženom voljom potvrdili opredjeljenje za raskid veza s Jugoslavijom i samostalan put Republike Hrvatske.

 

I tako je to teklo sve do otvorenog  rata u kojemu su “ugroženi” Srbi nemilice ubijali, rušili, palili, pljačkali, silovali…jednom riječju: haračili po Hrvatskoj kao razbojnici i divljaci.

Ugroženost? Strah? Nesigurnost? Ponaša li se tako narod koji je doista izvrgnut teroru i nasilju? Treba biti potpuno slijep da bi se u takvo što povjerovalo

Tehnologija izazivanja krize i rata bila je pomno osmišljena i razrađena do najsitnijih detalja, i vođena iz jednog centra, to je sasvim izvjesno.

Vojvođanski političar – jedini koji je od početka isticao kako je režim Slobodana Miloševića nacional-socijalistički naglašavajući i javno iznoseći argumentaciju o njegovoj sličnosti s Hitlerovim – Nenad Čanak (lider Lige socijal-demokrata Vojvodine), 1993. godine je u nakladi Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine tiskao brošuru Ratovi tek dolaze. U njoj je nastojao rasvijetliti događaje na području SFRJ i analizirati njihove uzroke i posljedice. Jedan dio tog materijala odnosi se upravo na tehnologiju izazivanja kriza, koju on na str. 8 – 9. opisuje ovako:

“Scenario početka rata bio je uvek isti i sastojao se od četiri koraka (osim u slučaju Slovenije gde to nije bilo potrebno).

 

Prvi korak: Psihološka priprema za rat koju obavlja Socijalistička Partija Srbije emitujući putem svih raspoloživih medija alarmantna saopštenja o ugroženosti Srba na nekom području.

 

Drugi korak: Incident na odabranom području u kome žrtva mora biti srpske a ubica neke druge nacionalnosti. (Najkorišćeniji su bili incidenti i ubistva na svadbama ili sahranama).

 

Treći korak: Noćne barikade koje (navodno) postavljaju Srbi, a pravdane ‘strahom od druge strane’. Ti ‘ljudi sa barikada’ uvek su medijski predstavljani kao ‘goloruki, branioci ognjišta’ a druga strana kao ‘plaćenici, fanatici i sl.’ (‘Noćne straže Srba ugroženih odstrane Albanaca’  su korišćene još 1981. godine na Kosovu kao oblik pritiska na Jugoslovensku zajednicu od strane nacional komunistikih prethodnika današnjeg režima u Srbiji).

 

Četvrti korak: Početak oružanog sukoba na barikadama, posle koga se od strane ‘krnjeg predsedništva SFRJ’ upućuje Jugoslovenska Narodna Armija da ‘razdvaja zaraćene strane’. JNA se stavlja na stranu ‘ljudi sa barikada’.

 (Ovaj scenario je bio pokrenut i u Vojvodini saopštenjima SPS oko navodne ugroženosti Srba u severnoj Bačkoj i u Makedoniji u vezi ‘ugroženosti Srba’ u predelu Skopske Crne Gore. Na svu sreću, u oba slučaja nije se išlo dalje od trećeg koraka.)”

 Hrvatska je do kraja nastojala izbjeći oružano oslobađanje svoga teritorija i žrtve – ali srpski teroristi nisu prihvaćali nikakav sporazum

 Predsjednik Republike Hrvatske i hrvatska Vlada i pored svega, nakon svih patnji i ratnih stradanja koja su uzrokovana agresijom, nastojali su spriječiti ono najgore i izbjeći ratnu opciju i žrtve. Vijeću sigurnosti OUN-a uputili su 20. srpnja 1995. godine upozorenje da će Hrvatska biti primorana poduzeti mjere uspostave narušenog pravnog poretka na okupiranom području sukladno Članku 51. Povelje OUN-a, kako bi zaštitila svoje vitalne državne interese. Hrvatska vojska je od vojne operacije Medački džep (rujna 1993.), preko akcije Zima 94. (i oslobađanja dijela planinskog  masiva Dinara i Livanjskog polja – od 29. studenoga do 24 prosinca) preko operacije Maslenica, do oslobađanja zapadne Slavonije 1 – 2.  svibnja 1995.), izvela niz ratnih operacija s ograničenim vojnim ciljevima koje su bile jasno upozorenje okupatoru ali i međunarodnim čimbenicima da se stanje kakvo je Hrvatskoj nametnuto neće trpjeti u nedogled. Među ostalim, uporište za povratak cjelokupnog državnog područja pod državni suverenitet, postojalo je u Povelji OUN-a i do tada donesenim rezolucijama  koje jasno definiraju okupirane dijelove kao hrvatski teritorij, pa i onoj br.49/43., od 21. listopada 1994. godine.

 

Nažalost, ništa od toga nije utjecalo na ekstremiste iz “sao krajine” i njihove beogradske mentore da se dozovu pameti i odustanu od daljnjeg zaoštravanja stanja. I kad se više nije imalo kud, kad se čaša prelila, nakon što su propali posljednji pregovori s predstavnicima srpskih terorista u Genthodu (u Švicarskoj) 3. kolovoza 1995. godine, Hrvatska nije imala izbora: morala je pokrenuti vojno-redarstvenu operaciju, koja je osim što je oslobodila okupirani dio teritorija, spasila bihaćku enklavu od genocida – koji bi se sasvim sigurno dogodio slično kao i u Srebrenici, uz još teže posljedice (uzimajući u obzir broj ljudi u ratnoj zoni i način dotadašnjeg odvijanja ratnih operacija).

Treba li još komu dokazivati kako razaranja i zločini što su ih uzrokovale srpske agresorske snage 90-ih godina prošlog stoljeća nisu na tlu Europe viđeni od Drugoga svjetskog rata? Može li se bestijalnost i okrutnost u počinjenju barbarskih zločina (koji su usporedivi  jedino sa srpsko-crnogorskim masakrima nad albanskim življem  u Balkanskim ratovima) opravdati bilo čime? I ono što je u svemu toliko monstruozno da se teško može pojmiti: kroz sve to vrijeme srpska je  propaganda tvrdila je kako su Srbi jedine žrtve i kako su upravo oni izvrgnuti istrebljenju.

 

 Usprkos svim nepobitnim dokazima (pa i onim zabilježenim kamerama od strane samih agresora), svjedoci smo jedne zaprepašćujuće  sklonosti krivotvorenju  prošlosti (i same stvarnosti) koja prelazi granice zdravog razuma i završava u sferi sociopatologije. Tako su “ugroženi” Srbi, od silnoga “straha” i pritisnuti “genocidom”, do kraja 1994. godine vojno ovladali s preko 70% Bosne i Hercegovine i gotovo 30% Hrvatske.

 

I da završimo priču o uzrocima koji su doveli do vojnog rješenja u Hrvatskoj u ljeto 1995., jednostavnom konstatacijom: Da je ovisilo od Hrvatske, niti bi bilo rata ni “Oluje”.

 

I tu prestaje svaka daljnja rasprava o tomu je li nam “Oluja” trebala ili ne. Ona je, nažalost, bila neminovnost, žrtva koju je Hrvatska morala podnijeti da bi preživjela. I to je jedina prava istina. Druge nema.

– nastavlja se

Zlatko Pinter


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Branitelji