By Često se, poglavito pred izbore, čuje da se hrvatski branitelji za ovakvu Hrvatsku nisu borili, a još manje oni koji su za nju dali svoje živote i zdravlje. Nu, tko je kriv što imamo takvu Hrvatsku i takve političare (svaka čast izuzecima)? Najvećim dijelom krivi su, da ne povjeruješ, sami hrvatski branitelji i članovi njihovih obitelji!
U tzv. Registru hrvatskih branitelja, koji je stavljen u ropotarnicu, navodno je i dalje nešto manje od pola milijuna ljudi. Svi oni imaju „potvrde“ (tko im je dao, tko im je potpisao?) da su se borili u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, odnosno protiv velikosrpske agresije, neki više neki manje. Kad se tome broju pridodaju i članovi njihovih obitelji, dolazi se do nevjerojatne brojke od blizu 1,5 milijuna ljudi! Da samo pola od njih izađe na izbore i glasa prije svega za one koji su istinski Hrvati, a ne Jugoslaveni, komunjare, bivši udbaši i lopovi, politička slika Hrvatske iznimno brzo bi se promijenila. Ali, ne, većina kad su izbori ostaje kod kuće ili pak glasaju za „krive“. Kad izbori prođu, evo ti većine od njih kako se deru i viču da te i takve ne podnose i tome slično.
A gdje su bili kad je grmjelo?
Međutim, svi se već odavno pitamo: gdje su svi ti ljudi s braniteljskim iskaznicama? Kad se organizira neki braniteljski skup, ili tribina obično ih se skupi veoma mali, zanemarujući broj. Gotovo da više nema „nitko“ ni da nosi hrvatske zastave!
U svakom slučaju, lakše je pljuvati i bljuvati, poglavito o svojim suborcima, što jedan znatan dio branitelja(?) kontinuirano radi, nego se otvoreno i konkretno boriti za svoja prava, pisati, javno protestirati i tome slino.. Tako nam se događa da na tzv. braniteljskoj sceni manje-više jedni te isti „istrčavaju“, a s druge pak strane jedni te isti samo „čekaju u zasjedi“ i nakon što sve prođe dignu svoj glas (najčešće anonimno, u strahu i da se ne bi kome zamjerili) i prostački i bezobrazno „deru“ po onima koji se za njih i u njihovo ime zalažu, odnosno stavljaju svoju glavu na panj.
To kod bivših partizana nije slučaj. Oni ne „pljuju“ jedan drugoga, a kad treba glasovati onda su kao jedan! I tako još od II. svjetskog rata! Smiješno je i to da se bivših partizana i komunjara na njihovim skupovima zna okupiti „tri puta“ više nego hrvatskih branitelja na njihovim akcijama i manifestacijama!
Dakle, gdje su tih pola milijuna (!) hrvatskih branitelja, gdje je navodno oko sto i nešto više hrvatskih generala (svaka čast iznimkama), gdje su oni koji su dobili brdo odličja i priznanja, a gdje su oni koji su prošli mnoga bojišta, a nemaju ni Spomenice Domovinskoga rata?
Kod nas je sve manje-više zapetljano, tajnovito, pa mi još ni danas ne znamo: koliko imamo i tko su ratni dezerteri, izdajice ili pak tajkuni? Koliko je onih, gdje su i što rade, koji su stekli braniteljski status na temelju lažnih potvrda i dokumenata? Naime, nećete vjerovati, ali u gotovo svakoj sredini ima „branitelja“ koji su stekli status „prvoborca“ još prije nego je počeo hrvatski obrambeni Domovinski rat!?
Sve po – „zakonu“!
Vrijeme je da se čuje glas branitelja, ali i članova njihovih obitelji, osobito u Hrvatskom saboru, ali i raznim tijelima od općinskih, gradskih i županijskih.
Također nije na odmet da se ozbiljno počne razmišljati o „jednoj“ braniteljskoj udruzi. Naime, u Hrvatskoj navodno postoji više od tisuću braniteljskih udruga, ali samo tek njih oko četrdesetak je na tzv. državnim „jaslama“, dok ostale udruge manje-više djeluju svaka za sebe, gotovo bez ikakve ili simbolične potpore, osobito općina, gradova i županija. Nu, da ne postoje tolike udruge, (i pojedini portali) više se nitko ne bi ni sjećao borbe za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, a još manje stradalih.
Ali, premalo je onih koji žele i rade nešto na tzv. braniteljskoj sceni, a previše onih koji „hrče“, “mrmljaju“ i ne znaju ni što bi sa samim sobom!
Ili, kako netko lijepo reče: kakav si bio u ratu, takav si i u miru!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
