By Podjeli
Danas je dan kad svakom branitelju koji je krenuo u rat spašavati domove građana Hrvatske treba reći veliko hvala.
Dom nije samo kuća u kojoj čovjek živi, dom je i dvorište na kojem djeca rade prve korake, dom je i trešnja i kruška s koje mirišu zreli plodovi, Dom je i livada na kojoj se igra maleno dijete s nekim svojim kućnim ljubimcem.
Dom je i lipa na kojoj šume grane kada se približava oluja, Svojim šumom tjera nas u zaklon na sigurno. Dom je sve što nas okružuje i plavo nebo i planine na obzoru,
ali dom je tamo gdje su dragi ljudi koje prepoznajemo na daljinu, po koraku, dom je susjed kojemu strši uvijek isti čuperak kose.
Dom je na kraju i kuća gdje te dočekuju ljudi raširenih ruku i uvijek otvorenog srca pune ljubavi.
Dom je stara majka koja te gleda očima iz koje te grije toplina, dom je otac u čijim očima vidiš ponos, ali i strah za svoj život.
Svaka žrtva vrijedna je ako se nekome brani dom, svatko tko s čistim srcem zagrli svoje i krene u tešku neizvjesnost vrijedan je divljenja.
Dužnost svakog građanina je braniti dom, netko to radi s puškom, netko to radi svojim zanatom ,
ali kad oružje utihne ,
dužnost pobjednika je da obnovi porušene domove i izgradi mir koji će trajati vječno.
Izgradnja mira je najveća ljudska pobjeda, u njega treba ugraditi svu energiju koja se može osloboditi međusobnim uvažavanjem, razgovoru s razumijevanjem i samo iskrenim željama da ljudi žive u skladu s prirodnim bogatstvom , u skladu svog osobnog doprinosa, pomireni s prirodom i svjesni potrebe ljudi koji nas okružuju.
Ako u miru koji je stvoren u prolivenoj krvi golobradih mladića, nečijih zauvijek izgubljenih snova o sretnoj porodici,
ima onih koji pate radi siromaštva, ako imamo nesretne pokradene starce,
a ti su starci na svojim radnim mjestima radili za naše borce nesebično izdvajali za potrebe rata, čuvali radna mjesta, žene su čuvale djecu,
ostarjele roditelje, obiteljska ognjišta, a sada gladuju, onda pobjeda nije čista i sjajna kakva bi morala biti.
Pobijedili smo oružje, ali ne i ljudsku pohlepu, želju da je moguće useliti u tuđi dom pobrisati tuđe uspomene, i na tome graditi svoj neki novi život, izdaja onih iskrenih i odanih ljudi koji su imali samo jedan cilj,
a to je braniti svoje.
Ti koji su branili svoje, poslije rata požurili su u obnovu kuća i veza, ubrzano radili na tome da se svaki prognanik ima kuda vratiti, da ponovo ima mjesto koje se zove dom.
Ti su naši branitelji zauvijek ostalih branitelji, vratili se na svoja radna mjesta
gdje se proizvodio cement, gdje su se proizvodile željezničke šine koje je trebalo zamijeniti, gdje su se proizvodili električni kablovi s kojima su se nadomještali pokidani.
Ti su branitelji stvarali nove dodane vrijednosti, stvarali su novac koji je potreban za liječenje ranjenih, za liječenje trajnih invalida, koji je potreban danas.
Kada danas čujemo, da netko svojata rat, da govori da ne bi imali Domovinu da nas oni nisu branili,
treba znati da su pobjedu izvojevali svi lojalni građani Hrvatske,
radnici koji su bili prestari za rat,
seljaci koji su zasadili polja usprkos svemu, đaci koji su učili uz tutnjavu topova u daljini.
Žene koje su sa strahom u srcu dolazile na svoja radna mjesta u bolnice liječiti ranjenike, ali i one koje su pekle kruh, oni koje su u školi i vrtićima dočekivali djecu.
Svi su da li sve od sebe, svi su htjeli da oružje utihne i počne izgradnja mira.
Danas i svaki dan pred nama trebamo graditi mir, ratne huškače maknuti iz života, ratne profitere evidentirati i jasno se distancirati od njih, i uložiti svu energiju da rata više ne bude, ali i dužnost staviti ispred časti.
Najveća dužnost u miru svih časnih pobjednika je osigurati posao građanima Hrvatske u Hrvatskoj, osigurati im plaće od kojih će moći živjeti u Hrvatskoj.
Kad se ukinu direktne autobusne linije za bauštelu u Njemačkoj,
tek onda možemo reći da smo obranili dom, da će Hrvati ostati svoji na svom.
Dragica Trumbetaš
Podjeli
