By Evo, 18. studenoga, obilježili smo još jednu tužnu obljetnicu iz hrvatskog obrambenog Domovinskog rata. Veliki broj ljudi u tišini i dostojanstvu, ponovno se prisjetio nevinih žrtava Vukovara i Škabrnje. Međutim, tijekom ovih obilježavanja, manje-više svi su se sjećali poginulih, ali gotovo nitko, a poglavito ne u izravnom tv prijenosu, i ratnih zločinaca. Kao da smo se borili protiv „svemiraca“. Srpski pak mediji pišu da su „ustaše ponovno organizirale ustaške derneke u Vukovaru i Škabrnji!“ No, ima još jedna tema, a na koju se neprestano treba vraćati, a to je pitanje – lustracije, jer se kod nas, kako se čini, namnožilo (kao gmazova) bivših Udbaša u svim službama. Neki su čak našli zaposlenje i u velikim tvrtkama. Ti ljudi uopće ne odgovaraju za kriminalne i ine radnje koje su činili i nakon 1991., kada su samo nastavili svoju djelatnost iz Brozova režima. Bio je rat, pa prvi hrvatski predsjednik i utemeljitelj RH i njegovo najuže rukovodstvo nisu se imali vremena baviti i bivšim Udbašima, koji su gotovo preko noći od vukova postale ovce. Pritajili su se da rade za Hrvatsku. Tek je svojedobno slučaj Perkovića i Mustača tek malo odškrinuo vrata Udbaškim zločinima. Sad je red da se i te ljude pita: Gdje ste bili i što ste radili? Eto, bivši Udbaši, samo nekoliko dana nakon okupacije Grada Vukovara, usred Zagreba kidnapirali su i posljednjeg zapovjednika obrane Vukovara Branka Borkovića-Mladog Jastreba! To sam objavio u knjizi “Rušitelj ustavnog poretka” još 1995., ali sve do danas ovo je svjedočanstvo ostalo prešućeno i marginalizirano. Pa, kako su bivši Udbaši, u hrvatskim odorama kidnapirali posljednjeg zapovjednika obrane Vukovara? O tome u ovoj knjizi koju sam uredio i predio (str.26-27) svjedoči i sam Borković. Kaže. “Po dolasku u Zagreb, 23. studenoga 1991.(dakle pet dana nakon okupacije Vukovara!) bio sam, doslovce, kidnapiran. I to iz (čujte sad ovo!) kabineta generala Antona Tusa (inače bivšeg oficira JNA), tadašnjeg Načelnika GSHV. Prije toga, predsjednik Tuđman me nije primio i nikad nisam saznao zašto, ali to su učinile tadašnje strukture SIS-a (dakle bivši Udbaši, op.p.). Bio sam u Glavnom stožeru na sastanku s generalom Tusom. Jedan me je gardist pozvao i rekao mi da imam telefonski poziv iz Ministarstva obrane. Nakon mog izlaska dvojica vojnih policajaca ugurali su me u jednu prostoriju, stavili mi lisice na ruke, a potom odvezli (na podu automobila, kao najvećeg zločinca, op.p.) u Studentski dom na Lašćini. Prvih nekoliko dana bio sam potpuno izoliran, a nakon toga sam dobio status kućnog pritvora. Rekli su da je to zbog moje sigurnosti! (Udbaška posla, op.p.) Tražio sam osobno naoružanje koje su mi uzeli (i nikad mi ga nisu vratili). Kazala su da sam u kućnom pritvoru. Jedne večeri sam na stubištu podruma sreo Milu Dedakovića-Jastreba. I njega su zatvorili, a i isprebijali. Pozdravili smo se i sreli prvi put nakon njegova izlaska iz Vukovara. Nikolu Totha sam također sreo jedanput za večerom u društvu s Udiljakom. Tada još nisam znao da je i on optužen i uhićen. Čuo sam da je i zatvorena Ljilja Toth ali je nisam poznavao i prvi put smo se sreli i upoznali u hotelu Internacional, kada je puštena iz pritvora.” Borković dalje navodi da “sve što su od mene tražili u pritvoru je da pričam o događajima od mog ulaska do mog izlaska iz Vukovara. Svaki su mi dan obećavali (Udbaška posla!) da će me pustiti “sutra”. Isljednici su mi govorili da nisam zatvoren nego da me čuvaju da me netko ne bi ubio. Jednog dana sam napustio Lašćinu (pobjegao je, op.p.) i otišao u grad, u Klub Vukovaraca. Ovaj put bez lisica.”
Moramo istaknuti da su Borkovića nakon toga ponovno uhitili na glavnom zagrebačkom trgu, (tražilo ga je pedesetak policajaca!) te da je još tri tjedna proveo u pritvoru. Nakon toga su ga jednostavno izbacili na ulicu u dronjcima, bez ičega. Nitko mu nikada sve do danas nije položio račune, niti ga priveo istražnom sucu kao okrivljenog, niti je ikada vidio svoj nalog za uhićenje. Osim svjedoka nema ni dokaza da je bio pritvoren.
Oko uhićenja Borkovića i Dedakovića tada je glavnu riječ vodio, a tko drugi nego stari, provjereni Udbaš – Josip Manolić, koji je Borkovića i optužio za “rušenje ustavnog poretka”. Borković je cijelo vrijeme bio na ratištu u Vukovaru, a Manolić cijelo vrijeme u Zagrebu!
Možete li zamisliti da su Izraelci ili Amerikanci tako radili sa svojim najvišim ratnim zapovjednicima?! Borkovića je optuživao čak i jedan pok. Denis Kuljiš, kojem nisu mogli naći adekvatne hlače, pa su ga poslali kući. Njegovo ime još je nažalost u Registru branitelja i piše da je “dva dana bio u borbenoj postrojbi!”.
Zanimljivo je da general Tus na sramno uhićenje Borkovića uopće nije reagirao. A uhitili su ga poput psa i to (zamislite!) zadnjeg zapovjednika obrane Vukovara – u njegovu uredu! Da su se srpski četnici “dočepali” Borkovića u Vukovaru visio bi na banderi. E, to su pojedinci (Udbaši!) htjeli, ali nisu bili te sreće.
Stoga, već i sam taj “slučaj Borković” (jedna od epizoda!) dovoljno govori ono što je pričao i navodni ubojica Perković- da su Udbaši stvorili hrvatsku državu! Oni su manipulirali, oni su kidnapirali, oni su radili za “drugu stranu”, oni su na kraju iz Brozove Udbe bez ikakvih provjera jednostavno prešli na Tuđmanovu stranu. I eto ih i danas. Tu su. Među nama.
Prema tome, u Hrvatskoj se mora provesti lustracija! Nikada nije kasno. Bivši Udbaši nemaju što tražiti u hrvatskoj policiji, odvjetništvima, Državnim odvjetništvima, tvrtkama, pravosuđu, u Saboru, na najvišim funkcijama od općina do županija, pa sve do veleposlanstava u svijetu.
Mladen Pavković,predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)
