Mladen Pavković: Napadali su ga i gazili samo zbog generala…

U hrvatskom kulturnom, ali i političkom i sportskom životu, teško je naći čovjeka koji je barem malo nalik  – Antunu Vrdoljaku (Imotski,4.6.1931.). Studirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, bio član današnjeg dramskog kazališta Gavella, a već 1952. počeo je glumiti i na filmu. Od 1965. krenuo je i s režijama. Njegov filmski i kazališni opus je iznimno veliki, što nije promaklo ni onima koji nagrađuju. Može se slobodno reći da je dobio sve najveće kulturne  nagrade i priznanja. Kad je počeo hrvatski obrambeni Domovinski rat bio je među onima za koje slobodno možemo reći da su bili prvi kad je trebalo. U najteža vremena stvaranja hrvatske države našao se među prvim i najznačajnijim suradnicima prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana( bio je među ostalim potpredsjednik HDZ-a i potpredsjednik RH). Pamtimo ga i kao generalnog direktora Hrvatske radiotelevizije (1991.-1995.). Pitanje je kako bi u vrijeme agresije ta medijska kuća izgledala da joj ovoj čovjek nije bio na čelu. Ako se kaže da smo dobili i medijski rat protiv srpskog i inog agresora, onda su u tome i njegove velike zasluge. Jedno duže vrijeme bio je i zastupnik u Hrvatskom saboru. Istaknuo se i kao športski djelatnik: bio je predsjednik Organizacijskog odbora Europskog prvenstva u atletici u Splitu 1990. te prvi predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora (1991.-2000.). I član Međunarodnog olimpijskog odbora. Sada je njihov počasni član, itd. i tako redom. Jednom riječju, život mu je poput knjige ili filma, tim prije kad se zna da mu  nikada ni u čemu nije išlo glatko. Stoga nije ni čudno da ga jedni vole, a da drugima nije drag. To su odlike svih velikih i slavnih ličnosti. Nu, bez obzira tko što o njemu mislio ovaj je čovjek već sada zaslužio svoj trg ili  ulicu, tim prije što je jedan i jedinstven, neponovljiv.

Tijekom zadnjih godinu dana o ovoj se legendarnoj ličnosti svako malo pojedina piskarala nabacuju blatom, kao na  glinenog goluba. To je istina počelo kao blagi virus  još kad je najavio da će snimiti igrani film i tv seriju o hrvatskom generalu Anti Gotovini, dok je ovaj još bio u Haagu. Da, najavio je film  o Gotovini, ali ne i o stvaranju hrvatske države, odnosno njezine povijesti. Od prvog dana, da se ne lažemo, Gotovina je njima bio trn u oku, on im je bio glavna meta, na njega su bile uperene  otrovne strelice, ali kako se (kukavice) nisu usudili njega otvoreno napasti, iz svih oružja napali su i napadaju autora filma i serije, kao nije dobro ovo, nije dobro ono…Mnogi su namjerno prešutjeli i činjenicu da je film imao namjeru da bude obrana generalu u Haagu, a ne i obrana Domovinskog rata.  Čak i jedna izmišljena  bočica Jane dobila je više medijskog prostora nego većina onih koji su ostvarili zapažene uloge. To nije bilo ništa novo niti nešto što još nismo vidjeli i doživjeli. U vrijeme bivše države, ne nismo zaboravili,  Vrdoljak, ali i drugi „nacionalisti“, kako su ih zvali komunistički patuljci, susretali su se sa zabranama, pljuvanjem i marginaliziranjem svega što hrvatski diše. Kao i onda, tako i danas taj je zadatak dobilo najviše   desetak „partijski“ raspoređenih medijskih radnika, u svim važnijim medijskim kućama. Oni, kao i nekad, tako i danas, djeluju poput masona. Dodirneš li jednog svi se dižu i što je najvažnije čitaš jednog pročitao si – sve. U svojim dokumentarnim filmovima Jakov Sedlar već je ranije  razotkrio ta i druga  „novokomponirana“ piskarala, odnosno „čuvare nove Jugoslavije“ – imenom i fotografijom…

Nu, na sve to i na sve te Antun Vrdoljak ne smatra da se treba braniti, već iznenađujuće  mirno i jednostavno znao je odgovoriti:

  • „Cijeli je problem u tome što su izgubili rat i to je njima bolno. Potpuno ih razumijem. Zamislite da smo mi izgubili rat, kako bi to bolno bilo nama. Da se na momu mjesto našao netko drugi i napravio film o generalu, isto bi mu bilo. Ovdje se radi isključivo o napadu na film, jer ono što je prikazano u njemu, ne sviđa se svima. Istina ih boli. Ja sam kriv samo zato što sam napravio ovaj film“ – kazao je u nekim svojim, istina, rijetkim intervjuima.

Evo, sad su objavili da je Nagradu Grada Zagreba za 2020. godinu dobila redateljica Dana Budisavljević. Ona je autorica kontraverznog filma „Dnevnik Diane Budisavljević“. Riječ je o filmu koji je već dobio sva moguća priznanja i nagrade, među ostalim i  „Zlatni Studio“ za kojeg se natjecao i film “General“, kojeg su odmah na početku eliminirali. To su učinili, čujte sad ovo, „gledatelji“, jer kao oni su glasali za ovu nagradu. A „Generala“ je dosad vidjeli skoro tri puta više ljudi (prodano 80 tisuća karata!) nego film Dane Budisavljević, koji odiše nizom falsifikata, koji je zapravo jedna „fantastična“ priča kakve se ne bi posramio ni Hitchcock ili još bolje Munchauzen.

Taj film ne bez razloga neprestano uspoređuju s „Generalom“. U tom grmu leži zec. Dakle, svu tu hajku na „Generala“ digli su oni koji još i danas žele prikriti izdaju svoga generala, koji su javno govorili da kad bi ga vidjeli odmah bi ga prijavili, odnosno da ga treba „locirati, uhititi i transferirati“, pa im stoga jedna izmišljena priča jako dobro dođe.

Film i tv serija „General“ su ih podsjetili da ipak nisu svi sve zaboravili, „Dnevnik Diane Budisavljević“ kako će vrijeme teći sve će više padati u zaborav i od njega i njezine autorice ostat će tek  mrtvo slovo na papiru.

Vrdoljak iza sebe ima respektabilan  broj filmova, političku, sportsku i inu karijeru, pa se uistinu i ne uzbuđuje što pojedinci tako pišu i trabunjaju. A nagrada i priznanja dobio je toliko da im ni sam ne zna broja. Među ostalim na jednom filmskom festivalu u Moskvi njegov film „Kad čuješ zvona“ dobio je veliku (!) srebrenu medalju, dok je srebrenu medalju dobio veliki Jacques Tati, a  brončanu  Carol Reed za „Olivera“ koji je te godine osvojio Oscara!

Uostalom sva ta haranga raznih pavičića i polimca bila je i puno gora i veća kad je snimio „Dugu mračnu noć“. Tada su ovo remek djelo hrvatske kinematografije napali isti ti koji danas „grakču“ i napadaju „Generala“ ili bolje rečeno hrvatsku državu, Domovinski rat i njezine branitelje.

Mladen Pavković