Podjeli

(istraživanje: makro sustavi, četvrti dio)

Evo došli smo do zadnjeg, četvrtog dijela o sustavima, u kojem ćemo obraditi aktualni makro nacionalni sustav Hrvatske. Prethodno, kroz tri dijela, obradili smo makro sustave i rekli što je to sustav i koje je njegovo značenje za svaku državu, njeno društvo i njeno gospodarstvo. Obradili smo također nekoliko makro sustava država EUa, kao i dva azijska makro sustava iz kojih smo mogli mnogo toga naučiti. Obradili smo također bivši sustav bivše države Jugoslavije te obrazložili njegove loše i dobre strane. Sve to nam je pomoglo da zaključimo što je sustav, kako on djeluje, kako ga se može oblikovati, kako ga se implementira i koje su temeljne karakteristike svih makro sustava te koji su neophodni činitelji da se makro nacionalni sustav može oblikovati, postaviti i implementirati u društvo kao funkcionalni organizam koji garantira stabilnost države. A sad ćemo analizirati ono što je za nas najvažnije, a to je današnji makro sustav Hrvatske.

Ima li Hrvatska sustav?

Da bi sagledali današnji sustav Hrvatske, odnosno, odgovorili da li Hrvatska danas ima makro nacionalni sustav, potrebno je, kao prvo, sagledati okruženje koje uvjetuje postojanje i funkcioniranje makro nacionalnog sustava Hrvatske. Pitanje je, na što se makro sustav „naslonio“ kada je ustrojena hrvatska država? Pad Berlinskog zida 1989. omogućio je rušenje svih totalitarnih država i režima u Europi, pa tako i u Hrvatskoj. Hrvatska se ratom uspjela „odlijepiti“ iz „zagrljaja“ bivšeg komunističkog režima Jugoslavije i formirati se kao slobodna europska država priznata od svih država Europe i svijeta. Pritom, obzirom na sustav, dogodilo se nešto što nije bilo dobro i što osjećamo i danas kao problem. Formiranjem Hrvatske odlučeno je da Hrvatska bude parlamentarna višestranačka država. Da, to je bio koncept svih država EUa pa i šire, ali se nije shvatilo da to znači gubitak funkcionalnog dijela makro sustava te da je bilo potrebno ustrojiti novi sustav koji bi funkcionirao. Dosta olako i bez konzultiranja struke, kao i bez minimuma znanja o makro sustavima, hrvatska je politika krenula u ustrojavanje države ističući geslo „hoćemo pravnu državu“, a zatim „hoćemo državu prava“. Iako ta dva pojma nisu isto, počelo se sa realizacijom ustrojavanja države po konceptu „neka institucije rade svoj posao“, ali sve bez makro ciljeva i bez rješavanja niza problema i pitanja koje svaka država kada se rodi mora riješiti. Sve je zanemareno, a Hrvatska se naslonila na dva stupa: (1)galopirajuće donošenje stotina zakona godišnje i (2)super-sustavima iz starog komunističkog režima. Takav ustroj Hrvatske krenuo je pogrešnim putem, što je rezultiralo stvaranjem novih problema uz neriješene stare probleme. Svake godine donosilo se oko 300 novih zakona, a problemi su se gomilali. Pritom je došlo do erozije struke i znanja u krugovima državne politike, što je uvjetovalo negativan stav prema mogućoj pomoći struke i znanosti. Pravna struka, odnosno, zakonodavstvo, preuzelo je na sebe nemoguću ulogu, zamijeniti nepostojanje sustava, što je rezultiralo sve gorim društvenim stanjem u državi, kao i sve lošijim ekonomskim rezultatima, posebno u poduzetništvu. Svakako, Hrvatska se razvija, ali u globalnom svijetu relativna struktura i prikazi, odnosno, rangiranje uspješnosti među državama, Hrvatsku je gurnulo na začelje EUa, gdje se našla zajedno sa Bugarskom. Pritom su se „rodili“ brojni problemi i zlo, a posebno se ističe korupcija i izrazito loša demografska slika Hrvatske kao i iseljavanje mladih obrazovanih građana Hrvatske. U sprezi sa korupcijom stvorila se opća nepovoljna klima koja u Hrvatskoj rezultira mnogim lošim efektima, kao što su: nepovjerenje u državu, iseljavanje, nepovoljna poduzetnička klima, zaostajanje SME u razvoju, arogancija i zaštita državnih poduzeća – javnog sektora, netransparentno upravljanje resursima, nepostojanje popisa nacionalne imovine, nepostojanje popisa imovine državnih poduzeća, robovanje starom sistemu koncesija, kaos na pomorskom dobru, nemile situacije u nelegalnim lučicam, ekološko ugrožavanje mora, loš zdravstveni sustav, neučinkoviti MUP, korumpirano sudstvo, komplicirano i opterećeno sudstvo i predmeti koji se ne rješavaju više od 10 godina, brojni zakoni koji ne djeluju (godišnje ih se donese oko 300), nepotizam kod zapošljavanja svugdje, zaostajanje u znanosti, nisko ulaganje u znanost, zastarjelo visoko obrazovanje posebno ekonomija i pravo, neodgovorno i nezakonito postupanje najviših organa visokog obrazovanja, opća neobrazovanost i nepismenost novog tipa, loše korištenje fondova EUa, nepostojanje sustava realizacije planova, oblikovanje strategija po sistemu kojega više nema, nepostojanje sustava nadzora, nepostojanje controllinga barem u državnim službama i poduzećima, i drugo. Sve to otvara prostor za korupciju, a na sve to mladi obrazovani građani Hrvatske odgovaraju iseljavanjem. Sustav sprječavanja korupcije, koji imaju razvijene države EUa, Hrvatska ne uvodi, a analiza migracijskih kretanja, demografije, iseljavanje i useljavanje, kao i sustav koji će negativna kretanja riješiti, ne postoji kao što ne postoje ni makro nacionalni ciljevi.

Prikaz problema shematski je prikazan u knjizi koja će uskoro biti objavljena pa je teško opisivati shematski prikaz bez uvida u njega.

Kako god bilo, negativan spoj lošeg i nepostojećeg makro nacionalnog sustava i korupcije, u Hrvatskoj ima dva područja djelovanja, (1) područje direktnog djelovanja na određene pojave i podsustave i (2) područje indirektnog djelovanja. Veza koja nastaje iz lošeg i pogrešno postavljenog makro sustava funkcioniranja hrvatske države, i korupcije, kao i neke od pojava i/ili pod-sustava, mjeri se korelacijom tog lošeg odnosa. Korelaciju je potrebno mjeriti kako bi se jasno vidio smjer, oblik i snaga tog međusobnog djelovanja, odnosno, veze.

U knjizi je sprega nepostojanja sustava i korupcije shematski prikazana.

U knjizi smo napravili niz izračuna korelacije koja pokazuje jak utjecaj korupcije na brojne dijelove državne administracije. Ima nekih dijelova gdje korupcija ne djeluje, ali u svemu važnom izrazito je jaka sa koeficijentom korelacije od oko 0,7 što govori puno samo za sebe.

U knjizi je prikazano kako sprega lošeg makro sustava i korupcije djeluje na način da se u koncentričnim krugovima širi negativnost koja se pojavljuje u svim podsustavima i društvenim pojavama, ali sa različitim intenzitetom.

Na neke podsustave djeluje direktno, a na neke indirektno, sa različitim intenzitetom i štetama. Sve se štete mogu procijeniti, kako u intenzitetu djelovanja, tako i u financijskom smislu, a tu procjenu i izračun možete naći u knjizi.

U takvim uvjetima, u unutar nacionalnom okruženju Hrvatske, ali i kod drugih država u tranziciji EUa, ipak postoji nešto što neki zovu sustavom, a što je u biti samo isprazna šuma zakona, koji sami po sebi nisu loši, ali koji djeluju bez jasno postavljenog nacionalnog cilja. Kroz grafički prikaz izgleda modeliranog života Hrvatske, ali i kod mnogih država u tranziciji EUa, prikazuje se što znači naziv „vladavina prava“, jer zaista sve što imamo u Hrvatskoj je šuma besciljnih zakona.

U knjizi je shematski prikazano kako djeluje „vladavina prava“ u Hrvatskoj i koje su njene karakteristike.

Poveznicu tog „paketa zakona“ i ekonomije sačinjavaju mnogobrojni strateški dokumenti koji se donose za svaku važniju gospodarsku djelatnost pa čak i za pojedine događaje. Zakoni i strateški dokumenti pozicionirali su se na makro razini, ali ih nalazimo i na razini lokalne vlasti. Na razini lokalne i regionalne vlasti donose se Prostorni planovi kojima se predviđaju pojedine djelatnosti i akcije na predviđenim lokalitetima. Najčešće, tako postavljeni prostorni planovi nisu usklađeni na relaciji: „regionalna vlast → lokalna vlast → stanovništvo“, te vrlo često dolazi do sukoba i prosvjeda. U pravilu, strateški se dokumenti nikada ne realiziraju, jer se ne odnose na nikoga, odnosno, sistema naređivanja više nema kao u bivšoj Jugoslaviji, a poduzetnička klima je u Hrvatskoj najlošija od svih ekonomija u EU (iza nas je samo Bugarska, ali i ona se razvija i uskoro će nas i Bugarska prestići).

Ovdje treba objasniti što su to strateški dokumenti Hrvatske.

I sam sam sudjelovao na nekim strateškim dokumentima Hrvatske, a znam i teoretski što su to strateški dokumenti. Strateški dokumenti države, u biti, su strateški planovi, a kao što ističem u mojim knjigama i znanstvenim radovima, plan je put do cilja. Dakle, ako nema ciljeva onda ni planovi nemaju svrhe pa tako ni hrvatski strateški dokumenti, ali i kada postoje ciljevi, a nije osigurana njihova realizacije, onda sve skupa nema svrhe. Da objasnim malo bolje. Hrvatske je preuzela i naprosto kopirala sustav donošenja strateških planova od bivše Jugoslavije koja je imala makro sustav koji se funkcionirao. Primjerice, kada je Beograd odlučio graditi ACY (Adriatic Club Yugoslavia), u samo 120 dana izgrađene su prve 3 marine. Partijska direktiva osigurala je izgradnju u kojoj je sudjelovala i Jugoslavenska ratna mornarica. Dakle, sustav realizacije planova i ciljeva Hrvatska nije izgradila. Istodobno, planiranje je naprosto nestalo nakon Domovinskog rata, što je sa jedne strane logično, a sa druge pokazuje veliki nedostatak znanja. Otklonom od tzv. dogovorne ekonomije bivše države, napravio se otklon i od tzv. društvenog planiranja, što je ulaskom u tržišnu ekonomiju posve logično, ali se pritom nije izgradio sustav tržišnog planiranja, ciljeva i subjekata koji bi sačinjavali sustav i ostvarili ciljeve. Također, na ekonomskim fakultetima u Hrvatskoj, planiranje kao kolegij ukinuto je, a pokušaji planiranja na makro nacionalnom nivou počeli su kasno i prezentirali su se kao „mrtvo slovo na papiru“. Na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu nedavno je postavljen kolegij „Operativno planiranje“, ali razvoj znanosti o planiranju u tržišnoj ekonomiji tek se treba razviti. Obzirom da bez planiranja nema ni realizacije ciljeva, ali bez makro sustava koji osigurava realnost makro planiranja i strateških planova i dokumenata države, sve skupa nema smisla niti je moguće, onda je jasno da to ne funkcionira. U takvom okruženju razvoj Hrvatske se sporo odvija.

Dakle, iz svega se može zaključiti da Hrvatska nema makro nacionalni sustav koji bi osigurao razvoj super-sustava, stupova sustava i njihovu funkcionalnost. Isto tako, super-sustavi ne postoje, jer Hrvatska nije transparentno postavila stupove temeljce hrvatske države pa se nezna kakvu državu stvaramo, za kakvu smo se državu odlučili, koji su državni makro ciljevi, što želimo biti, kako to mislimo realizirati, i drugo. Svakako, to traži rješavanje brojnih nagomilanih problema koji se do sada nisu riješili, a moraju se riješiti, jer bez toga rad na makro sustavu je neučinkovit.

Sudeći po svemu, problem nepostojanja makro nacionalnog sustava Hrvatske sadržan je u tri temeljna nepovoljna činitelja:

  1. Opterećenost naslijeđem iz vremena jugo-komunizma,
  2. Visoki stupanj neznanja, kao i otklon od suradnje sa znanosti,
  3. Politička arogancija, koja sliči na totalitarizam vlasti, a manifestira se kao ne postojanje političke volje.

Navedena tri nepovoljna činitelja u knjizi su detaljno strukturirana i svaki je segment detaljno obrazložen pa neću sada pisati o tome.

Zaključno, može se reći da Hrvatska, kao država koja nema makro nacionalni model/sustav pa nema svrhe planirati niti očekivati razvoj sukladan uređenoj državi, državi koja je sustavno postavljena i koja ima jasne strateške ciljeve, kao i sustav nadzora i realizacije svih podsustava. Pritom, građanski usmjerena država, zaštita građanskih prava, učinkoviti socijalni koncept, ulaganje u znanost i istraživanje, prihvaćanje globalizacije i dinamično obrazovanje građana, kao i tehnološki razvoj, trebaju biti učinkoviti, realni i zaštićeni. Svaki otklon od tih činitelja Hrvatske, kao stabilne građanske države, predstavlja potkopavanje države, i za svaku je osudu.

U tom smislu postavlja se pitanje, kakav bi to model i makro sustav trebao biti u Hrvatskoj, sustav potreban da osigura brži ekonomski razvoj i istinski otklon od korupcije, a sve u svrhu demografske obnove Hrvatske, i uljuđenog života u njoj. Na to pitanje, vrlo jasno, i shematski prikazano, obrazloženo je u knjizi kakav model Hrvatska treba i može oblikovati. U knjizi je predloženi makro model, koji je prijeko potreban Hrvatskoj, a koji je zadatak znanosti i struke, ali uz podršku nacionalne politike. Svakako, za postavljanje hrvatskog makro strateškog sustava i modela, kao i za njegovo uspješno dugoročno funkcioniranje, potrebno je osigurati pretpostavke koje smo naučili iz analize prikazanih modela u prethodna tri dijela istraživanja o makro sustavima, na ovom portalu.

Obzirom da su te pretpostavke za Hrvatsku od posebne važnosti, uz napomenu da se sve to ne može brzo realizirati, ponavljam ih:

(1)postizanje, pod svaku cijenu, unutarnjeg mira u državi;

(2)rješavanje ključnih društvenih tema koje su podignute na nacionalni nadstranački nivo;

(3)obrazovanje i visoko obrazovanje najšire postavljeno;

(4)tehnološki razvoj koji se temelji na ulaganju u znanost i snažnoj vezi sa gospodarstvom;

(5)vjerske slobode i ljudska prava uz domoljublje i razvoj ljudskih vrijednosti;

(6)tržišno usmjereno gospodarstvo uz poticanje investicija, kako u državi tako i izvan države (tzv. FDI).

            Uz sve to posebna je pažnja posvećena demografiji i ljudskim resursima bez kojim nema razvoja. Ponavljam, postavljanja sustava je dugoročan proces, ali realno je i potrebno javno i transparentno krenuti u taj proces, obavijestiti hrvatski narod, pripremiti narod na sve što ga čeka, i duboko vjerujem da bi hrvatski narod to pozdravio te da bi bio strpljiv, jer bi se rezultati korak po korak vidjeli. Tko bi kao leader, kakva politika kao poticajna, imao snagu i moć svoje domoljublje i mudrost pretočiti u akciju koja bi donijela toliko potrebne pozitivne promjene u Hrvatskoj, tek treba vidjeti.

U tim mislima molim Boga da nam omogući da se sve to pozitivno za Hrvatsku i dogodi.

Ono što je Hrvatskoj prijeko potrebno sadržano je u staroj misli. „dobra se odluka temelji na znanju“ (Platon)

 Prof. dr. sc. Tihomir Luković


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika