Sjećanje Mladena Pavkovića na prof. dr. Zvonimira Šeparovića.

Hrvatska se oprašta od prof. dr. sc. emeritusa  Zvonimira Šeparovića (14.9. 1928.- 30.1. 2022.). Posljednje zbogom bit će mu rečeno u subotu, 5. veljače u popodnevnim satima na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Iza njega je bogata sveučilišna, ali i politička karijera. Uz ostalo, ministarsku funkciju obnašao je dva puta – bio je ministar vanjskih poslova 1991. do 1992. i ministar pravosuđa od 1999. do 2000. Kao ministar pravosuđa pokrenuo je tužbu Hrvatske protiv Srbije zbog genocida pred Međunarodnim sudom pravde Ujedinjenih naroda. Također je bio i veleposlanik Hrvatske pri UN-u 1992. Bio je predsjednik i Hrvatskog žrtvoslovnog društva, autor više istaknutih znanstvenih knjiga i publikacija. Titula profesor emeritus  dodijeljena mu je 1998.

Do zadnjeg dana borio se za pravdu, poglavito za hrvatske branitelje. Bio je jedan od malobrojnih koji je javno osudio i tzv. izdajice hrvatske Domovine.

Od političara i politikanata nije trpio Matu Granića, a kad tamo ovaj čovjek je čim je saznao za smrt svog kolege  među prvima medijima dao izjavu o „političkom entuzijazmu (sic!) Zvonimira Šeparovića!?“

A kad je bio živ i u naponu političke snage, Šeparović je relativno često govorio da se i s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom jedno vrijeme morao razići zbog jalnih i zavidnih ljudi koji su žarko željeli baš sebe vidjeti na njegovu mjestu.

Mate Granić je svojedobno u želji da napakosti svom kolegi objavio i intervju pod nazivom – „Kako sam smijenio Šeparovića?“.

• Bilo je to u veljači 1992. u jeku moje najjače aktivnosti za ulazak i prijam u Ujedinjene nacije, što nam je i uspjelo 22. svibnja 1992. godine- prisjećao se Šeparović. Tada je Šarinić postavio pitanje Predsjedniku, tko će sjediti u klupama Opće skupštine  na dan primanja u UN. Predsjednik je odgovorio: Ministar. Ja se sa Predsjednikom  nisam  potpuno razišao. U posljednjoj godini njegova života, kad mu je zaprijetila optužnica u Haagu, pozvao me je u Vladu, sada kao ministra pravosuđa. Na žalost, on je u prosincu umro a mi smo svi izgubili izbore. No, za mene je dr. Franjo Tuđman bio jadan od najvećih. Veliki su bili kraljevi i knezovi, Tomislav i Zvonimir, velik je bio Otac Donovine Ante Starčević, velik je bio i dr. Franjo Tuđman. S nama je stvorio modernu Hrvatsku državu. On je nedvojbeno velika povijesna ličnost u Hrvata. Jedan od najvećih.

Nu,  stekao se dojam da mu ta njegova borba za boljitak Hrvatske donosi i dosta nevolja, ali on je na to odgovarao da nije imao nikakvih posebnih nevolja, izvan onoga što je uobičajeno.

• Moja sveučilišna karijera profesora – kazao je- ostala je mojom najvažnijom preokupacijom. Kao profesor emeritus i danas se susrećem sa studentima. Moj nagažman u svjetskom i nacionalnom žrtvoslovnom pokretu donio mi je brojne susrete i imao sam osjećaj da sam dobro izabrao tu svoju zauzetost  – baviti se žrtvama. Ako ste mislili na politiku  Imao sam i pravih uspjeha, priznanja, imao sam zadovoljstvo sudjelovati u važnim svjetskim događajima. Sreo sam dosta istaknutih ljudi. Susret sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom Drugim obogatio je moj duhovni život. Sreo sam mnoge šefove država, kraljeva, sve je to donijelo i izvjestan osjećaj da mi život nije prošao uzalud. I da je to bilo dobro i korisno za boljitak hrvatskoga naroda. To su bile moje kapi u Cesarićevoj viziji slapa.

Često ga je „okupiralo“ i pitanje ratne odštete, a o tome je rekao:

• Kao ministar pravosuđa podnio sam tužbu protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) pred međunarodnim sudom pravde. Sud nije prihvatio da su Srbi počinili genocid, ali je našao elemente genocida.Tobože nije bilo dovoljno mrtvih (!)da bi to bio zločin genocida. Hrvatska ne čini dovoljno da se osudi agresor. I država i pojedinci mogli bi tražiti isplatu ratne štete. Za to postoje i pravni i moralni temelji i zakoni.

A kad smo ga znali pitali, zbog čega je osnovao  Hrvatsko nacionalno etičko sudište, to  objasnio ovako:

• To smo učinili u želji da upozorimo javnost na opasnosti koje vrebaju Hrvatskoj. Okupili smo više od 50 osoba. U Predsjedništvu su bili: dr. Nikola Debelić, akademik Josip Pečarić, prof. Josip Jurčević, prof. Zdravko Tomac, književnici  Nevenka Nekić i  Đuro Vidmarović, Ante Beljo,odvjetnici Zvonimir Hodak i Željko Olujić, s nama su bili od početka sada pokojni Slobodan Novak i prof. Branimir  Lučić.  Naši su članovi i pripadnici Srba u Hrvatskoj: Nenad Vlahović, predsjednik Srpske pravedne stranke u Hrvatskoj  i Predrag Peđa Mišić, vukovarski branitelj, sada časnik Hrvatske vojske.  Etički smo osudili za veleizdaju naconalnih interesa Stipu Mesića, Ivu Josipovića, Vesnu Pusić, Milorada Pupovca, Zorana Milanovića, Budimira Lončara, Vesnu Teršelič, Carla Bildta i, kao kruna svega, J.B. Tita, jednog od deset najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. Tražili smo i skidanje njegova i drugih imena sa naših trgova, ulica i obala i donošenje zakona o zabrani isticanja znakovlja totalitarizma, pa i komunizma i donošenje zakona o lustraciji. Sa „Krugom za Trg“, u Zagrebu smo uspjeli skinuti omrznuto ime. Dirigirani mediji su nas ignorirali, ali hrvatski mediji i braniteljske udruge i brojni građani su nas podržali. U KD Vatroslav Lisinski na našem velikom skupu bila je ispunjena dvorana do posljednjeg mjesta, mnogi nisu mogli ući u dvoranu.

Nu, s obzirom da je surađivao i sa mnogim hrvatskim i svjetskim političarima, nismo mogli, a da ga ne pitamo: tko ga je najviše razočarao. Rekao je da će reći samo jedno ime. I rekao je – Mate Granić!

Zanimljivo je bilo i njegovo razmišljanje o pozdravu HOS-a „Za dom spremni“.

• Ostavio bih to na miru. Ne bih pretjerivao kao Mađari koji ukidaju limenku piva Heineken radi crvene zvijezde. Niti bih slijedio Talijane koji brane isticanje samo fašitičkih znakova. Pa oni i danas imaju ‘snopove’ – fašističko znakovlje, na Olimpijskom stadionu u Rimu. Sa znakom za Dom spremni ginuli su naši mladići na svim bojišnicama Hrvatske. Zakonom iz vremena Račana je došla zaštita. Pozdrav je legitiman. A što se Heinekenove zvijezde tiče za mene je Žuja zakon.

A na pitanje – kako vidi Hrvatsku u narednih 50 godina čuli smo i ovo:

• – Nezahvalno je i teško predviđati na dulji rok. Želim i nadam se da će Hrvatska postati zemlja blagostanja, slobode i stalnog napretka. Ali, sada imamo programirani kaos, demografsku katastrofu, brutalnu korupciju, neprimjerenu vlast, ugrozu našeg državnog teritorija i druge nevolje. Iz svega toga treba izaći čitav i živ. Dat će Bog i biti će dobro i bolje. Osim toga, dio smo svijeta u kojem dominira nasilje i stalna borba za vlast. Svijet srlja u katastrofu, spominje se i Treći svjetski rat. Rat prijeti čovječanstvu, a ne tek samo pojedinim narodima. Neki govore o posljednjim danima, zato je nezahvalno predviđati budućnost. Ona je sve samo ne idilična. A Hrvatska je na vrlo istaknutom geostrateškom položaju….

Zadnji put se dr. Šeparović sa svojom suprugom, pojavio na prijemu koji je organizirao hrvatski domoljub Anton Kikaš, kad je primio visoko odličje Predsjednika RH. Čestitajući mu na odličju, rekao je:

• Ovo je priznanje ovom istaknutom hrvatskom domoljubu i mučeniku došlo kasno, ali još uvijek na vrijeme. Malo je tko dao za Hrvatsku kao ovaj čovjek. No, mi smo nažalost vrlo brzo zaboravili i ostale Hrvate izvan Domovine, a i oni su odigrali ključnu ulogu u priznanju Hrvatske.

I na kraju još bi dodali: Dr. Šeparoviću, laka Vam hrvatska gruda koju ste toliko voljeli!

Mladen Pavković