Podjeli
  • 2
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    2
    Shares

Europska mreža sjećanja i solidarnosti nastavlja se:

U Hrvatskoj su se vladajući potpuno oglušili na sve rezolucije. Ne obaziru se ni na  Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine.

Niti jedan proces nije pokrenut za osudu komunističkih zločina i nitko za njih nije osuđen. Za žrtve komunističkog totalitarnog režima nema pravde, već samo sjećanje i obilježavanje koje je nametnula EU. Božica pravde je u ovom slučaju potpuno zakazala. Dogodilo se baš suprotno , da se u Hrvatskoj i dalje obilježavaju komunistički državni blagdani.

Upravo to se dogodi kada se ne provede lustracija pri prelasku s jednog društvenog i državnog uređenja u drugo- apsurd, poništavanje jednog praznika drugim.

25.lipnja obilježava se Dan neovisnosti kao spomendan u Republici Hrvatskoj, a 30. svibnja je Dan državnosti  (u spomen na konstituiranje prvoga demokratski izabranog višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990.).

22,lipanj je Dan antifašističke borbe, koji je bio obilježen nazočnošću najviših predstavnika vlasti države Hrvatske i sada dolazimo do apsurda toga praznika?

Hrvatska raskida sve državno-pravne sveze sa SFRJ, a slavi Dan antifašističke borbe!?

Hrvatski sabor je 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske pa je time Republika Hrvatska proglašena samostalnom i neovisnom državom.

Odluka Hrvatskog sabora bila je u skladu s voljom naroda koja je izražena na referendumu 19. svibnja 1991.godine. Moram naglasiti da su reformirani komunisti (SDP) pod vodstvom Ivice Račana bili protiv izglasavanja Deklaracije o samostalnosti pa su napustili dvoranu Sabora. Oni su bili za novo udruživanje, za novu Jugoslaviju, ali je njihov amandman odbijen. Dio SDP-ovaca je demonstrativno napustio Sabor, a od 49 preostalih SDP-ovaca njih 48 je glasovalo protiv Odluke. Za Odluku o neovisnosti glasovao je samo jedan zastupnik reformiranih komunista (SDP-a), a to je bio Marko Vlašić Čiča iz Čare na Korčuli!

„Poštujući na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.“ Piše u Ustavu RH

Međutim taj put nije nimalo jednosmjeran i lagan. Osnovni problem je u zaostaloj yugokomunističkoj  i velikosrpskoj ideologiji, koju nam vladajuće političke elite i dan danas nameću i ne dopuštaju da se Hrvatska  razvija na  demokratski način, u smjeru ravnopravnosti svih njenih građana!

Po njima  Hrvati nikada ne bi smjeli  imati svoju državu zbog  fašističkog karaktera NDH! Taj zloduh NDH, potenciraju yugokomunisti,  yugonostalgičari i srpska nacionalna manjina u RH, i naravno država Srbija, kojoj ta manjina u Hrvatskoj služi kao poveznica i most u ostvarivanja plana Velike Srbije.

Nikome ne smeta Italija, koja je sljedbenica u kontinuitetu fašističke Italije, ili Njemačka! Samo je u Hrvatskoj to problem iako Hrvatska nije sljedbenica HDH, ni po čemu, a poznato je tko pravi probleme, Milorad Pupovac i njegov SNV.

Dan antifašističke borbe pretvara se svake godine  sve više u veličanje NOB-a

Na Dan Antifašističke borbe  obilježava se događaj koji je povijesno sporan, kojeg je nametnula Komunistička partija Jugoslavije, a Hrvatska je raskinula 8.listopada 1991.govine sve državno-pravne sveze sa Jugoslavijom. Događaj od 22.lipnja 1941.godine, koji nema u kontinuitetu nikakvu  povezanosti sa sadašnjom Hrvatskom!

Dan antifašističke borbe pretvorio se u veličanje Narodno oslobodilačke borbe pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije kojoj  je predsjednik bio Josip Broz Tito.

Ovaj dokument zorno prikazuje zločinački karakter NOB. Naređenje za smaknuća svih nepodobnih komunističkoj revoluciji, jer je KPJ iskoristila borbu protiv fašizma u 2.svj. ratu za komunističku revolucionarnu promjenu društvenog sistema vladanja državom.

»Strogo povjerljivo!
Samo za partijska tijela!
16. rujan 1941.
Deklaracija CK – KPS
Na poziv KPJ CK (Komunistička partija Jugoslavije Centralni komitet) je zauzeo sljedeće stajalište:
CK se obvezuje i naglašava da je u sadašnjoj političkoj situaciji nastupilo vrijeme za izvršenje socijalističke revolucije.
CK se dalje obvezuje da u predvečerje revolucije mora prestati sa svakim oblikom druženja s građanskim elementima u OF (Osvobodilna fronta), jer su to isključivo samo proturevolucionarni elementi koji su iz koristoljubja prodali svoje uvjerenje, i strjeme za materijalnim u novoj kapitalističkoj državi i oni koji nemajo nikakvoga razumijevanja za radničku klasu.
U pravom spoznavanju sadašnje revolucionarne situacije CK zaključuje Da se provedu sljedeće nužnne mjere, koje su potrebne da se pobjednički izvede revolucija:

  1. Svi rukovoditelji v OF-u, koji pripadajo bilo kojem građanskom usmjerenju morajo se likvidirati.
    2. Svi veleposjednici, kapitalisti, industrijalci i kulaci morajo se likvidirati.
    3. Svi čelnici i funkcionari građanskih stranaka, koji nisu u OF-u ili u NOV-u (Narodnooslobodilačka vojska) i koji ne budu likvidirani tamo, morajo se likvidirati.
    4. Svi čelnici Bele garde mora se likvidirati.
    5. Svi čelnici Plave garde mora se likvidirati.
    6. Sve SS-ovce i gestapovce mora se likvidirati.
    7. Sve intelektualce, studente i kavanske političare mora se likvidirati.
    8. Sve svećenike, koji su se izjasnili protiv radništva mora se likvidirati.
    9. Sve bivše jugoslavenske oficire, također i one koji su pri NOV-a, mora se zatvoriti.
    10. Sve svećenike mora se zatvoriti. Neka crkve ostanu zatvorene, iste se ne smije rušiti. Represalije se smiju provoditi samo na drugim crkvenim imanjima i posjedima.
    11. Sva vojna poslanstva kapitalističkih država, koja se nalaze pri NOV-u mora se prisiliti da otputuju. Svaki daljnji razgovor je zabranjen.
    12. Sve osobe, koje se protive našem oslobodilačkom ratu mora se odmah tajno odvesti i predati NOV-u. Iste se mora likvidirati samo u slučaju ako to situacija ili pak vanjski položaj zahtijeva.
    13. Svi građanski časopisi ne smijo izlaziti. Radioaparate se mora također oduzeti.
    14. Svi javni uredi i sve životno važne ustanove, poput prometnih sredstava, mora se također oduzeti i predati odjelima NOV-a.
    15. Sve se te mjere moraju provesti onoga dana kada to bude naređeno.
    16. Sve likvidacije moraju izvršiti posebni odjeli partije.
    Partijske organizacije na terenu i u odjelima NOV-a moraju to provesti u najvećoj tajnosti prema naredbama. Samo najvažniji stari članovi, funkcionari partije, smijo znati za te naredbe, i samo su oni određeni za odabir krivaca.
    Živjela socijalistička revolucija!
    Živio Staljin, vođa cjelokupnoga radnog naroda!
    Za CK – KPS (Komunistička partija Slovenije):
    (potpis) Boris Kidrič«
    Original na slovenskome jeziku
    »Strogo zaupno!
    Samo za organizacije partije!
    16. IX. 1941.
    Boris Kidrič

Unatoč  tomu, od post-komunističkih država, među kojima je Češka prva donijela zakon o lustraciji 1991. godine, Hrvatska spada u red onih malobrojnih država kod kojih lustracija dođe tek kao nedosanjani san, a traženje uzora u ‘Europi’ u ovom slučaju na široko je zaobiđeno, što pak govori o selektivnosti hrvatskih vladajućih struktura, protkanih bivšim komunističkim kadrovima  i privrženosti starom komunističkom poimanju vladanja, a samim time i o količini nužnosti potrebe za lustracijom u Hrvatskoj, koja je tim veća.

Zakoni o lustraciji, iako nisu saživieli u potpunosti, doneseni su čak i u Albaniji i Srbiji, dok su u Hrvatskoj već i prijedlozi zakona odbijeni, prvi 1998., a drugi 1999. godine i to većinom vođenom HDZ-om.  Zakon je bio predložen od strane HSP-a . Dakle, dok je u ostalim zemljama bivšeg komunističkog sustava, osobama koje su sudjelovale u radu ili na bilo koji drugi način surađivale sa tajnim službama bivšeg sustava otvoreno dato do znanja da se sklone iz javnog života, to u Hrvatskoj nije bio slučaj.

Tko zna koliki još sudjeluju u javnome životu Hrvatske, a bili su u komunizmu umiješani u koješta, jer nije provedena lustracija. U Hrvatskoj su lustracija i osuda komunističkih zločina izostali i jednostavno stoga što je dolaskom demokracije došlo do velike ideološke seobe bivših komunista u novu vladajuću partiju, ili po                                                                                                                                                                                       novome stranku, kao i stoga što bi ona zakačila mnoge koji su nam se svih ovih godina prikazivali kao borci za hrvatsku stvar, a tko zna koga su sve prokazali ili ga došli glave, jer su surađivali s UDB-om. Još k tome, znajući da su Hrvatsku preuzeli predstavnici upravljačkog,  nekonkurentnog sistema koji je propao prije svega u ekonomskom smislu i koji je kao takav neodrživ, prisjećajući se hrvatske pretvorbe i privatizacije na komunistički način, te da su te strukture i dalje ukorijenjene u Hrvatskoj potreba za lustracijom dolazi do stvarnog izražaja. Posljedice svega toga se osjećaju – ono što je danas ostalo od Hrvatske samo su formalne vertikale države  općenito.

Kao i u vremenu 45-ogodišnjeg komunističkog totalitarizma u Hrvatskoj se osjeća animozitet, ponajviše spram Crkve, koja je očito i danas unutarnji neprijatelj tadašnjeg bratstva i jedinstva, socijalnog poretka, bez obzira što ona predstavlja unutarnji izričaj velikog dijela hrvatskoga naroda. Zatim kao vanjski neprijatelj br.1 i dalje je hrvatska dijaspora, koja je tada bila glavna okosnica borbe za hrvatsku neovisnost, a danas po svemu sudeći predstavlja opasnost, komu, čemu? Negiraju se tradicionalne vrijednosti hrvatskog naroda, istodobno se omalovažavaju, minimaliziraju i predstavljaju zaostalima, a sve to uz držanje medija, nevladinih quasi-građanskih udruga i ključnih pozicija u gospodarskom, socijalnom, društvenom i političkom segmentu Hrvatske ,

Imena ulica i trgova po nazivima iz propale Yugo-države,  nisu  samo u Zagrebu ,nego i po mnogim hrvatskim gradovima! Osobito prednjače istarski gradovi, gdje IDS stranka na vlasti u Istri provodi neokumunističku politiku nepodobnosti svih koji osuđuju totalitarni komunistički režim, a sve zaogrnuto pod plaštom antifašizma.

Kako se može protumačiti naziv Kino Valli u Puli, kada se zna da je Alida Valli,  iako rođena Puljanka bila bliska sa Benitom Mussolinijem, čiji je fašizam nanio puno zla u Istri?  A još k tome IDS-ovci se busaju u prsa da su veliki antifašisti? Bizarno!

Za njih i njihove sljedbenike J.B.Tito nije zločinac ,koji je izravno naređivao masovne progone i ubojstva i koji je  na listi najvećih svjetskih zločinaca! Upravo ti njegovi sljedbenici  sebe nazivaju antifašistima ,misleći time skinuti odgovornost za masovne progone,masovne likvidacije ,torture,zatočeničke logore bez suda i suđenja i veliku represiju prema neistomišljenicima.

Upravo zato treba osuditi i komunistički režim bivše Jugoslavije,  jednako kao i ustaški bivše NDH i Nedićeve Srbije!

Izvještaj o zločinima komunizma se između ostalog temelji na Crnoj knjizi komunizma, koja prikazuje zločine počinjene od strane komunističkih režima. Prema izvješću svi zločini komunističkih režima u prošlosti karakterizirani su kao masivno kršenje ljudskih prava.

Memorandum o nacrtu rezolucije navodi oko 95 milijuna ljudi kao žrtve totalitarnih komunističkih režima.

„Skupština parlamentaraca iz 46 europskih zemalja ujedinjeni u rezoluciji izražava da su ta djela nasilja uključila individualna i kolektivna pogubljenja, kao i smrt u koncentracijskim logorima, izgladnjivanje, deportacije, mučenjeropstvo, prislini rad i druge oblike masovnog psihičkog terora “

U rezoluciji Europski parlament poziva “sve komunističke ili post-komunističke  stranke, da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.”

Crna knjiga komunizma  na osnovu koje je EU Parlament izglasao Rezoluciju  Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima , napisala je grupa autora  ; Stephane Courtois, Nicolas Werth, Jean-Louis Panne, Andrzej Paczkovski , Karel Bartošek i Jean- Louis Margolin

Crna knjiga komunizma-zločini,teror, represija, zločini komunizma

Komunizam, predstavlja jedan od nasilovitijih velikih katastrofa čovječanstva, pored dva svjetska rata, Hitlerova nacizma i Mussolinijeva fašizma, uzrokovao je najveća stradanja ljudskog roda.

Komunizam kao ideologija, kao politička filozofija postojao  je odavno. Utopijska zamisao idealne zajednice u kojoj bi vladala klasna jednakost, mudrost, razum i pravda. Sa svim tim atributima, naravno da je privlačio široke obespravljene mase širom svijeta,  međutim bila je to neostvarljiva, utopijska ideologija, neprovediva u život društvene zajednice.

Ciliga prvi obznanio svijetu zločine komunističke Rusije prema svom narodu

I jedna zanimljivost: Prvi glas o zločinima komunizma i strahotama GULAGA, u Europu je donio Istranin dr. Ante Ciliga koji je osobno svjedočio o ruskim  Gulazima. Izlaskom iz Rusije, jer se izvukao kao talijanski državljanin, u Parizu je 1938. godine objavio knjigu „U zemlji  velike laži“ koja je prevedena  na sve važnije svjetske jezike, čak i na japanski. Ta je knjiga bila prvo svjedočanstvo što se zbiva u Rusiji i kako „satan revolucije guta i vlastitu djecu“ i prvo informiranje Europe i svijeta o sovjetskoj slobodi. Novinar u intervjuu s Ciligom piše da se »mnogim diže kosa na glavi« kad čuju što je proživio Ciliga,

Ciliga je posvjedočio kako su čitave kompozicije seljaka vodili u ropstvo. Očajni su roditelji umiruću djecu pružali kroz prozor da im telegrafski stup smrska glavu. »Onaj koji nije živio u sovjetskim zatvorima, koncentracijskim logorima i izgnanstvu, gdje je živjelo 5 milijuna robova, koji ne pozna najveću kaznionicu u povijesti, gdje ljudi skapavaju kao muhe i ubijaju ih kao pse, gdje čovjeka tjeraju na rad kao psa, taj ne može imati pojma što je Sovjetska Rusija i staljinističko besklasno društvo«, napisao je Ciliga. Britanski povjesničar Conquest misli da je samo za Staljinovih čistki ubijeno 20 milijuna ljudi.

Komunizam koji je u konkretnom vremenu nastajao u Rusiji, kada su se “boljševici” prozvali komunistima, da bi učvrstio svoju vlast počeo je” jesti vlastitu djecu”, počeo je sa  represijom, terorom i zločinima. Nadilazeći razinu pojedinačnih zločina , pokolja na pojedinim mjestima i u pojedinim okolnostima, komunistički su režimi, kako bi učvrstili svoju vlast, masovni zločin uzdigli u sustav vladavine. Sa vremenom od nekoliko desetljeća teror je izgubio na snazi, ali je ostalo ” kolektivno sjećanje na teror”, odnosno strah, metode represije,  putem cenzure svih sredstava komuniciranja, nadziranja granice, represivnih tajnih službi i progona disidenata.

Zločini komunizma dugo nisu bili podvrgnuti legitimnom i normalnom vrednovanju ni sa povijesnog, ni sa moralnog gledišta. Pogotovo ako se uzme u obzir da je većina tih zločina prešutno na neki način i legalizirana kroz institucije postojećih režima priznatih i na međunarodnoj razini, kada su se vođe tih režima prihvatile u međunarodnoj zajednici. Hrvati imaju primjer J B Tita, kojeg je međunarodna zajednica prihvatila unatoč poznatih brojnih poratnih zločina.

Arhivi i brojni otkriveni dokumenti i svjedočanstva pokazuju da je teror bio jedna od temeljnih odrednica komunizma. Komunizam je počinio nebrojeno mnogo zločina,; ne samo fizičkog terora protiv slobode čovjeka ( logori. gulazi..), nego i zločine protiv duha čovjeka- preodgoj, ispiranje mozga komunističkom ideologijom, zločine protiv svjetske kulture i nacionalnih kultura. Staljin je dao srušiti stotine crkava, Causescu je uništio povijesnu jezgru Bukurešta da bi izgradio megalomanske socijalističke građevine, Crvene garde su u Kini za vrijeme kulturne revolucije srušile i spalile neprocjenjivo umjetničko blago. Ipak najstravičnije su ljudske  žrtve.

Hrvatski sabor je odmah  2006. godine, kao svojevrsni odjek Rezolucije 1481, donio vlastitu deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. (dokument objavljen u “Narodnim novinama” br. 76/2006).

Lili Benčik/hrvatske pravice

Nastavlja se


Podjeli
  • 2
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    2
    Shares
  •  
    2
    Shares
  • 2
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika