Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

U izbornoj godini 2015. godine početkom lipnja Josip Manolić optužio je Tomislava Karamarka putem tjednika Nacional da je bivši šef HDZ-a bio suradnik Udbe. Izaći s takvom tezom tada u javnost služilo je za političku eliminaciju i diskreditaciju Tomislava Karamarka na desnom političkom spektru, jer nakon osvojenog Pantovčaka Karamarkov pobjednički HDZ jurišao je na Banske dvore na temeljima četiri pobjede u nizu.

 

Na skupu Europske pučke stranke krajem lipnja 2015. godine bivši šef HDZ-a najavio je tužbu protiv Josipa Manolića radi monstruoznih izmišljotina da je u mladosti bio suradnik Udbe, a putem punomoći Tomislav Karamarko opunomoćio je Veljka Miljevića da ga zastupa u najavljenom sporu.

 

Sredinom studenog 2016. godine u sudnicu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu dostavljen je dopis iz SOA-e: ”Provjerama kroz raspoložive dokumentacijske fondove SOA-e nije utvrđeno da je Tomislav Karamarko do 1990. godine bio suradnik tadašnje Službe državne sigurnosti Sekretarijata za unutrašnje poslove SRH. Također, nije utvrđeno ni da je u bilo kojem svojstvu sudjelovao u radu Službe ili da je bio uključen u bilo kakvo postupanje s nekim od djelatnika službe”.

 

Krajem travnja 2017. godine bivši šef odsjeka Službe državne sigurnosti (SDS) u Zagrebu od 1980. do 1990. godine Ante Barišić istaknuo je na ročištu na zagrebačkom Općinskom kaznenom sudu da ima neposredna saznanja o sadržaju Manolićevih tvrdnji jer je “kao operativni radnik SDS-a bio neposredno uključen u postupanju u okviru grupne operativne obrade naziva ‘Trs’, a koja se u kontinuitetu odvijala od 1981. do 1990.”

 

Na idućem ročištu zakazanom ispred istog suda početkom rujna 2017. godine bivši načelnik zagrebačkog odjela centra Službe državne sigurnosti (SDS) Božo Kovačević posvjedočio je kako Tomislav Karamarko nije bio suradnik Udbe, te da tvrdnje svjedoka Ante Barišića nisu točne, a naročito tvrdnja kako o Karamarkovu vrbovanju treba postojati i trag u dokumentaciji bivših službi sigurnosti. Zbog nekooperativnosti Karamarku je bila oduzeta i putovnica.

 

Krajem siječnja 2018. godine ročištu je pristupio bivši predsjednik RH Stjepan Mesić koji je naglasio da mu je Boljkovac napomenuo kako je Karamarko bio interesantan Udbi, ali da on nikada nije vidio nikakav pisani trag da je Karamarko bio suradnik Udbe. Osim Mesića, svjedočio je i Smiljan Reljić, bivši ravnatelj SZUP-a, koji je kazao da nema nikakvih saznanja da je Karamarko bio doušnik UDBA-e, već da je bilo naznaka da je Karamarko surađivao s UDBA-om, Reljić bih to znao.

 

 Svjedok Ljubomir Ljubišić ispitan je 16. veljače 2018. godine kao bivši operativac Službe državne sigurnosti Prvog odsjeka po nacionalizmu, a zadatak dobiven od Josipa Boljkovca bio je provjeriti Tomislava Karamarka u pogledu njegove suradnje sa Službom državne sigurnosti. Isti je istaknuo kako nije pronađen nikakav dokaz koji bi povezivao Tomislava Karamarka u smislu suradnje s bivšom službom, a o čemu je izvijestio Josipa Boljkovca.

 

Iako je evidentno da su dokazi bili na strani Tomislava Karamarka, a koji se mogu iščitati u kratkim crtama kronološki iz sudskog procesa početkom ožujka 2018. godine Općinski kazneni sud u Zagrebu nepravomoćno je oslobodio Josipa Manolića optužbe za klevetu koju je Tomislav Karamarko podnio zbog Manolićeve tvrdnje da je bio suradnik Udbe objavljene u tjedniku Nacional u lipnju 2015.

 

Točno šest godina od kada je pokrenut postupak odnosno 4.lipnja 2021. godine Županijski sud u Sisku donio je drugostupanjsko rješenje u kojem je prihvaćena Karamarkova žalba i ukinuta je ranija oslobađajuća presuda Josipa Manolića te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Nažalost, nakon svih spoznaja i donesenih sudskih presuda u korist bivšeg lidera HDZ-a nije mi jasno da još u vrhu HDZ-a i mainstream medijima nema relevantne osobe koja će potaknuti ozbiljno pitanje povratka Tomislava Karamarka zbog nepravde koja mu je počinjena, a pritom nitko ne odgovara za izgubljene arbitraže u slučaju INA – MOL.

 

Uostalom, nema kome od HDZ-ovaca koji danas rukovode strankom bivši lider HDZ-a nije dao priliku krenuvši od pojedinaca koji su izvrsno zarađivali u Briselu do onih u Vladi RH i Hrvatskom saboru te se onda čudimo kako hrvatski građani više ne vjeruju političkim opcijama i liderima kada je Tomislav Karamarko školski primjer uništenja od strane političke oligarhije i mainstream medija. Iz Karamarkovog primjera ispada da Hrvatskoj ne trebaju pošteni i časni političari koji su štitili hrvatske nacionalne interese i koji su vlastitu nevinost dokazali i pred sudom nakon što ih se unaprijed osudilo u javnosti.

Drugim riječima, metoda iscrpljivanja i odugovlačenja kako bi se spriječio povratak Tomislava Karamarka podsjeća me na potencijalni sukob interesa koji je na kraju srušen sudskim putem na Upravnom sudu u Zagrebu, kao što je srušena navedena prvostupanjska oslobađajuća presuda Josipa Manolića sa Općinskog suda u Zagrebu, jer da je Tomislav Karamarko bio suradnik Udbe tada bi to bilo potvrđeno na Županijskom sudu u Sisku, a ne bi bila ukinuta oslobađajuća presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje.

Sanjin Baković dipl.ing.


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika