By Bobu bob
Šteta što državu nismo dobili bar par desetljeća ranije u smislu da smo propustili izgraditi kulturnu stabilnost i snagu koja se mogla graditi u kontekstu Zapadne demokracije prije devedesetih, a koja nije bila opterećena diktatom novogovora, lažne političke korektnosti, pa potom alatom kulture otkazivanja itd. Ovako je došlo do kulturne hibernacije u kojoj isplivavaju antitalenti koji se klanjaju samo jednoj ideološkoj svijesti, onoj vođenoj ostacima prijašnje države. Bilo bi puno bolje da smo mogli slobodno detektirati neprijateljsku politiku kroz obrazovni, kulturni i medijski sustav. Bilo bi puno bolje, da banaliziram, parafrazirajući Boba Dylana, da smo mogli bez uvijanja i straha, te pravnih i međunarodnih posljedica, reći da su Srbi isto što i Ku Klux Klan i nacisti. Naime, Bob je Dylan u originalu, bez dlake na jeziku i bez grama mozga u glavi, takve atribute uputio nama Hrvatima i tako se i kriv i dužan ubacio u narativ kojega godinama vode najveće i najjače medijske i kulturne figure u Hrvatskoj. Od Denisa Latina do Aleksandra Stankovića. Od Miljenka Jergovića do Ante Tomića. To nisu nikakve stvarne veličine, a pogotovo umovi, da se razumijemo, ali ih vladajući narativ čini takvima i mjerodavnima. Narativ te mizerne beogradske služinčadi nimalo se ne razlikuje od Vučićeva narativa kojega ste nedavno u svoj svojoj punini mogli čuti u UN-u. Nimalo se ne razlikuje od vrhovnoga popa Porfirija. Nimalo se ne razlikuje od sportskoga poklisara Velike Srbije, Novaka Đokovića.
Reći Bobu bob, a popu pop
Mi Hrvati ne možemo reći da je bezveznjak bezveznjak, Bobu da je bob. Čak često uvijeno izražavamo istinu o Domovinskome ratu da se stranci zbune tko je ustvari žrtva, a tko agresor. Kamoli da Bobove atribute uvalimo Srbima jer su vrijednosti takve da je Bob pop i zato nam jedino preostaje da poantu Bobove izjave uz pomoć srpske braće, oplemenimo u svim varijantama; stranicama i stranicama knjiga, tisućama i tisućama kadrova filmova. I tako, skoro tri desetljeća.
Novogovor i politička korektnost nas Hrvate veže samo kada govorimo o neprijateljima hrvatske države, a kad govorimo o hrvatskoj državi i hrvatskome narodu, poželjno je biti Bob. Jer tada su vam sva vrata otvorena. Od kratkih formi kao J*** Vas Vukovar i s**** se na Bleiburg pa do onih dužih i nagrađivanih: 15 minuta-masakr u Dvoru, Dnevnik D. Budisavljević, Mirotvorac…., Djeca Kozare. Ok, ispravak netočnoga navoda; u Djeci, imamo kulturno civilizacijski pomak, nismo ga mi financirali, nego Srbi, ali su redatelj i par hrvatskih glumaca Hrvati. Ipak, hvala dragome Bogu, to ne ide na račun već dobrano skinigaće kulturne politike hrvatske države, nego na individualne duše bezveznjaka, korisnih idiota s određenim zanatskim, filmskim i glumačkim vještinama. U konkretnome slučaju, to su: Zafranović, Lučev i Bitorajac. Beogradska politika, slična udbaškoj, vazda je znala prepoznati tipove koji će im biti na usluzi. Kombinacija je to umišljenosti i iskompleksiranosti u takvoj mjeri da im laska komšijski angažman, a da zbog intelektualne ograničenosti vjerojatno nikada neće shvatiti koliko su karakterno mizerni, iskorišteni i poniženi. Možda im laska i činjenica da se inferiorna oduševljenost komšijama, dogodila i pjesniku Tinu Ujeviću i kiparu Ivanu Meštroviću. S ogromnom razlikom, obojica navedenih predstavljaju vrijednost za hrvatsku naciju i obojica su, svaki na svoj način shvatili da ih je srpska politika debelo preveslala. Ovim današnjim bedacima, teško da će se dogoditi bilo kakvo prosvjetljenje. Zato treba uskočiti kulturna politika hrvatske države i na sve načine primijeniti novu globalnu metodu nad njima; kulturu otkazivanja. Nažalost, događa se suprotno.
Kada takvi kojima se u osnovi sav izraz svodi na Vučićev govor u UN-u, umru, vlada RH, točnije MK im uputi patetične izraze sućuti. Pohvali ih tako da ih učini nekakvim junacima, borcima za pravdu i istinu. Nazove ih beskompromisnim propitkivačima centara moći!!!??? Tako je ministrica Obuljen okarakterizirala pokojnu Slavenku Drakulić. Da ništa ne znate, nakon takvih panegirika o Slavenki, ili sličnih, ne manje panegiričnih, o svakome drugome Jugoslavenu, promislite da takvi ustvari propitkuju gospodarske mjere, te socijalne metode i poteze vlade. Da iskreno žele dobrobit hrvatskoga naroda, radnika; vozača tramvaja, čistača itd, itd. Nikako iz riječi čelnice hrvatske kulture ne biste mogli shvatiti da se njihova beskompromisnost zbiljski odnosi samo na rušenje hrvatske države i njene samostalnosti.
Zbog takve društvene klime mi danas, osim medija i kulture imamo i obrazovanje u kojemu se dopušta pojedinim profesorima u školama i na fakultetima da potpuno slobodno bez sankcija, djeci i mladima u svim oblicima pričaju Bobovu priču. Tako toksični pojedinci opstaju desetljećima do mirovine. Cijeli radni vijek slobodno utjeruju svoju ideologiju, govore o fašizaciji Hrvatske, idealiziraju Tita i Jugoslaviju, bez pardona pljuju po Tuđmanu, braniteljima, Modriću i hrvatskoj reprezentaciji… Ima toga još. Možda su najveći apsurdi profesori hrvatskoga jezika koji isti taj jezik negiraju i potpisuju peticiju za zajednički jezik, a na satu prosipaju bisere tipa da je Marulić govorio splitskim jezikom?! Dogodilo se i to da su profesori povijesti u zaostatku s gradivom u 4. om srednje, s guštom preskočili Domovinski rat i da su profesori umjetnosti hrvatsku umjetnost utopili u nepostojeći multikulturalni identitet. Takvi pojedinci neometano i vrlo spremno i aktivno ostavljaju hrvatsku kulturu bezimenom pored puta, da je skupi koji god ološ naiđe, i da joj tuđinsko ime da. Sad će netko reći da sve to nije važno jer mi imamo Thompsona i pola milijuna ljudi na njegovu koncertu. Ali, ako uzmete u obzir da je statistički gledano jedan veći dio, pa i toga naroda na hipodromu, izabrao predsjednika države koji između Tita i Tuđmana, bira Tita, onda je jasno da u operativnome, pa posljedično i u duhovnome smislu, vladajući narativ uzima danak.
Strah u kostima neprijatelja
(Isprike za ovaj izraz sličan onom iz Titova doba „unutarnji i vanjski neprijatelj“, ali činjenica je da svi o kojima negativno pišem zaista i jesu neprijatelji hrvatske slobode i neovisnosti. Razlika jednih i drugih je golema: neprijatelji Jugoslavije su čamili u zatvorima ili se skrivali po bijelome svijetu, a neprijatelji Hrvatske ili vode hrvatsku politiku ili kulturni ili društveni život Hrvatske.)
Obećavajuća je zgoda koja se ovo ljeto zbila s Yu ideologom, Hrvojem Klasićem u glavnoj ulozi. Prije dvije godine Hrvoje je dao jednu, njemu svojstvenu, glupastu izjavu u jugoslavenskoj emisiji Razgovor s razlogom. Uz brojna medijska bombardiranja od 2015. da nam od migranata dolaze sve sami doktori i inženjeri, Klasić je ubacio i maslinare, stočare i poljoprivrednike koji bi kao trebali napuniti, po njemu, zabrinjavajuće prazne, hrvatske otoke. Netko pametan je njegovu izjavu proširio društvenim mrežama netom nakon masovnog upada migranata u Španjolsku i onda je Klasić stao drhtavim glasom pred kamere i na sve načine pokušavao tu stupidnu izjavu od prije dvije godine, opravdati i izmijeniti. Hrvojev strah od provaljenih malicioznih gluposti koji ga je naveo na jalovo pravdanje da nije tako mislio kako je mislio, bila je milina gledati. Naravno da ne obećava puno, ali ilustrira kako bi trebalo izgledati.
Kako primijeniti
Ne znam sama kako prekinuti začarani krug jugoslavenstva i služenja velikosrpstvu. Kako demokratskim alatima utjerati Jugoslavenima strah u kosti da ne pričaju i promoviraju p****arije. Treba li početi od kulture pisanja dostojanstvenih, a ne sluganskih udžbenika ili od političke kulture gdje bi se ljude poučilo o stravičnim iskustvima Titova totalitarnoga sustava, a što bi, nadam se, za početak rezultiralo bar time da ne biramo predsjednika države kojemu je Tito uzor, a demokratski predsjednik Tuđman, neprijatelj (i tako pet puta). Ili od malih, naizgled banalnih stvari? Jer, kako izreka veli; velike stvari se nalaze u sitnicama. A sitnice bi trebalo otkrivati, demistificirati i zbog samih pačića. I to od ponedjeljka do petka, pa sve ispočetka. Istom žustrinom i voljom neprijatelja, uporno ponavljati.
Između ostaloga, jedna smiješna sitnica(ne manje važna u površnome svijetu ozempica, botoxa i bodybuilderskih prahova) je detektiranje ružnoga izgleda neprijatelja. Primjerice Yu pisca Ante Tomića, čestoga i omiljenoga gosta komšija. Ta banalnost dobiva na značenju jer se radi o navodno čitanome književniku koji se u više navrata izrugivao s izgledom mrskih mu Hrvata. Pitate se kako se tako neugledan uopće usudi? U ovakvoj društveno medijskoj klimi, možda misli da je Brad Pitt? Svejedno, bilo bi neprimjereno. Možda mu nitko nije rekao da nije ni Bob, ni pop, ni Pitt, nego jednostavno ružan k’o pas!
Nataša Božinović
Hrvatski tjednik
