By U zadnje vrijeme štošta smo se naslušali o hrvatskom pravosuđu. Prije svega kako sucima treba povećati plaće. A kad im se u svezi s time vrlo brzo izašlo u susret, glas su digli i brojni ostali djelatnici u ovoj profesiji, pa su i oni, ali nakon dugotrajnog štrajka, dobili jedan dio kolača.
Međutim, u cijeloj ovoj priči gotovo nitko nije ništa rekao o nužnoj lustraciji u pravosuđu, tim prije jer nam i dalje sude i rade u tužilaštvu (jednim dijelom) i oni koji su sudili i tužakali i u vrijeme komunizma, ili su pak njihova mjesta zauzela njihova djeca ili najbliža rodbina, koji još uvijek nažalost rade po čuvenoj „paroli“ kako se „ne treba držati zakona kao pijan plota“!
Istina, pojedini suci iz tog razdoblja okrenuli su ploču i otišli u odvjetnike, kao nitko neće pitati gdje su bili i što su radili kad se tužilo i sudilo kako aga kaže.
O tome bi najbolje mogli govoriti razni nobile, manolići, šeksi i brojni drugi, poglavito u općinskim i županijskim sudovima i tužilaštvima.
Kad su suca Ivana Turudića pitali o lustraciji u pravosuđu, uz ostalo je rekao da je „Lustracija danas nemoguća, da je to trebalo napraviti devedesetih godina“ i da je to tada bilo „najlakše učiniti“.
Znači – prošla baba s kolačima!
Neki su pak brže bolje poput sramnog suca, Ivana Fumića, pukovnika zloglasne JNA, završili u vodstvu Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH te nam i dalje dijele lekcije o demokraciji i totalitarizmu, iako su već odavno zaslužili da se nađu na optuženičkoj klupi.
Evo, taj Fumić (primjera radi) kad je bio sudac Vojnog suda u Zagrebu, o čemu u svojoj knjizi „Verbalni i ini delikti u Titovom režimu“ piše hrvatski odvjetnik Srećko Ilić, osudio je 1972. jednog mladog vojnika JNA, Radimira Pejića, iz Čapljine, koji je vojsku služio u Ljubljani, na dvije godine strogog zatvora, jer je u razgovoru s nekoliko starješina i vojnika „zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno političke prilike u zemlji“ te izjavio:
„… ukoliko bi došlo do prevrata u SFRJ i do odvajanja Hrvatske, da bi bilo bolje da sa strane nitko ne dođe ,čak ni hrvatska emigracija, a ako bi i došli sigurno ne bi klali i palili“, zatim „da je svečanu vojnu zakletvu dao prisilno ,da su vojnici prisiljeni da daju svečanu zakletvu, da se on ne bi borio ako bi trebalo braniti zemlju, te bi se predao svakom kako bi spasio goli život, da je „Savez komunista bolesna partija“, „da je Tito star i da je odavno trebao da bude smijenjen“, dok je za Zrinskog i Radića izjavio „da su to najveće vođe hrvatskog naroda“!
Ovakvih i sličnih presuda Fumić je donosio kao od šale, a danas sa Stjepanom Mesićem i Ivom Josipovićem, bivšim žalosnim predsjednicima RH, obilazi partizanske i komunističke skupove i derneke, i prodaje maglu.
Većina sudaca i sutkinja u komunizmu uglavnom su bili i KOS-ovci i Udbaši i obvezno članovi Saveza komunista, koji im je pisao i karakteristike.
Pojedini suci i tužitelji, koji su vjerno služili Titu i partiji, željeli su se 1971. i 1972., u vrijeme Hrvatskog proljeća, malo „osamostaliti“, pa su poput pok. Slobodana Budaka, bili prisiljeni napustiti službu, ali su se početkom 1990-te godine vratili u javni život, kao „zvijezde“, i kao što je to radio Budak, počeli osnivati udruge poput Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava (HHO) i tobože braniti nesretnike, kako bi se zaboravila njihova prošlost.
Budak je bio referent UDB-e za Grad Zagreb, da bi potom, dok je još studirao na prvoj godini Pravnog fakulteta, primljen u „zvanje zamjenika okružnog javnog tužioca“!
Jelica Radojčević je u Koprivnici, kao srednjoškolka, bila sutkinja Prekršajnog suda, a ujedno i čelnik Općinskog komiteta SK!
Takvih i sličnih primjera mogli bi nabrajati u nedogled.
Karakteristika za sve suce i tužitelje u vrijeme komunizma je ta da ni jedan do danas za ništa nije odgovarao, iako su svojim montiranim tužbama i osudama uništili mnoge živote hrvatskih domoljuba, ali i tzv. običnih građana.
A, kako sude hrvatski sudovi (svaka čast iznimkama) vidjeli smo i u slučaju bivših okorjelih Udbaša Perkovića i Mustaća. Umjesto da ih osude za ubojstvo Stjepana Đurekovića, oni su ih dva puta oslobodili!? Za ovo zlodjelo doživotne kazne izrekao im je tek sud u Njemačkoj!
Da je bilo kako su presudili hrvatski sudovi i suci oni bi danas bili „narodni heroji“!
U komunizmu su i za (ne)objavljene pjesme u kojima se spominjalo Hrvatsku i Hrvate završavalo na robiji, jer je bilo „takvo vrijeme“.
S obzirom da nemamo Zakona o lustraciji sve je manje-više ostalo po starom. Kadrovi se u ovoj profesiji pomno biraju, a mi se i dalje čudom čudimo kako u tužilaštvu ili među sucima nema hrvatskih branitelja ili neko dijete ubijenog ili nestalog u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata.
Nu, najžalosnije od svega je to, kad te tuži ili sudi netko ispod čijeg imena bi na vratima ureda obvezno trebalo pisati „bivši KOS-ovac ili Udbaš“ ili sin ili kćer od dotičnoga!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
