By Danas je posve jasno kako je izostanak odgovarajućih reakcija svijeta – prije svega Zapada i UN-a – na okupaciju Krima 2014. godine, bila jedna od velikih, čini se nepopravljivih pogreški. I nije jedina. Nešto slično se dogodilo i 8 godina poslije, kad je Putinova soldateska krenula u otvorenu, krvavu agresiju na Ukrajinu, uz otvorenu najavu njezina uništenja.
Svijet (prije svega Zapad kojem je također u isto vrijeme upućena izravna prijetnja iz Kremlja) je očito propustio i drugu priliku, nakon 24. veljače ove godine i nije odmah poduzeo ono što je morao. Ma kako to bolno bilo, kad je Ruska Federacija izvršila agresiju na suverenu zemlju i time grubo narušila međunarodni poredak, u najkraćem mogućem roku moralo se odgovoriti na to uvođenjem najoštrijih sankcija prema agresoru i to bez ikakvih oklijevanja i kalkulacija.
Umjesto toga, svjedoci smo da se na Zapadu (pogotovu u zemljama EU) mnogi još uvijek čude kako to da se “Rusija ne drži ugovora o isporuci energenata”!? Dakle, od zemlje koja je grubo i siledžijski prekršila sve međunarodne norme, zgazila odredbe Budimpeštanskog memoranduma (prema kojem je Ruska Federacija pored SAD-a i Velike Britanije morala biti jamac teritorijalnog integriteta Ukrajine). Naime, ovim se sporazumom (potpisanim 4. prosinca 1994. godine u Budimpešti) Ukrajina odrekla svoga nuklearnog arsenala i pristupila sporazumu o neširenju atomskog oružja, ali pod uvjetom da zemlje supotpisnice priznaju nepovredivost njezinih granica.
Sjetimo se nakratko, što su to spomenute zemlje potpisale u Budimpešti, 5. prosinca 1994. godine. Sporazumom je među ostalim bilo utvrđeno:
- Poštivanje suvereniteta, postojećih granica i neovisnosti Ukrajine, sukladno Završnom aktu OESS-a;
- Odricanje od uporabe bilo kakvog oružja protiv političke neovisnosti, teritorijalnog integriteta Ukrajine, osim u slučaju samoobrane i u drugim slučajevima u skladu s Poveljom UN-a;
- Uzdržavanje se od ekonomske prisile s ciljem podređivanja i ostvarivanja prava koja su svojstvena suverenitetu Ukrajine, vlastitim interesima i na taj način osiguravanje bilo kakvih prednosti za sebe;
- Neodložno djelovanje Vijeća sigurnosti UN-a ako Ukrajina kao zemlja potpisnica Ugovora o neširenju nuklearnog oružja postane objekt prijetnji ili žrtva agresije uz korištenje nuklearnog oružja;
- Ne upotrebljavati nuklearno oružje protiv Ukrajine, s izuzetkom slučajeva napada te zemlje na države povezane s memorandumom, njihov teritorij i njihove saveznike.
I nakon što je jedna od tih zemalja – “jamaca” teritorijalnog integriteta Ukrajine prekršila potpisani sporazum, napala zemlju koju se njime obvezala štititi (!), najprije 2014., pa potom 2022. godine, uz izravnu prijetnju uporabe atomskog naoružanja i po cijenu uništavanja ne samo Zapada nego i svijeta, mi s njome i dalje trgujemo i od nje očekujemo da se drži nekih trgovinskih ugovora!? Zaboga, Putina smo proglasili ratnim zločincem, planira mu se suditi na međunarodnom sudu, a od njega očekujemo isporuku energenata!? Je li to normalno?
Međutim, kako god bilo, u ovoj se priči jako dobro vidi i zna tko je tko.
Oni koji po svaku cijenu nameću teze o nekoj “podijeljenoj” krivnju između Rusije i Zapada, pa čak svaljuju krivnju za sve što se događa na SAD i EU, trebaju se prije svega upitati: Zašto sve zemlje – uključujući i najbliže susjede – bježe od Rusije i Putina kao vrag od tamjana, trče pod kišobran NATO-a i čekaju pred vratima EU i jesu li za to krivi Zapad, NATO i EU, ili zločinac iz Kremlja koji terorizira cijelu regiju i sanja o tomu da postane novi “ruski car”? Uostalom, činjenice govore kako najvećim apologetima Putina i njegove kamarile ni na kraj pameti nije otići u Rusiju i tako ostvariti svoj ideal slobode i demokracije, nego i dalje, unatoč svemu, žive i grade budućnost na tom mrskom, “trulom” i “pokvarenom” Zapadu. Očito se vode primjerima kremaljskog zločinca, njegove svite i oligarha kojima je okružen, čiji su najbliži članovi obitelji mahom također svoje utočište pronašli u istom okruženju i u Rusiju ih nitko više motkom ne bi mogao dotjerati. Oni pak jadnici, koji u zločincu iz Kremlja i njegovoj sotonskoj sljedbi vide “zaštitnike kršćanstva” (a ima nažalost i takvih, pa i kod nas u Hrvatskoj!), očito nisu u stanju prepoznati zlo ili je riječ o mentalno duboko poremećenim osobama koje uživaju i nasilju, destrukciji i prolijevanju krvi nevinih – drugog objašnjenja nema. U kojoj su mjeri oni sami kršćani – to je vrlo zanimljivo pitanje na koje bi trebali odgovoriti sami sebi, dakako, oni kojima je preostala trunka zdravog razuma i savjesti.
Nakon proglašenja “djelomične” mobilizacije, u Rusiji se kuha – ali to je još uvijek daleko od ključanja i može potrajati. Sankcijama je također potrebno vrijeme. Pitanje je do kada čekati i puštati Putina korak ispred. On odustati neće, jer nakon svega što je učinio nema kud i na vlasti se može održati samo dok u vlastitoj javnosti uz pomoć svoje propagande može stvoriti dojam “ugroženosti” Rusije (i Rusa u okupiranim područjima), potrebe njezine “obrane” i “uspjeha” ostvarenih na fronti. I zna da nema previše vremena, pa žuri, jer pripajanje okupiranih i u najvećoj mjeri etnički očišćenih oblasti (Donjecka, Luganska, Zaporižja i Hersona), treba u Rusiji prikazati kao “veliku pobjedu” koja će opravdati dosadašnje žrtve i umiriti prosvjede protiv mobilizacije.
Ne treba biti posebno pametan pa zaključiti kako su Putin i njegova kamarila u Kremlju u svoje planove zacijelo unaprijed ukalkulirali oklijevanje i neslogu Zapada (kako na relaciji SAD – EU tako i u samoj EU), pogotovu u kontekstu dolazeće zime i krize s energentima, a prijetnje nuklearnim udarima (bile one blef ili ne), sredstvo su ucjene za koje su procijenili da će biti najdjelotvornije u odvraćanju Zapada od bilo kakve konkretne operacije na suzbijanju ove krvave agresije – genocidnog, bespoštednog, divljačkog pokušaja istrebljenja čitavog jednog naroda.
Igrokaz s “referendumima” u okupiranim oblastima Ukrajine poslužit će skorom pripajanju ovih krajeva Ruskoj Federaciji, a potom će se svaki pokušaj njihova oslobađanja tretirati kao “agresija na Rusiju”, to je barem posve jasno. Uzmemo li u obzir učestalo izricane prijetnje kako će “Rusija upotrijebiti sva sredstva, pa i nuklearno oružje ako bude ugrožena njezina cjelovitost”, nakana Kremlja je posve jasna. U tom smislu, sabotaža koju su Rusi izveli na Sjevernom toku plinovoda, samo je jedan od indikatora: poruka Zapadu da se sredstva neće birati i da će Hitler našeg doba nastaviti istim putem.
Vjerovati ili ne nuklearnim prijetnjama koje stižu iz Kremlja? Na to odgovor nema nitko. No, jedno je sasvim sigurno: NE SMIJE IM SE POPUSTITI! Svijet ni pod koju cijenu nema pravo onako benevolentno – kako je to činio 2014. godine – promatrati ovo nasilje koje provode Putin i njegova kamarila. Učinimo li to, samo ćemo ojačati tu zloćudnu, zločinačku kliku koja će još bezobzirnije nastaviti svoju destrukciju.
Moramo biti načisto s time da se na Istoku pojavilo Zlo kojem se popuštati ne smije, jer svaki takav postupak će dovesti do njegova širenja. Ono samo po sebi neće stati, a oklijevanje i neodlučnost samo ga pothranjuju.
Moramo poduzeti sve da se izbjegne kataklizma koju nam najavljuju Putin i njegovi trbuhozborci – ali nikako po cijenu žrtvovanja Ukrajine i načela na kojima počiva današnji civilizirani svijet, jer time bismo ušli u stanje kaosa u kojem bi svaki lokalni tiranin ili egocentrik mogao raditi što ga je volja. Bolesnicima koji se zanose stvaranjem novih “imperija” ili “carstava”, mora se stati na put i postaviti granica, inače i sami postajemo sudionici njihovih zločinačkih pothvata i radimo na rušenju onoga što je ljudska civilizacija stvarala kroz tisuće godina.
Put iz barbarstva bio je dugotrajan, težak i bolan – i mi koji smo napravili mentalni i civilizacijski odmak od tog i takvog svijeta, svoje vrijednosti moramo braniti i obraniti po svaku cijenu, jer alternative jednostavno nema!
Zlatko Pinter
