By Danas je već očito da RH bez rata postaje dio ‘Srpskog sveta’ tj. Memorandum SANU 2. se ostvaruje iz dana u dan. Vlast je u rukama Četničke koalicije, kako ju je nazvao drugi čovjek u njoj Predsjednik Vlade RH (prvi je jasno Milorad Pupovac). Mediji su u rukama srpskog kapitala ili onih koje je davno Sun Tzu nazvao najogavnijim ljudima.
Treba li uopće spominjati sudstvo?
Jasno je koliko je ono važno jer nije jednostavno mnoge pripadnike naroda koji je slomio fašističku srpsku agresiju natjerati da budu sluge onima čiju su vojsku hrvatski branitelji pretvorili u, da parafraziramo Slobodana Miloševića, vojsku zečeva.
Drugim riječima, kad ne ide milom, može silom.
Predsjednik Vrhovnog suda je sigurno podoban. Njemu smeta legendarna pjesma iz Domovinskog rata „Bojna Čavoglave“.
Smeta i kandidatkinji Predsjednika RH za predsjednicu Vrkovnog suda.
Pitanje predsjednika Visokog kaznenog suda je povoljno riješeno – njemu ne postoji agresija na RH. To je bio GRAĐANSKI RAT, baš onako kako su gazde onima koji su na vlasti u RH oduvijek tvrdile (oni to i moraju jer su podržavale/organizirale/sudjelovali u fašističkoj agresiji):
- MATO PALIĆ: ŽELJKO HORVATOVIĆ, NOVI ŠEF VISOKOG KAZNENOG SUDA, NEGIRA AGRESIJU NA HRVATSKU
- travnja 2021.
Na sjednici Državnog sudbenog vijeća 31. ožujka za predsjednika Visokog kaznenog suda na četverogodišnji mandat izabran je Željko Horvatović. Za Horvatovića je glasalo šest članova DSV-a, natpolovična većinu od 11 članova toga tijela. Ivan Turudić, koji je slovio kao favorit, dobio je četiri glasa, a jedan glas bio je nevažeći.
Treća kandidatkinja za predsjednicu toga suda bila je Lana Petö Kujundžićm, no ona nije dobila ni jedan glas DSV-a.
Prije dolaska na taj sud Horvatović je bio je dugogodišnji sudac zagrebačkog Županijskog suda. Zadnjih je godina radio kao sudac drugog stupnja, dakle žalbeni sudac, a zadnji veliki predmet koji je sudio bio je predmet Branimira Glavaša za ratni zločin u kojem ga je i osudio, a tu je presudu ukinuo Ustavni sud.
Za vrijeme Domovinskog rata sudac Horvatović bio je vojni sudac. Kada je ukinut Vojni sud, izabran je za suca zagrebačkog Županijskog suda. U vrijeme kada je sudio Glavašu, bio je predsjednik Kaznenog odjela zagrebačkog Županijskog suda, a osim Glavašu, sudio je i Josipu Guciću, zbog optužbi da je podmićivao sudske vještake, a krivnje je oslobodio Berislava Rončevića, bivšeg ministra obrane u aferi Kamioni.
Građanski rat ili agresija na Hrvatsku!?
Odmah po objavi da je Horvatović izabran za predsjednika Visokog kaznenog suda javnost je podsjećena na njegove presudu Branimiru Glavašu u kojoj je Domovinski rat do 1992. okarakterizirao kao građanski rat, a ne kao agresiju Srbije na Hrvatsku.
Danas je tu činjenicu komentirao i dr. Mato Palić, profesor na Katedri ustavnih i političkih znanosti Pravnog fakulteta u Osijeku, koji pak proziva Državno sudbeno vijeće zbog tog izbora:
“Nedavno je na sjednici Državnog sudbenog vijeća sudac Željko Horvatović postao predsjednik Visokog kaznenog suda. Željko Horvatović je vodeći postupak za ratni zločin donio presudu u kojoj je, pored ostaloga, utvrdio kako je Domovinski rat bio unutarnji sukob odnosno građanski rat, a ne velikosrpska agresija.
Prvi čovjek Visokog kaznenog suda time pokazuje da negira karakter Domovinskog rata i svjesno revidira noviju hrvatsku povijest. Međutim, članovima DSV-a koji su ga podržali to ne smeta. Postavlja se pitanje misle li i oni kao Željko Horvatović?”, pita se dr. Mate Palić.
- Marković
Zato se podsjetimo kako je u slučaju ustavne tužbe Branimira Glavaša Ustavnom sudu RH izdvojio mišljenje dr. Milan Vuković;
Milan Vuković, dr. iur.
sudac Ustavnog Suda Republike Hrvatske
IZDVOJENO MIŠLJENJE
Na temelju članka 27. stavka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, te članaka 50. i 51. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske, dajem
IZDVOJENO MIŠLJENJE
uz Rješenje broj: U-III-3849/2006. od 19. prosinca 2006. godine
Protivim se rješenju i obrazloženju Rješenja broj: U-III-3849/2006 od 19. prosinca 2006. Smatram predmetno Rješenje pogrešnim jer njime nije odgovoreno na navode podnositelja ustavne tužbe B. G. da su mu pobijanim rješenjima povrijedena ustavna prava na slobodu predviđena člankom 22. Ustava Republike Hrvatske, kao i prava predviđena odredbama članka 5. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe, i to iz sljedečih razloga.
Nesporno je da je protiv podnositelja ustavne tužbe pokrenut kazneni postupak rješenjem o provodenju istrage Kio-I-RZ-1/06.
Dana 23. listopada 2006. istražni sudac je donio rješenje o pritvoru temeljem odredbi članka 102. stavka 1. točke 2. ZKP-a.
Naknadno je 13. studenoga 2006. istražni sudac donio i rješenje pod istim brojem kojim određuje pritvor i zbog razloga navedenih u članku 102. stavku 1. točki 4., bez navođenja vremena trajanja pritvora po toj osnovi.
Treće rješenje pod istim brojem Kio-I-RZ-1/06, istražni sudac je donio 24. studenoga 2006., kojim je produžio pritvor podnositelju ustavne tužbe za daljnji mjesec dana, to jest do 26. prosinca 2006. godine. Vanraspravno vijece Županijskog suda u Zagrebu, odbilo je žalbe podnositelja ustavne tužbe protiv rješenja od 23. listopada 2006. i protiv rješenja od 13. studenoga 2006., pa je podnositelj ustavne tužbe uložio žalbu i protiv rješenja od 24. studenoga 2006., ali je žalbeno Vijece Županijskog suda i tu žalbu podnositelja ustavne tužbe odbilo rješenjem IX-II-Kv-791/06-2 od 29. studenoga 2006. U tom trenutku, 30. studenoga 2006., podnositelj podnosi ustavnu tužbu Ustavnom sudu radi povrede ustavnih prava garantiranih člancima 22., 26. i 28. Ustava Republike Hrvatske, u svezi članka 140. Ustava.
Međutim, dana 2. prosinca Županijski sud u Zagrebu, istražni sudac, po službenoj dužnosti, temeljem odredbi članka 199. stavka 1. ZKP-a donosi rješenje o PREKIDU ISTRAGE, te temeljem članka 104. stavaka 1. i 2. ZKP-a UKIDA PRITVOR protiv podnositelja ustavne tužbe i pušta ga na slobodu.
Budući u ovom predmetu ima nevjerojatno mnogo začuđujućih situacija, od samog naziva navodnog počinjenog kaznenog djela do ovako “žurnih rješenja”.
Županijski sud u Zagrebu je odmah Rješenjem IX-II-Kv-808/06 UKINUO to rješenje i “predmet uputio istražnom sudu na ponovno odlučivanje”.
Drugostupanjski sud u ukidnom rješenju tvrdi: “Kako dakle, razlozi za prekid istrage slijedom navedenog za sada nisu utvrđeni s potrebnom sigurnošcu niti su vještaci svoj zaključak sa dovoljno razloga potkrijepili, to je činjenčcno stanje za sada nepotpuno, a time i pogrešno utvrđeno u pogledu odluke istražnog suca za prekid istrage. Iz ovih razloga je valjalo ukinuti rješenje istražnog suca o prekidu istrage.”
Iako se u rješenju istražnog suca ne navodi ime nekog drugog okrivljenika, u rješenju Županijskog suda se ističe ime, navodno drugo okrivljenog, K. F., koji, očito, nije u pritvoru i, vjerojatno, brani se sa slobode.
Kako i na koji način Ustavni sud dolazi do zaključka u obrazloženju odbacivanja ustavne tužbe tvrdnjom: “Budući da je podnositelju ukinut pritvor određen rješenjem pobijanim u ovom ustavnosudskom postupku, ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari”, nije detaljnije obrazloženo.
Naime, Ustavni sud je na B sjednici Suda održanoj dana 19. prosinca, donio svoju odluku iako, očito, ne postoji nikakva odluka o “ukidanju pritvora” koja bi bila na pravnoj snazi! Mislim da je Ustavni sud trebao uvažiti sve okolnosti slučaja, ocijeniti ih od dana određivanja pritvora podnositelju ustavne tužbe do njezinog rješavanja, to jest do 19. prosinca 2006. godine.
Na ovaj način, uzimajuci točnim navod Županijskog suda u rješenju Kv-808/06-2, da je u istom postupku, kao drugookrivljeni, K. F. na slobodi i da se brani sa slobode, opravdano se postavlja pitanje jednakopravnog položaja suokrivljenih u slučaju kad su, kako bi proizlazilo iz spisa optuženi za isto kazneno djelo? Zanimljivo je da Ustavni sud o tome ni riječi nije kazao!
Smatram potrebnim istaknuti, obzirom na stvarne činjenice, da je srpsko-crnogorskom agresijom i agresijom bivše JNA-e, izazvan rat s ciljem srpskog osvajanja hrvatskih prostora do zapadne granicne linije “Velike Srbije” na crti: Virovitica-Karlovac-Gospić-Karlobag.
Nesporno je da Povelja Ujedinjenih naroda daje pravo napadnutoj zemlji da se brani, dakle pravo na individualnu i kolektivnu samoobranu. Razgraničenje pojma izmedu “ratnog zločina” i “zločina pocinjenog u obrani” vrlo je bitna i u svakom slučaju je potrebno izvršiti jasnu distinkciju uz podkrijepu s činjenicama.
Suglasno odredbama članka 187. ZKP-a, u svakom slučaju prije donošenja rješenja o pokretanju istrage, određivanju pritvora i svih daljnjih radnji, sud je trebao jasno odgovoriti da li se, u ovom slučaju, radi: o klasičnom kaznenom djelu koje se dogodilo za vrijeme rata ili se radi o “specijalnom kaznenom djelu ratnog zločina”. Pravila međunarodnog ratnog prava primjenjuju se u oružanom sukobu međunarodnog karaktera, bez obzira ima li takav sukob formalno obilježje rata, to jest je li rat objavljen. Točno je, naš Kazneni zakon, u glavi XII: Kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, inkriminira: zločin protiv mira (agresivni rat), zločin protiv čovječnosti – genocid – zločin protiv ranjenika, zarobljenika itd., ali Hrvatska tu nije bila agresor, i zato smatram da stajalište Saborske Deklaracije o suradnji sa Haaškim sudom (koja želi neke stvari razjasniti, označiti, očitovati) nije mogla biti izvorom ocjenjivanja, raznih događaja u svezi s obranom, kvalifikacijom ratnog zločina. Naime kad se u dijelu koji
nosi naziv “konkretne mjere”, Deklaracijom Sabora o suradnji sa Haaškim sudom od 14. travnja 2000., pod točkom 1. predviđa: “Intenzivirati aktivnosti hrvatskih pravosudnih tijela u procesuiranju otkrivenih ratnih zločina”, a u točci 2. se traži: “Ubrzati rad na otkrivanju ratnih zločina i njihovih počinitelja te na prikupljanju dokaza, ne čekajuci za to poticaj od Međunarodnog kaznenog suda”, očito proizlazi da se pobijanim rješenjima o određivanju pritvora, u konkretnom slučaju, radi isključivo zbog same kvalifikacije, koju je podnositelj kaznene prijave upotrijebio, a nikako zbog posebno teških okolnosti, navodnog kaznenog djela, okolnosti koje bi odstupale od uobičajenih posljedica u obrani od agresora i koje bi tražile određivanje pritvora.
Sve ove razloge je trebao provjeriti i prvostupanjski i drugostupanjski sud, jer prema odredbama članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pritvor koji bi bio u skladu sa zakonom predviđa se onda ako postoji presuda nadležnog suda, što, u nekom smislu riječi, odgovara razlozima navedenim u članku 102. stavku 4. ZKP-a.
Ustavni sud u Rješenju broj: U-III-3849/2006 od 19. prosinca 2006., nije ulazio u ispitivanje opstojnosti pravno relevantnih razloga za određivanje pritvora uopće, iako je pravo na slobodu temeljno ljudsko pravo, kako to Ustav u članku 22., propisuje: “Čovjekova je sloboda (…) nepovrediva. Nikome se ne smije oduzeti (…) sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud”.
Smatram potrebnim istaknuti da je temeljni ratni zločin po međunarodnom pravu ZLOCIN AGRESIJE (Rimski Statut, Londonski Statut iz 1945., Kodeks protiv mira i sigurnosti čovječanstva, usvojen od Komisije za međunarodno pravo OUN 1996., Rezolucija br. 3314 Opće skupštine OUN od 14. prosinca 1974.). U svakom slučaju je trebalo imati u vidu odredbe Dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju od 12. kolovoza 1949. (PROTOKOL I. i PROTOKOL II.) kojima se “ratni zločin” definira ili odreduje, ispunjenjem uvjeta: da postoji međunarodni “oružani sukob u kojem se narodi bore protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije i protiv rasistickih režima, koristeci se pravom naroda na samoopredjeljenje, potvrđenim Poveljom Ujedinjenih naroda i Deklaracijom o principima međunarodnog prava”. Protokol II. nešto detaljnije razrađuje te temeljne postavke.
Daljnji uvjet za postojanje kaznenog djela ratnog zločina su “kvalificirani oblici nasilja”, opisani u članku 3a-d, Ženevske konvencije o zaštiti gradanskih osoba u vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949. godine.
Međunarodno pravo, u pravilu, ne poznaje ratni zločin kod onoga koji se brani, jer obrambeni rat koji se vodi u granicama napadnute države nije, u međunarodnom pravu, kvalificiran kao agresivni rat i nije ratni zločin, što jasno proizlazi iz odredbi članka 3. stavka 1. Protokola II., gdje se kaže: “ne može se pozivati ni na jednu odredbu ovog protokola da bi se ugrozio suverenitet države ili odgovornost vlade da svim zakonitim sredstvima održava ili ponovno uspostavi zakon i red u državi ili da brani nacionalno jedinstvo i teritorijalni integritet države”!
Nesporno je da je na Hrvatsku izvršena agresija Srbije, Crne Gore, Jugoslavenske Armije s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj. Tu činjenicu nedvojbeno registrira i utvrduje Deklaracija o Domovinskom ratu od 13. listopada 2000. (“Narodne novine”, broj 102/2000.).
U tom kontekstu smatram da je izglasavanje Odluke broj: U-III-3849/2006 od 19. prosinca 2006., kojom se iz čisto formalnih razloga, bez upuštanje u bit sadržaja ustavne tužbe, ustavna tužba B. G. zbog određivanja pritvora protiv njega zbog navedenog utjecaja na svjedoke, kasnije i zbog odredbi članka 102. stavka 1. točke 4., odbacuje, bila protuustavna i nisam je mogao podržati. Mislim da je trebalo ustavnu tužbu usvojiti i ukinuti sva rješenja o pritvoru koji je određivan bez ikakvog utemeljenja. Mislim da se je ovom Odlukom Ustavni sud stavio u dimenziju koja upućuje na pojam pravne prenapregnutosti izmedu formalno pravnog odlučivanja i logike stvarnog šticenja ustavnog prava na slobodu i presumpcije nevinosti, odnosno, da je Ustavni sud prihvatio logiku nekog formalizma koji nije svojstven stvarnom sadržaju ustavnih prava zaštitu kojih, podnositelj ustavne tužbe, traži.
Prema tome, imajući u vidu slovo i duh međunarodnog prava, branitelji napadnute države koji se brane u granicama svoje države, ukoliko na štetu svojih sugradana učine kakav zlocin, to se po međunarodnom pravu ne može kvalificirati kao ratni zločin, već kao zločin u ratu, to jest, klasični zločin koji je počinjen za vrijeme rata.
Zauzimajući, eventualno, drukčije stajalište, dovodi se u pitanje odnos prema Deklaraciji o domovinskom ratu te odnos prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iznijetom u Izvješcu od 10. listopada 2002. godine (“Narodne novine”, broj 133/2002).
S obzirom na okolnosti slučaja, neophodno je bilo ustavnu tužbu usvojiti.
Iz svih tih razloga nisam mogao dati svoj glas Odluci broj: U-III-3849/2006 i zato sam izdvojio svoje mišljenje koje na ovaj način obrazlažem.
Zagreb, 22. prosinca 2006.
«Narodne novine», 20, 19. veljače 2007.
Napomimjem da sam ovaj tekst tj. izdvojeno mišljenje dr. Vukovića dao i u knjigama:
- Pečarić,Za hrvatske vrednote, Zagreb, 2007. (Knjiga je posvećena Branimiru Glavašu.)
- Pečarić, Živjela nam antifašistička, tj braniteljska Hrvatska, Zagreb, 2015
