By Prošlog vikenda tisuće građana izašle su na ulice Zagreba. Izašle su jer im je dosta. Dosta niskih plaća, dosta skupog života, dosta osjećaja da sustav ne radi za njih nego protiv njih.
Mi u Centru poštujemo taj glas. I podržavamo temeljni zahtjev – da rad u Hrvatskoj bude dostojanstven i da se od njega može živjeti.
I upravo zato što ih poštujemo, moramo im reći i ono što je neugodno čuti. Jer populizam, ma koliko bio ugodan, nikoga još nije nahranio.
Sindikati su tražili veće plaće. Nitko tome nije protiv. Ali nitko im nije rekao istinu: plaće ne rastu dekretima. Rastu produktivnošću.
Zahtjev za prosječnom neto plaćom od 2.200 eura znači bruto od gotovo 3.800 eura, razinu koju naša struktura gospodarstva, koja se još uvijek previše oslanja na turizam i građevinu, jednostavno ne podržava. I tražili su, u istom dahu, veće plaće i niže cijene. Razumijem apel. Ali više plaće bez pokrića u produktivnosti znači inflaciju. To nije nekakva liberalna mantra, to je matematika.
Porezni zid koji guši i radnika i poslodavca
Pogledajmo konkretne brojke. Za neto plaću od 2.200 eura, poslodavac mora izdvojiti gotovo 3.800 eura. Razlika od 1.600 eura, svaki mjesec, po radniku, odlazi državi.
Nije li to upravo ono protiv čega su sindikati trebali prosvjedovati? Taj zid između poslodavca koji želi platiti više i radnika koji želi primiti više ne gradi pohlepni poduzetnik, gradi ga država prekomjernim opterećenjem rada. Stranka Centar zagovara smanjenje tog tereta, ne zato što volimo poduzetnike više nego radnike, nego zato što to dvoje nisu neprijatelji. Zajednički im neprijatelj je sustav koji ih rastavlja.
Javna uprava koja nas košta previše
Hrvatska zapošljava oko 30% radne snage u javnom i državnom sektoru. Njemačka, koja ima doktore, učitelje, policajce, vojsku, socijalnu skrb, savezne i zemljišne institucije, ima ih između 10 i 11 posto. Tri puta manje.
To nije sitna statistička razlika. To je temeljni ekonomski problem. Svaki euro koji ide na nepotrebnu administraciju, to je euro koji ne ide u plaću učitelja ili u mirovinu umirovljenika. Digitalizacija, optimizacija procesa, teritorijalna reforma, to nije napad na javne službenike. To je jedini način da se uz istu ili manju ukupnu masu plaća podigne prosječna plaća onih koji doista rade vrijedan posao za ovu državu.
556 gradova i općina — 556 izvora rasipanja i korupcije
Hrvatska ima 556 jedinica lokalne samouprave. 565 načelnika, 556 vijeća, 556 računovodstava. Neke od tih općina imaju manje od tisuću stanovnika i ne mogu same financirati ni osnovno održavanje cesta. One ne pružaju uslugu građanima, one su same sebi svrha.
I to nije samo skupo, to je i opasno.
Upravo u tim malim, neprozirnim, nedovoljno nadziranim sredinama korupcija ne cvjeta spektakularno. Ona cvjeta tiho, u javnim nabavama koje dobiva uvijek isti poduzetnik, u građevinskim dozvolama koje se izdaju selektivno, u zapošljavanju po stranačkoj knjižici umjesto po kompetenciji. Što je struktura manja i neprozirnija, to je korupcija sigurnija.
Sindikati su s pravom tražili borbu protiv korupcije. Ali korupcija se ne suzbija samo uhićenjima i govorima o moralu. Suzbija se strukturno, smanjenjem broja mjesta gdje je moguća, digitalizacijom javnih nabava i jačanjem nadzora. Reforma teritorijalnog ustroja nije samo fiskalna mjera, ona je antikorupcijska mjera. Manje općina znači manje centara netransparentne moći i manje prostora za lokalne feudalce koji godinama sjede na istim stolicama i dijele dozvole, poslove i proračunski novac prijateljima.
Svaka europska zemlja koja je provela tu reformu, Danska, Finska, Latvija, smanjila je troškove i poboljšala usluge. Nije to ideologija. To su rezultati.
Zaključak
Prosvjed od prošlog vikenda bio je simptom iscrpljenosti i nepovjerenja u sustav. Lijek nije u tome da Vlada digne minimalne plaće, snimi televizijski prilog i zaspi na lovorikama.
Lijek je u strukturnoj reformi: smanjenje poreznog opterećenja rada, digitalizacija i reforma javne uprave, konsolidacija teritorijalnog ustroja i time presušivanje izvora korupcije koji godinama prazne džepove upravo onih građana koji su prošlog vikenda izašli na ulice.
Oni zaslužuju više od suosjećanja. Zaslužuju zastupnike koji im govore istinu i koji imaju hrabrost predlagati reforme koje bole kratkoročno, ali grade bolju Hrvatsku dugoročno.
Mi smo tu. I nećemo prestati to zahtijevati.
| Marijana Puljak
Saborska zastupnica Stranka Centar |
