Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

TKO I ZAŠTO ?

Rusija je napala Ukrajinu i osuđena je od strane cijelog svijeta. To je činjenica. No kada krenemo tražiti razloge napada, tu situacija nije tako jasna. Jasno da je svaki rat rezultat višestrukih pogrešaka i više ili manje krivih procjena svih uključenih strana, subjektivnih stremljenja i trenutnih odnosa snaga. No, kada se krene analizirati situacija koja je dovela do ratne eskalacije, pojavljuju se vrlo intrigantne činjenice.

Ukrajina je izlaskom iz Sovjetskog saveza iznenada postala velika i potencijalno moćna zemlja s atomskim oružjem ali bez ikakvog državničkog iskustva i bez kadrova koji su mogli stvoriti novu budućnost na razmeđi sudara velikih sila. Da stvari ne bi izmakle kontroli, SAD je napravio dogovor s Rusijom i Ukrajinom o preuzimanju nuklearnog oružja jer se jedna nuklearna sila lakše kontrolira nego više njih. Osim toga u uvjetima stvaranja nove države, neizostavna popratna pojava je korupcija a to znači i mogućnost proliferacije nuklearnog oružja i materijala, što su SAD svakako htjele izbjeći.

Rusija je raspadom Sovjetskog saveza iznenada bila suočena s velikim problemom stacioniranja svoje crnomorske flote koja je ostala u Sevastopolju na Krimu koji je dodijeljen Ukrajini unutarnjom raspodjelom u bivšem Sovjetskom savezu. To je riješeno ugovorom o najmu i smještaju crnomorske flote na ukrajinskom Krimu.

I sve je bilo u redu dok je postojalo savezništvo i suradnje ekonomska, politička pa i vojna s Rusijom kroz Zajednicu neovisnih država. No, težnja za dominacijom Rusije, težnja za odbacivanjem tereta takvog savezništva od strane Ukrajine, neiskustvo i neodgovornost političara koji su vodili Ukrajinu, velika korupcija i stalni pritisak zapada (čitaj SAD-a) da se udalje od Rusije doveo je do problema s ugovorima o crnomorskoj floti i povlaštenoj cijeni plina. Odgovorni u Ukrajini su zanemarili činjenicu da im je susjed imperijalna velesila i da korake o potpunoj neovisnosti od Rusije moraju provoditi polako, vrlo oprezno. Zanemarili su siguronosne interese velesile smatrajući naivno da će zapad biti garant njihove sigurnosti i budućnosti. Zanemarili su iskustva Finske i Austrije koje su i danas neutralne. Takvim stavovima je pogodovala politika zapadnih sila koje su nastojale smanjiti utjecaj Rusije i povećati svoj utjecaj, što im je na kraju i uspjelo.

No, odgovor Rusije je za poznavatelje situacije bio logičan. Kada su shvatili da više neće moći političkim laviranjem zadržati utjecaj u Ukrajini, anektirali su Krim i pokrenuli separatističke težnje na istoku ukrajine.

To je dovelo do jačanja neprijateljskih osjećaja kod Ukrajinaca i neoprezne ukrajinske politike pokušaja vojnog rješavanja situacije. Zanemarili su da su već neopreznom politikom izgubili dio teritorija. No i dalje vlast na čelu sa predsjednikom Zelenskim inzistira na uključivanju Ukrajine u NATO savez iako je bilo vrlo izvjesno da situacija može krenuti u vrlo lošem smjeru.

KRATKA KRONOLOGIJA DOGAĐAJA U KRIZI OKO UKRAJINE

Promjenom političke situacije u Ukrajini, vrlo izvjesno potaknutom izvana, došlo je do naglog otklona od suradnje s Rusijom i zauzimanjem za euroatlanske integracije. Rusija, vidjevši da gubi utjecaj u Ukrajini koja je od siguronosnog i strateškog značenja za Rusiju, poduzima vojnopolitičke mjere kako bi kaznila Ukrajinu i zaštitila svoje siguronosne i geopolitičke interese. 2014. godine okupiran je Krim a pobuna u Donjeckoj i Luganskoj oblasti odvaja i važne industrijske teritorije od Ukrajine.

POZICIJE UKLJUČENIH AKTERA PRIJE ESKALACIJE SUKOBA

  1. UKRAJINA – Čimbenici kao težnja za neovisnošću i udaljavanju od Rusije, uzrokovana režimskim pritiskom u bivšem Sovjetskom savezu prema svima pa i prema Ukrajincima, korupcija i slaba organizacija mlade države te nesposobnost vlasti da upravlja resursima na zadovoljstvo naroda postali su plodno tlo za pokušaj zapadnih sila da još malo oslabe Rusiju i prevedu Ukrajinu pod svoje okrilje. Tako je potpora inače ispravnim demokratskim težnjama Ukrajinaca postala oružje u rukama zapadnih (čitaj američkih i britanskih) obavještajaca. No, neiskusni politički vođe u Ukrajini potpuno su zanemarili jako važnu činjenicu da su najbliže susjedstvo imperijalne sile i da logične demokratske pretpostavke ne vrijede u takvom okružju. Slijedeći obećanja sa zapada i povlačeći sve radikalnije poteze udaljavaju se od Rusije i približavaju NATO-u. Rezultat takve neoprezne i vjerojatno preuranjene politike je vojna reakcija Rusije 2014. godine, gubitak Krima a upitan je i status odmetnutih pokrajina.
  2. RUSIJA – Uz Putina, Rusija se na svjetsku scenu ponovo vraća kao ekonomska, politička i posebno vojna sila. Za Rusiju je ubrzo postalo jasno da se SAD neće pridržavati nikakvih obećanja, da se sustavno provodi politika okruživanja Rusije. Da se protiv svakog pokušaja destabilizacije susjednih zemalja, bivših članica Sovjetskog saveza mora boriti svim sredstvima. Njihova percepcija je da NATO nije samo obrambeni savez već način postizanja hegemonije. Utjecaj na Ukrajinu je jedan od najvažnijih siguronosnih zadataka Rusije i tu nije bilo izgledno da će Rusija puno popuštati.
  3. SAD – Sjedinjene američke države predvode NATO i očigledno provode politiku smanjivanja moći Rusije. Osim toga, središta moći tzv. „Duboka država“ u SAD ali i slična središta moći u Europi odavno imaju Rusiju kao jedan od prioritenih ciljeva svog djelovanja. No, američki pristup ima višestruke ciljeve. Naime, rat u Europi najviše odgovara i pogoduje američkoj politici. Rat im donosi Europu bez plina i tržište za njihov ukapljeni plin, izolaciju Rusije i Europu koja je od straha od eskalacije i jakog istočnog medvjeda prisiljena doći pod skute SAD-a ali pod uvjetima koje diktira SAD. Zatim, rat je znatno ekonomski i gospodarski oslabio Europu koja je inače konkurencija američkom tržištu. Rat je znatno oslabio i Rusiju što je bio jedan od prioritetnih američkih ciljeva. Ukrajina je dramatično stradala, ali to je za američke političke ciljeve mala cijena. Iz ovoga je vidljivo da rat odgovara jedino SAD-u i Velikoj Britaniji. Novi anglosaksonski savez SAD, Velika Britanija i Australija jasno pokazuje smjer kojim ide američka politika. Izlazak Velike Britanije iz EU je bio planirani korak u tom smjeru. Polako sazrijeva saznanje američkih političkih stručnjaka da su izgubili ili su na putu da izgube rat za ekonomske, političke pa i vojne pozicije na istoku, gdje Kina neuzaustavljivo jača i širi svoju moć i utjecaj. Stoga je sada potrebno kompenzirati vraćajući EU u ovisan položaj i izolirajući Rusiju s jedne strane i pokušati okružiti Kinu s druge strane.
  4. EU – Slijedeći politiku svog zapadnog saveznika, nisu potpisani dugoročni ugovori o nabavi plina iz Rusije. Zbog poremećaja opskrbe, cijena plina je otišla u nebo. EU nema jasan jasan i nedvosmislen stav oko krize u Ukrajini ali ni oko svojih potreba. Političari EU zemalja drže se priče o demokraciji i pravu svake zemlje na izbor. EU politika inzistira na stavu da su zone interesa i siguronosne zone prevladan koncept. To bi teško moglo proći jer  istovremeno neke od zemalja u EU ni svojim građanima ne daju pravo na izbor u tekućoj pandemiji. Dapače, međusobno se bore za što veći utjecaj u EU ali i šire i tome podređuju svoje politike. Uglavnom, središta moći u EU provode politike koje će dovesti ili su već dovele do drastičnog rasta cijena energije ali i svega drugog. Pokrenuta je inflacija i doći će do siromašenja građana u EU. Najsiromašnije zemlje EU će najviše stradati jer je veliki dio građana već bio na pragu ili ispod praga siromaštva. Europski političari su pokušavali odgovoriti Rusiju od rata, ali ne nudeći prihvatljivo rješenje već opetovano iznoseći prijetnje koje zasigurno nisu puno utjecale na poteze Kremlja. Utjecaj na vlasti u Ukrajini nisu imali i nisu uspjeli u uvjeravanju Zelenskog da prihvati politiku neutralnosti koja bi možda spriječila eskalaciju sukoba.

 

GDJE SMO SADA ?

 

NATO je kategorički odbacio zaustavljanje svog širenja na istok i time bacio rukavicu u lice Rusiji ali istovremeno i bacio Ukrajinu pred ljutog medvjeda. Nije se razmišljalo o drugačijim siguronosnim ugovorima koji ne bi izazivali paranoju kod političkih aktera, nije se razmišljalo o stabilnosti i nije bilo stvarne želje za mirom.

 

Da je svim akterima bilo stalo do mira, mogućnost bi se vrlo vjerojatno pronašla. No, presudili su interesi središta moći a ne humanost. Ukrajinskom vodstvu je odmah trebalo biti jasno da će se zapad boriti za njihove interese ali preko njihovih leđa i žrtava. Ne dolazi u obzir da se započne 3. svjetski rat zbog Ukrajine. A pobjednika u ovom nepotrebnom ratu neće biti. Ukrajina će doživjeti velika razaranja, tako da ni eventualna pobjeda u ratu neće moći nadoknaditi ljudske i materijalne žrtve i bacit će Ukrajinu barem 20 godina unatrag. Vrlo vjerojatno će izgubiti dio svog teritorija i time značajno smanjiti svoje potencijale za budućnost.

 

Rusija će biti izolirana i isključena iz međunarodnih tokova što će znatno smanjiti standard građana Rusije i usporiti njezin razvoj. No, s druge strane siguronosno stanje će za Rusiju biti bolje a geostrateški dobici u Azovskom i Crnom moru će im pružiti određenu satisfakciju za izoliranost. Osim toga, Rusija ima veliki znanstveni potencijal, ogromne zalihe energenata, rijetkih metala i drugih sirovina. Kada se preusmjere na vlastito tržište i trgovinu na istoku i jugu, protekom vremena situacija će se stabilizirati a Rusija će ojačati na unutarnjem planu, što će za zapad postati veliki problem jer su Rusiju označili kao neprijatelja. Osim toga, sada se ponovo stvara podjela svijeta a protiv bloka Kina-Rusija bit će se teško boriti na Euroazijskom prostoru.

 

Američka politika je ovog puta odigrala taktički kratkoročno jako dobro. Druga je priča ako se stvari gledaju dugoročno.

 

Koliko god je Europa uhvaćena u čvrsti američki stisak, pitanje je vremena kada će europski politički akteri shvatiti da se moraju sami izboriti za interese EU i europske politike. Siguronosni interesi moraju obuhvaćati sve i ne mogu se voditi samo golim interesima za moći i dominacijom.

Potpuno je jasno da je u ovoj situaciji najveći gubitnik pored Ukrajine i Rusije Europska unija koja je ostala ili će vrlo brzo ostati bez priključka na energiju, bez značajnog izvora hrane i s obvezom znatnog izdvajanja za obranu. Na granicama EU više nije trgovački partner već ozbiljan neprijatelj.

Anemična i besciljna politika Europske unije pretvorila je Uniju u drugorazrednog igrača za kojeg odlučne poteze moraju vući Washington i London.

Piše: Milan Brigljević, 26. travnja 2022.


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika