By O KNJIZI „REVIZIONISTI U HAZU“, AKADEMIKA JOSIPA PEČARIĆA, ZAGREB, 2020.
Bauk kruži Evropom – bauk revizionizma. Sve sile stare Europe sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka, rimski papa i hrvatska pučka pravobraniteljica, Zuroff i Pilsel, francuski radikali i njemački biskupi…
Posljednja žrtva te hajke je don Vinko Puljić, svećenik u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Göttingenu. Njegov je „grijeh“ što je na facebook stranici samo proslijedio poziv na donacije Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Prijavio ga je neki mladić hrvatskoga podrijetla što živi u Njemačkoj, očito slabo obrazovan, ali i te kako zlonamjeran. Na društvenoj mreži denuncirao je don Vinka da podupire „relativizatore Holokausta“.
Bilo je to dovoljno da našeg svećenika mjesni njemački biskup Heiner Wilmer natjera na ostavku. Za sada nisu pomogle ni intervencije upućenih ljudi, među njma i svećenika, koji su biskupu željeli objasniti da u radu Društva nema traga relativizaciji Holokausta.
Istražujući i opisujući stvarnost Jasenovca, članovi društva nigdje nisu sakrili ni negirali nesretnu sudbinu koja je snašla hrvatsku židovsku zajednicu u tadašnjoj hrvatskoj državi. Upravo suprotno, zalažući se za realnu sliku događaja, članovi društva zalažu se i za primjereno odavanje počasti svakoj žrtvi. S druge strane, preuveličavanja, lažni prikazi i neistinita svjedočenja vrijeđaju – i žive i mrtve.
O tome, uz ostalo, govori i nova knjiga akademika Josipa Pečarića s naslovom „Revizionisti u HAZU“. Kako smo to već od njega naviknuli, knjiga predstavlja zbirku tekstova o nekim od političkih i društvenih tema aktualnih u proteklih godinu-dvije. Jedna od tema je i odnos Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti prema kontroverzama iz suvremene hrvatske povijesti, među kojima je Jasenovac svakako najpoznatija.
Pečarić podsjeća na rad dr. Franje Tuđmana, koji je zajedno s Brunom Bušićem, i po cijenu otkaza i zatvora (a u Bušićevu slučaju i po cijenu života), započeo javno propitivati službene brojeve navodno stradalih u logoru. Današnji HAZU ne slijedi tu tradiciju.
HAZU ima Razred za društvene znanosti, unutar kojeg djeluju zavodi za povijesne znanosti u Zagrebu, Zadru, Rijeci i Dubrovniku. Unutar zagrebačkog zavoda nalazi se Odsjek za povijesne znanosti. Ali u Ljetopisu HAZU-a za 2019. godini, u kojem se na 768 stranica izvješćuje o radu Akademije te godine, Jasenovac se nigdje ne spominje.
U izvješću za 2018. godinu, u kojem je na 1250 stranica detaljno opisan rad svakog kutka Akademije, Jasenovac se ipak spominje. Ali tek na jednom-jedinom mjestu. Javlja se da je predstavnik Akademije te godine bio prisutan na komemoraciji u Jasenovcu. Može se još dodati da je bivši predsjednik Zvonko Kusić, inače liječnik po struci, bio na čelu Vijeća za suočavanje s nasljeđem nedemokratskih režima. I to je sve.
Mudri ljudi nas savjetuju kako treba učiti od boljih. Pa da vidimo kako to bolji rade: uzmimo za primjer Srpsku akademiju nauka i umetnosti iz Beograda. Ona ima posebno Odeljenje istorijskih nauka, odvojeno od ostalih društvenih znanosti. U okviru Odeljenja istorijskih nauka postoje: Odbor za istoriju Srba u Hrvatskoj te Odbor za istoriju 20. veka (postoje i odbori za nastanak Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, zatim Odbor za 19. stoljeće te nekoliko drugih odbora koji se također djelomično dotiču suvremene povijesti).
Na djelu je, zatim, stalan istraživački projekt koji se zove: Građa za istoriju Srba u Hrvatskoj i Slavoniji, kojem je na čelu poznati srpski akademik Vasilije Krestić (r. 1932.).
U protekle tri godine SANU je, među ostalim, objavio knjigu „Jasenovac“ Vasilija Krestića i Mire Radivojević. Zatim, 11. i 12. knjigu „Zbornika o Srbima u Hrvatskoj (200 i 300 stranica). Izdano je i novo izdanje „Građe o Srbima u Hrvatskoj od 1848. do 1914.“. Tiskan je niz knjiga o Prvom svjetskom ratu i njegovim posljedicama, kao i knjige o prvim godinama Kraljevine SHS. Slijede biografska djela o istaknutim ličnostima toga vremena.
Iako su zadnju Krestićevu knjigu o Jasenovcu lošim kritikama ocijenili čak i neki nacionalistički srpski povjesničari, već se iz ovog površnog pregleda historiografskog rada srpske Akademije vidi jasan organizacijski i istraživački model. Taj je model podržan izdašnim državnim financiranjem.
Stoga ovdje možemo ubaciti još jednu parafrazu: Sprema se nova međunarodna katastrofa, fašistički gorila brusi svoje noževe, a kod nas Zrinjevac hrče, Kaptol hrče, Markov trg hrče, čitava naša malograđanska inteligencija hrče…
Dok u Srbiji punom parom pišu, štampaju, snimaju filmove, kod nas HAZU zaobilazi Jasenovac kao kiša oko Kragujevca (na hrvatskom: kao mačak oko vruće kaše, ili, politički nekorektnije: kao pored turskog groblja).
HAZU je producirao niz sjajnih, vrhunskih radova, na svjetskoj razini: iz kristalografije, ornitologije, klimatskih promjena, obrade metala, vatrootpornosti materijala, keramike neolitičke sopotske kulture… Ali gotovo ni riječi o jednoj tako neuralgičnoj društveno-povijesnoj temi oko koje se svaki dan u javnosti lome koplja i ukrštaju mačevi.
Nije neka utjeha kako nije bolje ni u drugim kulturnim sferama. Za desetak dana održat će se u Beogradu premijera filma „Dara iz Jasenovca“. Bit će to strašan, brutalan protuhrvatski pamflet. Potpuno je to jasno iz najava i video isječaka. Za to vrijeme kod nas se snimaju filmovi o zbrinjavanju djece u Drugom svjetskom ratu u kojem su pozitivni likovi jedna Austrijanka, dva Srbina i tri njemačka nacista. Negativci su dakako ustaše, zatim nadbiskup Stepinac i potom – svi Hrvati.
Što se tiče hrvatske Akademije, ona bi bila još i gora da akademik Pečarić nije uspio spriječiti da akademikom postane Ivo Goldstein. Pečarić je to napravio u sjajnoj, filigranski izvedenoj akciji, dostojnoj Luke Modrića. Nogometnim riječnikom, u džep je pospremljen Ivo Goldstein, naučenjak koji je iz više razloga zaslužio nadimak Drobilica. I o tome se čitatelj može informirati u ovoj knjizi.
Što onda u vezi s novijom povijesti imamo od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti? Žarko Puhovski, filozof koji je opet ovih dana u centru javne pažnje, rekao je nedavno da u Hrvatskoj imamo dva djelatna simbola vezana uz NDH, a to su pozdrav „za dom – spremni“ i kuna. „Nadam se da ćemo se kune riješiti s uvođenjem eura, a ‘za dom – spremni’ treba zabraniti“, rekao je.
Puhovski je jedan od rijetkih javnih radnika koji promisli ono što govori, a ne ponavlja samo kao papagaj. No, zaboravio je ili nije primijetio da je i HAZU simbol vezan uz NDH pa dakle i ustaški simbol. HAZU se prije 1990. tako zvao jedino u doba ND Hrvatske.
Dakle, kada HAZU bude mijenjao ime u svoj stari povijesni naziv, tada ćemo točno znati koliko je sati.
Igor Vukić
Josip Pečarić
.
JOŠ JEDAN PREDSJEDNIK DRŽAVE – REVIZIONIST?
Dopustite da vas sve lijepo pozdravim i zahvalim se što ste i pored svih ovih ograničenja došli na današnje predstavljanje.
Velika zahvalnost ide don Damiru Stojiću koji nam je omogućio ovo predstavljanje.
Korice knjige je napravio opet sjajno moj prijatelj Branko Hrkač, Veliko hvala Branko!
Veliko hvala i predstavljačima mo jim prijateljima koji su vam svojim govorima prikazali na najbolji mogući način ovu knjigu. To su književnik i kolumnist Mate Kovačević, koji je bio najmlađi osnivač HDZ-a ali je uvijek ostao u novinarskoj struci, novinar i publicist Vjekoslav Krsnik, prvi glavni urednik HINE čovjek koji me je svojim tekstovma o Australskim Hrvatima natjerao da počnem intezivnije razmišljati o položaju nas Hrvata u ondašnjoj državi poznatoj po imenu Srboslavija i novinar i publicist Igor Vukić, predsjednik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, društva kojemu i sam pripadam.
Često se autori na kraju predstavljanja knjiga samo zahvale nazočnima i onima koji su zaslužni za nastanak i predstavljanje knjige. Ja ću ipak napraviti i jedan izuzetak pa ću se zahvaliti i jedinom kome sam osobno poslao pozivnicu, a što su i objavila jedino dva portala koja još uvijek rado objavljuju moje tekstove dragovoljac.com i bezcenzure.hr:
Poštovani g. Predsjedniče RH,
Oprostite što Vam ovu pozivnicu nisam poslao na vrijeme nego tek danas dva dana prije predstavljanja knjige o revizionistima u HAZU. Knjiga je o dvojici revizionista (hrvatski PREDSJEDNIK AKADEMIK Franjo Tuđman i ja) koje su takvim proglasili otac i sin Goldstein još u njihoj knjizi „Holokaust u Zagrebu“. Otac Goldstein je bio Vaš posebni savjetnik u vrijeme kada ste bili predsjednik Vlade RH. Njegov sin je u to vrijeme postao veleposlanik u Parizu poslije žalosnog pokušaja da postane akademik. Vjerujem da i ja imam nekakve zasluge što je tada spriječena velika sramota za Akademiju i izbor takvog kandidata, ali i veliki plus za nju jer je – vjerujem – to bio i prvi poraz tadašnjih vlasti u kojima ste Vi bili predsjednik Vlade.
Iako bi se nekome moglo učiniti da je ovaj poziv provokacija – on to nije. Naime tek sada vidimo priopćenje Radničke fronte ogorčene Vašim izjavama, kako kažu “skandalozne izjave predsjednika Milanovića o antifašizmu”.
Priopćenje počinje ovako…
“Milanovićeva izjava kako ‘ne mogu svi biti antifašisti’ na koju je dodao ’da su većina ljudi domobrani i da je to dobro’ predstavlja neistinu i opasnu relativizaciju koja pridonosi rastućem revizionizmu.“
S obzirom da očito i Vi pridonosite radu nas revizionista, sigurno nije pošteno da i Vama ne pošaljem ovu Pozivnicu.
Srdačno Vas pozdravlja
Dr. sc. Josip Pečarić,
redoviti član HAZU
izvanjski član DANU
http://bezcenzure.hr/vlad/za-predsjednika-rh/
Mislim da je i predsjednik našeg društva g. Vukić zadovoljan pojavom još jednog uglednog revizioniste u RH koji je kao i jedan od dvojice revizionista iz HAZU predsjednik RH. Naime, u pozivnici koju sam poslao i g. Milanoviću navedene su izjave dane i na koricama knjige koji navode osude takvih revizionista od „stručnjaka“ za revizionizam:
Andrej Plenković: „Nulta je tolerancija na revizionizam “
Ivo Goldstein: “Dr. Franjo Tuđmana je rodonačelnik povijesnog revizionizma“
„Po izmišljanju bi Tuđmanu u nekim aspektima eventualno mogao konkurirati njegov kolega, također član HAZU, velecijenjeni akademik Josip Pečarić.“
Milan Bulajić: “Ideologiji genocida Cohen-Pečarić” (naziv poglavlja u knjizi)
„Pečarićeva knjiga Srpski mit o Jasenovcu, uz Cohenovu je najantisrpskija knjiga u povijesti.“
Vidimo da je prvi od tih „stručnjaka“ predsjednik Vlade Plenković. On je uvijek i dosledno potvrđivao tu svoju ulogu u obrani tekovina revolucije. Spomenut ću samo njegovu komisiju za obranu zvijezde petokrake i osudu ZDS (tj. Vijeće za suočavanje s prošlošću). On je i „maknuo“ spomen-ploču hrvatskim braniteljima jer je na njoj grb HOS-a koji je odobrila ova drežava. Pisao sam mnogo prije ove spoznaje o Milanovićevom revizionizmu kako je Milanović svojim izjavama o toj spomen-ploči samo pomagao Plenkoviću da bi ga se uoči izbora prikazalo kao hrvatskog domoljuba.
Kao podpredsjednik HNES-a sudjelovao sam u etičkoj osudi Milanovića, tadašnjeg predsjednika Vlade, za veleizdaju. Napisao sam i niz drugih tekstova u osudi njegovih postupaka kao predsjednika Vlade.
Ali činjenica je da je on i tada imao nekih domoljubnih poteza. To konstatira i Zvonimir Hodak u svojoj jučerašnjoj kolumni (Hodaku je Milanović osoba mjeseca):
U prvoj velikoj imigrantskoj krizi na kratko je zatvorio granicu sa Srbijom, a na njihovu poviku i optužbe izjavio je bez okolišanja kako su Srbi “šaka jada”.
Zatim se dogodilo opet jedno novo “događanje naroda” u BiH. “Ogorčeni i obespravljeni narod” iz istočnog Mostara počeo je paliti kuće po zapadnom Mostaru kako bi se “ogrijao i protestovao” protiv visokih cijena grijanja u svom dijelu grada. Milanović se u roku odmah našao na licu mjesta da pomogne smiriti stanje, ali tamo je naletio na njihovu Daliju, Jasmilu Žbanić, koja mu je onako liberalna, miroljubiva i gostoljubiva prosiktala “Marš u Hrvatsku!”.
Ja bih dodao da sam isoristio jednu njegovu izjavu o ratu u BiH i tome kako su ih Hrvati spasili od genocida koju tada hrvatski političari, a valjda i danas, nisu smjeli izreći da bih mu, prije oslobađajuće presude našim generalima, napisao 12 pisama s prijedlogom da predloži generala Gotovinu za Nobelovu nagradu za mir. Na kraju to je dovelo i do u SAD nagrađenog filma „Oluja“ u kome se ponavlja prijedlog za Nobelovu nagradu. O tome govori i moja knjiga: Nobelova nagrada za ‘Oluju’. Knjiga je objavljena na portalu dragovoljac.com. Teško je u državi u kojoj je problem pozdrav branitelja ZDS, a nisu problem simboli onih koji su izvršilui fašističku agresiju na nju (zvijezda petokraka i kokarda) tiskati knjigu u kojoj tadašnji američki veleposlanik govori o fašizmu agresora, zar ne? Uostalom poznato je da su Milanović i Gotovina u dobrim odnosima.
U svakom slučaju mislim da je zato bilo u redu pozvati Predsjednika RH, a ne i Predsjednika Vlade RH bez obzira što je bilo očito da se Milanović neće pojaviti na ovom predstavljanju. Uostalom ni kao predsjednik Vlade nije mi odgovoarao na spomenuta pisma pa ih je ipak bilo toliko, a nije odgovorio ni na pismo u kojem sam tražio da pomogne u prikazivanju spomenutog filma “Oluja”. Vjerojatno će i knjiga “Druker” na kojoj radim biti objavljena samo na Internetu. Završit ću je s ovim tekstom koji sam i nazvao JOŠ JEDAN PREDSJEDNIK DRŽAVE – REVIZIONIST?
A kada sam već spomenuo knjigu koju nisam mogao tiskati, a ima ih popriličan broj, spomenutt ću dvije koje su tiskane i koje imamo ovdje zajedno s knjigom koju predstavljamo. To su knjige Sto mojih knjiga i Karolina Vidović Krišto. Prva knjiga je posvećena dragom prijatelju i velikom hrvatskom domoljubu Stanku Šariću povodom njegovog šezdesetog rođendana, a druga je itekako povezana s ovom koju predstavljamo jer i u njoj govorimo o napadima na gđu Karolinu Vidović Krišto. Govori i o napadu na nju zbog toga što je kao urednica HTV-a pozvala u emisiju g. Vukića. Naime ona je napravila veliki grijeh jer je pozvala i prof. dr. sc. Hrvoja Klasića za kojega je morala znati da nije stručnjak za tu problematiku već, kao tipični zastupnik jugo-komunističke paradigme u hrvatskoj povijesti, o tome piše samo pamflete. Karolina je ponovo trebala biti najurena s posla jer je trebala znati da se Klasić neće usuditi doći na sučeljavanje s g. Vukićem najvećim današnjim istraživačem Jasenovca. Doista su s pravom na HTV-u procijenili da bi takvo sučeljavanje hrvatske i jugo-komunističke povjesnice bilo pogubno za pamflete Klasića, Goldsteina, Markovine, Jakovine i drugih, zapravo za njihovu podršku Srpsko-hrvatskoj koaliciji na vlasti. Ipak nisu uspjeli u pokušaju da se Karolina Vidović Krišto kazni gubitkom posla. Samo joj nisu više dali da na HTV-u javno nastupa. A za to im se moramo zahvaliti jer su postigli – kako to obično i biva – ono što se ni u snu nisu nadali jer gđu Karolinu danas slušamo mnogo više kao zastupnicu u Hrvatskom saboru.
Zapravo, knjiga je trebala biti moj prilog njenoj kampanji za ulazak u Sabor, mada je jasno da joj takva pomoć nije ni trebala jer je vrlo brzo prepoznata kao najveći zastupnik domoljubne misli u državi.
HVALA!
Josip Pecarić
