By Mjesec dana prije izbora predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, partizanski drug general i obraćenik Franjo Tuđman zakaza Sabor svih Hrvata u najvećoj i najljepšoj zagrebačkoj dvorani – u Lisinskom.
Nas nekolicina bili smo zaduženi da u zrakoplovnoj luci dočekujemo naše ljude, koji su pristizali sa svih strana svijeta. Tako sam s prijateljem sporstkim novinarom Ivom Jurišićem čekao da slete naši iseljenici iz Australije. Zrakoplov je kasnio i ja sam lunjao zračnom lukom i promatrao naše ljudi kako dolaze iz Amerike, Kanade, Njemačke, Francuske, Afrike…, rukuju se, grle i ljube s onima koji su ih željno i nestrpljivo čekali. Ljube hrvatsko tlo na koje su došli iz tuđine; zemlju koju su napustili ili su iz nje bili prognani, pistu ljube, beton kad iziđu iz aviona. Dirljivi prizori koji u čovjeku bude duboke, najdublje ljudske osjećaje. Dok sam promatrao te naše ljude, iseljenike, doseljenike, ekonomske i politilčke prognanike, „neprijateljsku emigraciju“, zamijetio sam da su većina njih rođeni u ratu ili poraću. Moji vršnjaci ili su koju godinu stariji, ili, pak, mlađi godinu – dvije. Najžilaviji otišli u tuđinu trbuhom za kruhom, ili su morali bježati preko granice od neimaštine ili komunističkog nasilja. Posebno me dirnuo susret majke i sina. Ona, starica, krhka, pogrbljena, u crnini, a on gospodin pod šeširom i u skopocijenu odijelu. Starica ga grlila, ljubila u lice, u ruke, držeći se za njega kao utopljenica, a on je plakao i glasno govorio ne brigajući ga što drugi čuju:
Mama moja kako si mi ostarila. Prošlo je trideset godina, mama, moja mama, mama…!
Kad najaviše slijetanje zrakoplova iz Sydneja, prišao sam tamo odakle će se pojaviti naši iseljenici i emigranti iz daleke Australije. Ivan ih je poznavao, a ja nisam. Motali su se tuda i policajci, koji su još uvijek imali zvijezde petokrake na kapama. Jednom stasitom i naoko opasnom prišao je Ivan i nešto mu prišapnuo, a ovaj je kimnuo glavom u znak pristanka, što sam ja shvatio da se Jurišić i milcajac dobro poznaju i da nešto kuju za naše klokane, kako ih je Ivo nazvao u šali. Njih trojica se pojavila među putnicima koji su izlazili iz carinske zone, pa kad ih je Jurišić ugledao mahao im je i za čas su se ljubili i grlili. Onda je Ivan mene upoznao sa Antom Topićom i doktorom Bosnićom, (zaboravio sam mu ime) koji su došli iz Australije, kao delegati australskih Hrvata za prvi opći Sabor Hrvatske demokratske zajednice, koji se održavao u Zagrebu. I dok smo čekali prtljagu, Jurišić reče Topiću:
– Ante, pogledaj kako te onaj milicajac mrko gleda i jedva čeka da te propusti kroz prste, da te premlati, izdegeneči. Najebo si, prijatelju!
Topić ga čudno gledao i, čitalo mu se na licu, da mu nije svejedno, hvatao ga strah, jer je došao u Hrvatsku bez vize. Policajac je rukom dao znak da mu priđe bliže, i kad se primakao na korak do njega, ovaj ga je potapšao po ramenu, pokazao mu svoj sat na ruci i rekao da pogleda koliko je sati i da uskladi vrijeme. Kad je Topić pogledao na sat, živnuo je, izvadio nešto iz džepa i dao milcajcu. Ovaj ga je opet potpašao po ramenu i s njim se pozdravio, vidno zahvalan i veseo, kako neće kad mu je Ante dao skupocijen zlatnik, kad je vidio hrvatski grb na njegovu satu. Kasnije nam je pričao, da se skoro usro u gaće od straha kad ga policajac pozvao da mu priđe bliže. Kako neće, kad je pobjegao preko granice iz Titove Jugoslavije i vraća se prvi put nakon dugih godina života u tuđini, u dalekoj Australiji. Bio je to njegov zemljak Mate, koji je Anti rekao kad mu je prišao bliže:
– Rodijače, pogledaj na moj sat i uskladi vrime.
Pogledavši Ante je ugledao hrvatski grb na Matinu satu i nagradio ga zlatnikom, a on njega riječima:
– Fala rodijače. Ne boj se brajo, ja sam tute. Dlaka ti s glave neće past. Dobro nam doša. Dugo te nije bilo u tvom rodnom kraju, u Rakitnu i Ercegovini.
Laknulo je Anti, a kako neće kad nije imao vizu, niti je bio siguran što će se dogoditi kad stupi na tlo Hrvatske, jer je prije trideset godina pobjegao preko granice. Ali, eto, vremena se mijenjala, dolazilo je novo doba, vrijeme oslobođanja hrvatskog naroda iz vjekovnog ropstva i slugastva, nekad davno i nedavno tamo od nekih Franaka, Germana, Latina, Veneta, Hungara, Austrjinaca, Talijana, Turaka, Nijemca i napokon sada od Srba i drugova.
Sjatili se Hrvati sa svih strana svijeta u veliku dvoranu Lisinski. Hrvatski iseljenici iz Amerike unesoše veliku hrvatsku zastavu, rastegoše je s kraja na kraj pozornice i ispred nje i ispod nje skandiraju glasno:
Hoćemo slobodnu Hrvatsku! Hoćemo demokratsku Hrvatsku, Hoćemo svoju kuću. Hoćemo kući. Dosta nam je tuđine. Dosta nam je tuđe kuće, Živjela slobodna Hrvatska, Živjela! Živjela lijepa naša, Živjeli Hrvati…
Nije bilo zemlje gdje žive Hrvati da netko nije došao u tu dvoranu. Vođa stranke opasnih namjera (HDZ), drug Franjo Tuđman, održao je strašan govor, dizao ljude na noge nekoliko puta. Iza njega redali se govornici iz Amerike, Kanade, Južne Amerike, iz europskih zemalja, iz Australije i Novog Zelanda, s juga Afrike…
Sve se želje i nade slijevale u jednu jedinu – sloboda hrvatskom narodu u slobodnoj i samostalnoj državi Hrvatskoj. Bio je to povijesni dan; dan za pamćenje.
Kad je Ante Topić nakon trideset godina izbivanja u dalekoj Australiji, došao pred vrata rodne kuće i kucao, vrata se nisu otvarala. Bilo je mračno ko u rogu. Mati njegova je mislila da neki nepoznati i sumnjiv čovjek kuca na njezina vrata, pa nije otvarala. Ante je kuca i kucao. Govorio joj je da je on njezin sin Ante, da je došao iz Australije. Nije otvarala. Tražila je od njega da kaže imena svoje djece. Ante je kroz suze govorio; Jure, Mate, Ivan, Mara i Ana. Opet nije otvorila. Sirota starica je mislila da je netko pokušava prevariti, netko tko možda poznaje njezina sina Antu i njegovu djecu. Onda je Anti došlo nešto tako teško, pa je sjeo na kućni prag, uhvatio glavu među dlanove, i počeo plakat tiho, pa sve glasnije i glasnije. Vrata su se odjednom otvorila i mater je zagrlila sina.
Po plaču ga majka prepoznala.
Nastavlja se
Ante Matić
