By FacebookTwitterLinkedInWhatsAppGmailTelegramSkypePinterestShare
Matijanićevi izljevi mržnje protiv Tuđmana i Hrvatske bili su kriterij da ga njegovi mainstream-orgijaši proglase “najboljim novinarom”. U komemoracijama koje su mu njegovi priredili naslušali smo se hvalospjevā uz dodatne izljeve mržnje prema Hrvatskoj. Dovoljno je navesti samo neke.
Dr. Franjo Tuđman rekao je u jednoj od poznatih i znakovitih izjava iz 1990-ih da kad se pripremala srbočetnička agresija na Hrvatsku bilo je oko 20 posto onih koji su se protivili njezinu osamostaljenju, tj. neovisnosti. I nakon stjecanja neovisnosti taj se postotak nije smanjivao (a možda se i povećavao), što se cijelo vrijeme vidjelo po djelovanju onih koji Hrvatsku nisu htjeli. Pokazivali su i pokazuju da ne prihvaćaju neovisnu Hrvatsku te to otvoreno zagovaraju, a što je došlo do punog izražaja nedavno (5. kolovoza), povodom smrti jednoga od njih, novinara Vladimira Matijanića u Splitu.
Na vijest o smrti brzo je uslijedilo orgijanje mainstream-medija, koji su najprije optuživali splitsku Hitnu službu i tamošnji KBC, zatim hrvatski zdravstveni sustav i, na kraju, kao glavnoga krivca, hrvatsku državu. Isticali su da je država kriva za smrt novinara. Histerija praćena bukom bila je takva da se Ministarstvo zdravstva prestrašilo i odmah pokrenulo istragu o tom slučaju. Orgijaši su čak zahtijevali da istragu pokrene i DORH.
„Laž je sve!“
Nakon istrage Stručno povjerenstvo Ministarstva zdravstva objavilo je 24. kolovoza da u slučaju Matijanićeve smrti nije bilo stručnih propusta, ali je bilo manjih nepravilnosti, poput one da je Matijanića na hitnome prijemu pregledala specijalizantica. Povjerenstvo je zaključilo da je smrtni ishod posljedica nepredvidivog, odnosno brzonapredujućeg tijeka upalne bolesti srčanog mišića i plućnih promjena kao komplikacija osnovne bolesti covida-19.
Na rečeno izvješće odmah je reagirala novinarka Andrea Topić, Matijanićeva partnerica, odbacivši u cijelosti rezultate istrage. U podužoj objavi sve navode Povjerenstva nazvala je lažima, što je istaknula u dvjema rečenicama:
Laž je da je ovo uređena država u čemu živimo. Laž je sve!
Ne samo da se pokojnikova partnerica ne slaže s nalazima Povjerenstva, nego se s njima nije složilo ni tzv. Hrvatsko novinarsko društvo, tvrdeći da se uzrok smrti nije utvrdio, optužujući cijelu hrvatsku Vladu i tražeći smjenu ministra Vilija Beroša.
Neovisno o utvrđenomu, postoji mogućnost da se u istrazi pogrješno utvrdilo da je uzrok smrti koronavirus, no postoji mogućnost da je uzročnik fatalnoga ishoda i drugi virus, a to je virus mržnje koji je razdirao Matijanića otkako je Hrvatska postala neovisna.
Od izbijanja epidemije koronavirusa bilo je, na žalost, sličnih slučajeva kao što je i ovaj Matijanićev. Znatan broj zaraženih koronavirusom imao je i druge zdravstvene probleme, pri čemu je taj virus bio presudan i pridonio smrtnomu ishodu. Zbog velika broja zaraženih, hrvatski je zdravstveni sustav, na žalost, bio toliko opterećen da jednostavno nije mogao adekvatno odgovoriti u svim slučajevima. Unatoč opterećenosti i drugim problemima, medicinsko osoblje uspijevalo je u pružanju pomoći oboljelima, za što su javno bili pohvaljivani.
Za mnoge umrle od koronavirusa mainstrem-mediji, tj. orgijaši, nisu bili toliko zainteresirani kao za Matijanića. Da je kojim slučajem bio u istoj situaciji neki “desničarski” novinar, orgijaši bi to ignorirali, štoviše, stali bi u obranu hitne službe, KBC-a i zdravstvenog sustava.
Kad se, međutim, to dogodilo njihovu Matijaniću, zaurlali su snažno i složno ističući u prvi plan da je bio “najbolji novinar”, čak “najbolji od najboljih”. Čudno da nisu tražili od Vlade i Sabora RH održavanje hitne sjednice na kojoj bi se proglasila trodnevna žalost. Budući da će znatan broj “najboljih novinara” nastaviti Matijanićevo djelo, bilo bi dobro da se već sada donese odluka kojom će se automatski proglasiti trodnevna žalost, ako jedan od njih umre.
„Najbolji“ novinar po – prostačkim izljevima mržnje?
O tome koliko je Matijanić bio “najbolji novinar” govore njegovi izljevi mržnje koje je dugo i ustrajno iskazivao. Dovoljno je navesti samo neke dijelove otvorenoga pisma (15. veljače 2022.) upućenoga Stjepanu Tuđmanu, povodom 100. obljetnice rođenja njegova oca, dr. Franje Tuđmana. Matijanić je pismo naslovio:
Otac ti je bio ozbiljan kreten.
Nakon toga je nastavio:
Pročitao sam vijest da s prijateljima pripremaš proslavu stote obljetnice rođenja tvoga oca Franje i neugodno mi je što ti ovako moram reći, ali osim tebe, Nevenke, pokojnog Miroslava i nekoliko knjiga koje nemaju osobit rejting u ozbiljnoj historiografiji, tvoj japa nije stvorio ništa. Najmanje samostalnu Hrvatsku, ako je ona, sama po sebi, neko postignuće.
[…]
Tvoj otac, svetac zaštitnik lopova i zločinaca, bio je prolazna nepogoda fascinirana brozovskim paradama, vojskom, uniformama, silom. Nije bio reformator, ni graditelj, iza njega je u svakom pogledu ostalo manje vrijednih tragova nego iza Stipe Šuvara, na primjer. Vladavina tvoga tate nije era novih škola, bolnica, cesta, jednakosti, nego bijesa, mržnje, likvidacija i petih ortaka.
Stjepane, uhvatio si stanovite godine u kojima bi trebao steći nešto realniju sliku o roditeljima. Tata ti je bio provincijski autokrat, neosuđeni ratni zločinac, ekonomska sirovina koja je kakvo-takvo društveno bogatstvo darivala jatacima, biće kojem je čak i osmijeh bio prijeteći.
Otac ti je Stjepane, bog mu dušu prostio, bio ozbiljan kreten čijeg se rođendana ne bi trebao sjećati nitko u Domovini.
Takvi izljevi mržnje protiv Tuđmana i Hrvatske bili su kriterij da ga njegovi mainstream-orgijaši proglase “najboljim novinarom”. U komemoracijama koje su mu njegovi priredili naslušali smo se hvalospjevā uz dodatne izljeve mržnje prema Hrvatskoj. Dovoljno je navesti samo neke. Jedan od sročitelja takvih uradaka konstatira da živi u državi koja je ubila još jednog nevinog čovjeka, drugi kako je ovo sprdnja od države, treći je rekao da ova je država smrtonosna pa svako zadržavanje na njenom teritoriju može biti fatalno. Ova je zemlja beznadežan slučaj, a nada se može pronaći iza prvog graničnog prijelaza. Četvrti reče da je umro nježni fanatik profesije, najbolji novinar generacije, intelektualni odmetnik iznimne moralne konstitucije, peti da Hrvatska je umrla. No, posebno se istaknuo Boris Dežulović, inače uhljeb u Pupovčevim jugočetničkim “Novostima”, koji traži raspuštanje besmislene hrvatske države, i uz svoj mrzilačko-psovački rječnik dodaje: Jebeš hrvatsku državu. Prije toga imali smo i Dežulovićevo Jebo vas Vukovar.
Zašto ne napuste zemlju koju toliko mrze?
Na osnovi tih iskazanih mržnji pitanje je što drži sljedbenike najboljeg novinara, Vladimira Matijanića, da ne napuste zemlju koju ne prihvaćaju i koju toliko mrze. Ništa ne zaostaju u kvalifikacijama iza svog idola po nagradama koje su dobivali stječući tako status “nagrađivanih novinara”. Hrvatsku, na žalost, napuštaju liječnici, medicinske sestre, inženjeri i drugi, ali ne i “najbolji” novinari. Bilo bi zanimljivo da nam otkriju razloge zbog kojih nisu otišli na “privremeni rad u inozemstvo” jer za takvima “vape” najpoznatiji svjetski mediji kao što su BBC, CNN, New York Times, RAI, FAZ, Le Figaro… Sad im se ukazala prilika da to učine i pronađu nadu iza prvoga graničnog prijelaza. Možda ih uskoro vidimo da se uživo javljaju na BBC-u, CNN-u i čitamo njihove kolumne u New York Timesu, Le Figarou… o tamošnjim državama, liječnicima i predsjednicima.
Ako, međutim, ostanu u omraženoj im državi i zatreba im liječnička skrb, nadamo se da će se strogo držati principa kao i njihov idol Matijanić te zatražiti pomoć iza prvog graničnog prijelaza. Bi li to bilo licemjerje ili poniženje tražiti pomoć od države koju mrze i od medicinskog osoblja koje su popljuvali?
U tom kontekstu poseban osvrt zaslužuje već spomenuti, nagrađivani novinar, psovač Boris Dežulović. Osvojene nagrade dobivao je od svojih istomišljenika i po kriterijima koje su sami osmislili. Jedna nagrada, manje ili nedovoljno poznata u hrvatskoj javnosti, znakovita je i zaslužuje poseban osvrt. To je nagrada koju mu je dodijelio Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, dana 21. ožujka 2022., za 2021. godinu, s ovim obrazloženjem:
Zbog zastupanja otvorenosti, demokratičnosti te slobode govora i pisanja, kao temelja
suvremenih demokratskih društava.
Budući da nije nazočio dodjeli, zahvalio je podužim pismom koje je Centar objavio na svom portalu. Iz zahvale se ističe dio iz kojeg se iščitava da je Dežuloviću krivo što je Tuđman preživio raketiranje 7. listopada 1991.:
Kad sam u ime naše male drumske bande zahvalio na nagradi, objavivši da se novčanog dijela nagrade odričemo u korist predsjednika Franje Tuđmana – koji je nakon raketiranja Banskih dvora bio postao beskućnik i izbjeglica u Titovoj vili – HDZ-ovi ministri i uglednici demonstrativno su napustili domjenak, slavna se hrvatska opozicija meškoljila u nelagodi, a nas trojica uživali smo kao svinje u onom Krležinom blatu iza Esplanade. Nije tu, po duši govoreći, bilo bog zna koliko ljudi vrijednih upoznavanja i oduševljenja stiskom ruke. U svemu, bila su četvorica.
Istog dana Centar je odao priznanje Hrvatskoj liječničkoj komori i hrvatskom medicinskom osoblju:
Kao zahvalu što su svoj život stavili u službu humanosti; za njihov požrtvovni rad i nesebičnu brigu za bolesne; za savjesno i dostojanstveno spašavanje ljudskih života.
Što promiče Centar za demokraciju i pravo „Miko Tripalo“?
U zahvali, predsjednik Liječničke komore, dr.sc. Krešimir Luetić, istaknuo je:
Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo u prigodnom druženju s Titom
Nagrada Miko Tripalo veliko je priznanje svim liječnicima, medicinskim sestrama i svim drugim zdravstvenim djelatnicima, koji su predano i neumorno, ponekad i preko svih granica mogućeg i svih granica izdržljivosti, radili svoj posao. Živjeli smo u svijetu profesionalnosti, stručnosti, odgovornosti i odlučnosti. Od početka pandemije vjerovao sam, a vjerujem i dalje u snagu hrvatskih liječnika, medicinskih sestara i svih drugih zdravstvenih djelatnika. Od srca vam zahvaljujem na ovom priznanju u ime svih nas.
Da bismo bolje razumjeli dodjelu tih nagrada, nije zgorega znati nešto više o Centru. To je udruga za demokraciju i pravo, kako stoji u njihovu nazivu. Centar broji 50-ak članova, od kojih su dvojica bivših predsjednika RH, prof. dr. sc. Ivo Josipović (predsjednik Centra) i Stipe Mesić. Prvi je, da se ne zaboravi, u izraelskom parlamentu, Knessetu, 2012., izjavio da u Hrvatskoj i dalje postoji “ustaška zmija”, a drugi je poznat po svjedočenju protiv Hrvatske u Haagu. Od ostalih članova tu su “istoričari” Tvrtko Jakovina i Hrvoje Klasić, SDP-ovac Viktor Gotovac, koji traži vraćanje imena trgu koji se zvao po satrapu Titu, Vesna Pusić, Zlata Đurđević, Goran Radman, Gvozden Flego…, svi dobro poznati po svojim opredjeljenjima i nagnućima.
Dodjeljivanjem nagrade Borisu Dežuloviću ispada kao da je glasnogovornik Centra Miko Tripalo.
Po reakcijama i optužbama mainstream-orgijaša, od kojih se Dežulović posebno istaknuo, povodom smrti Vladimira Matijanića stavljeno je hrvatskom zdravstvenom sustavu i medicinskom osoblju do znanja da ne zaslužuju dodijeljeno im priznanje. Logičan potez bio bi da predsjednik Hrvatske liječničke komore, Krešimir Luetić, u ime nagrađenih vrati priznanje ili da Centar Miko Tripalo zatraži povrat.
Usput, hvalospjevi i komentari posvećeni Matijaniću popraćeni su poznatom engleskom kraćenicom R.I.P., što znači “Rest in peace” (Počivaj u miru). Međutim, skraćenica može značiti i “Rust in peace” (Truni u miru).
S portala hrvatskonebo.org
Ante Periša
