By Dana 23. kolovoza u povodu Europskog dana sjećanja na sve žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, u Dnevniku televizije N1 Ivo Goldstein je među ostalim rekao:
“Prvo i osnovno problem je zvati to komunističkim zločinima, je li taj jugoslavenski režim bio totalitaran? Možemo govoriti da je bio do 1950., no nakon toga nije.”
1.Prvo i osnovno (da se poslužimo njegovom uzrečicom) je da ni jedan ozbiljan intelektualac koji išta zna o povijesti, sociologiji, politologiji i društvenim procesima uopće, ne može tek tako, od oka, paušalno i “preko koljena” određivati “nultu točku” kad je riječ o mijenama političkog i društvenog života, pa i naravi pojedinih sustava u kojima su se one (možebitno) događale. Naime, transformacija jednog totalitarnog sustava u autoritarni – ili neku “blažu” varijantu je proces dugog trajanja kojem se kao i bilo kojem drugom društvenom procesu ne može odrediti “nulta točka” ili kritična godina te transformacije, pa možemo eventualno govoriti o “fazama” tih procesa u okviru desetljeća ili čak duljim razdobljima – a nikako o sasvim određenoj godini. Istina jest da je u razdoblju 20 do 25 godina nakon Drugog svjetskog rata (od sredine 60-ih godina nadalje – što korespondira sa smjenom Aleksandra Rankovića) došlo do izvjesnog popuštanja presije u tadašnjoj Jugoslaviji, ali to nikako ne znači da je režim u svojoj suštini i naravi prestao biti totalitaran; naime, još uvijek je na snazi bio “verbalni delikt” ili delikt mišljenja, pa su ljudi odlazili na robiju od 2, 3 ili 5 godina zbog pogrešno izgovorene riječi ili vica, još uvijek se ubijalo naše emigrante po Zapadnoj hemisferi na teritorijima stranih zemalja (!?) – sve do 1989. godine i to zbog napisane ili izgovorene riječi, novinare se progonilo ili ih se trpalo u zatvore i duševne bolnice (iz istih razloga), organizirani su politički procesi, na djelu je bila posvemašnja cenzura svega što se pojavljivalo u javnom prostoru (od medijskih sadržaja do publicistike, literature, filma, kazališnih predstava, da ne govorimo o školskim nastavnim programima i historiografiji), zatvori su bili puni političkih zatočenika, a svi oni koji su imali nesreću tada živjeti u Titovom “carstvu slobode” bili su izvrgnuti nesmiljenom ispiranju mozga kakvo danas svijet može vidjeti samo u Sjevernoj Koreji. To su činjenice, a tlapnje su tlapnje i na njih ima pravo svatko, pa i Ivo Goldstein;
2.Drugo (na baš “osnovno” ali ništa manje važno), jest pitanje: Kako definirati masovne zločine u kojima su isto tako masovno sudjelovali partizani i komunisti, pri čemu je u vrlo kratkom vremenu “od Triglava do Đevđelije” pobijeno najmanje 600 – 700 tisuća ljudi, bez suđenja i dokazane krivnje, u velikom dijelu žena, djece i staraca? Čiji su to zločini? Možda “narodni” – ili uzrokovani meteorološkim pojavama? Primijenimo li analogiju kojom se služe “antife” i lijevo orijentirani intelektualci u Hrvatskoj (pa i spomenuti Ivo Goldstein) kod kojih je sintagma “ustaški zločini” uobičajena, ne znam doista što je sporno u izričaju “komunistički zločini”. Dakako, još bi preciznije i točnije bilo: partizansko-komunistički zločini, jer među tisućama Titovih zločinaca angažiranih na planskom i sustavnom ubijanju stotina tisuća ljudi u vrlo kratkom vremenu nisu svi bili komunisti – ali partizani jesu – no na drugoj strani, komunisti, njihova KPJ i Tito bili su vrh piramide, “avangarda” (kako su i sami sebe zvali), oni su bili organizatori tog sustavnog pogroma, pa shodno tomu i najodgovorniji za sva zlodjela;
- Naime OZNA (“Odeljenje za zaštitu naroda” – tajna komunistička policija zadužena za sigurnost) je preko KNOJ-a (“Korpus narodnog oslobođenja Jugoslavije”) osmislila i organizirala ove masovne zločine i to institucionalno, što nije niti može biti sporno i tu činjenicu potvrđuju i njihovi dokumenti iz arhiva. Operacije je odobrio sam Josip Broz Tito, čiju odgovornost nije nijekao ni otac spomenutog Ive Goldsteina, Slavko Goldstein (bivši partizanski komesar) koji je za života u više medijskih nastupa navodio njegovu rečenicu: “Stigla ih je ruka osvetnica“. Dakle, nema nikakvoga spora kako su te masovne zločine počinili partizani pod vodstvom komunista, kao što nije sporno niti to da su organizirali zarobljeničke logore (Goli otok, Sveti Grgur i druge) u kojima se surovo mučilo i ubijalo zatočenike i sve one likvidacije na Križnom putu i drugdje. (Vidi: https://repozitorij.hrstud.unizg.hr/islandora/object/hrstud%3A2128/datastream/PDF/view; stranica posjećena 24. 8. 2021.).
Izvori iz samih komunističkih arhiva govore kako su Englezi vratili na područje Jugoslavije u svibnju 1945. godine preko 444.000 zarobljenika. I od toga nije preživjelo više od 10%, a golema većina među njima su bili Hrvati. O monstruoznosti krvnika koji su ih ubijali govore brojna masovna grobišta, pa i rudarske jame u kojima su komunističko-partizanski krvnici zazidali tisuće žrtava – živih ljudi među kojima ne mali broj žena, djece, staraca, dakle, onih koji ni teoretski nisu mogli biti krivi ni za što! Zar to ne zaslužuje moralnu osudu svakoga tko se smatra čovjekom? I nisu to, nažalost, sva zlodjela istih zločinaca, jer bilo ih je osim u Sloveniji i diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Vojvodine, Srbije, Makedonije, Kosova. Velika većina stranih izvora i publikacija Josipa Broza Tita ne bez razloga tereti za 700 tisuća do milijun žrtava (dakle, donja granica je 700 tisuća). Može li se to tek tako zanemariti, odmahnuti rukom i reći kako su bili u pitanju “sporadični incidenti” i “ekscesi” ili kako je to “opravdani gnjev pobjednika”, jer, “oni su ionako svi bili krivi”? Ne, nikako, jer to je povijesna krivotvorina, bolesna i zloćudna laž kojom se želi prikriti istina, istina o jednom zločinačkom sustavu i ideologiji koja je od početka svoga nastajanja do sloma plivala u krvi. Komunizam se hranio ljudskom krvlju i leševima i bio je nespojiv ne samo s bilo kakvom slobodom i demokracijom nego i s humanističkim poimanjem svijeta i odnosa među ljudima. Teror i nasilje bili su njegova sredstva, a masovni zločini strategija i to ne mogu prikriti nikakve floskule o “svijetloj budućnosti”, “pravednijem društvu” i obećanom “socijalističkom raju”. Sustav koji je uspostavljen s tako široko postavljenom zločinačkom matricom samo zato da bi omogućio vladavinu jedne povlaštene oligarhije, ne može biti ništa drugo do zločinački i totalitaran;
- Jednako tako, evidentno je kako Tito i KPJ nisu raskinuli 1948. godine sa staljinizmom, iako su se razišli sa Staljinom i Kominternom (odnosno, KPJ je bila isključena iz Kominterne – što se danas zanemaruje), jer sve do kraja 1952. godine, na partijskim se forumima klicalo “bratskom SSSR-u” i Staljinu osobno (činio je to i sam Tito!) i to dok su tisuće “informbiroovaca” punile kaznionice i logora “za preodgoj” zato što su ostali na liniji sovjetskog vođe. Postoji čitava arhiva komunističkih dokumenata koja svjedoči o tom sustavu logora za mučenje, jer iza svega su stajale odluke vodećih političkih osoba i KPJ/SKJ. Oni su smatrali kako povijest počinje s njima i da nikad neće biti kažnjeni za svoje zločine, pa je najveći dio dokaza još uvijek dostupan i dijelom je arhivskog gradiva razasutog diljem bivše SFRJ – od Ljubljane do Zagreba, Beograda, Sarajeva, Podgorice, Skopja i Prištine (pa i manjim mjestima), jer njihova administracija je funkcionirala tako da su preko čvrsto uspostavljenog mehanizma izvješćivanja “po uspravnici” većinu informacija slali od najnižih do najviših razina vlasti, pa se mnogo toga i danas pronalazi u brojnim lokalnim izvorima i arhivima. Postoje odluke o formiranju logora, navedeni su cilj i svrha zatvaranja ljudi u njih (“preodgoj”) kao i izvori financiranja, troškovi održavanja itd., pa je doista neumjesno napamet i bez ikakvih dokaza izmišljati neki “kraj totalitarizma” 1950. godine;
- Čak da je i točno to što tvrdi Ivo Goldstein i da komunistički jugoslavenski režim od 1950. godine više nije bio totalitaran, što ćemo s njegovim krvavim naslijeđem u razdoblju do tada? Može li se od 1945. do 1950. godine biti masovni ubojica i zločinac, a nakon toga “demokrat”, s tim da se izbrišu sva nedjela iz prošlosti? Može li to tako? Ako bi na ovaj način shvaćali stvari, zločinci nisu bili ni Staljin, Mao Ze Dong, niti bilo koji od diktatora (uključujući i njihove Komunističke partije) koji je nakon faze masovnih zločina u neku ruku “smekšao” svoj režim! Ti nekažnjeni zločini ne smiju ostati zaboravljeni niti ih je moguće previdjeti, još manje negirati, jer su tragovi toliko jasni i uočljivi i danas, 76. godina poslije. Kosti žrtava izviru iz stotina masovnih grobišta i traže moralnu zadovoljštinu – minimum onoga što smo kao civilizirani ljudi obvezni učiniti: a to je osuditi ih i od njih se ograditi. Nakon svega, ostala je kao mogućnost jedino ta moralna osuda, čemu se naši čuvari komunističkih mitova i dogmi i dalje očajnički opiru;
- Jako se dobro zna kako su stanovito Titovo “popuštanje” i “relaksacija” društvenih i političkih prilika u tadašnjoj SFRJ bili prije svega iznuđeni činjenicom da se okrenuo Zapadu koji mu je “stao iza leđa”, a ne motivirani njegovom dobrom voljom i željom za demokratizacijom i slobodom, što je zorno pokazalo i “Hrvatsko proljeće” i sve ono što se s tim u svezi događalo početkom 70-ih godina u Hrvatskoj. On nije mogao imati dobre odnose sa Zapadom a zadržati izvorni, kruti staljinistički sustav, pa je zato unutar zemlje poduzeo niz koraka kozmetičke naravi i smislio “Pokret nesvrstanih” ne bi li se svijetu prikazao kao demokrat i pravednik. Kakvu su to “demokraciju” on i njegovi komunisti njegovali do 1990. godine, imali smo prigodu osjetiti u krvavom i nametnutom ratu u kojem je petokraka u savezu s četničkom kokardom u zadnjem desetljeću XX. stoljeća žarila, palila, pljačkala i ubijala kao i u svibnju 1945. godine. Veliki Titov prijatelj, uvjereni ljevičar, književnik Miroslav Krleža u jednom svom opisu usporedio je njegovu strategiju s plastičnom kuglicom koja poskakuje na dva mlaza vode – oslikavajući tako hazardersku koncepciju kockara Broza koji je stalno sjedio na dva stolca: i Istok i Zapad; ni Istok ni Zapad, prema potrebama trenutka i nametnutim okolnostima. U toj igri balansiranja između Istoka i Zapada (što je u to vrijeme bilo moguće zbog hladnoratovskih odnosa dviju super-sila), sadržana je sva državnička “mudrost” i “genijalnost” toliko (od mnogih i danas) slavljenog i hvaljenog jugoslavenskog komunističkog diktatora i masovnog zločinca Josipa Broza Tita;
- Kod nas se Drugi svjetski rat neće i ne može (figurativno rečeno) završiti, dok ne bude otvorenog i demokratskog javnog dijaloga o svemu što se tada uistinu događalo i to na temelju činjenica i arhivskog gradiva, te dok god mnogi u Hrvatskoj sebe iz ovih ili onih razloga stavljaju u poziciju “tutora” i žele nam nametnuti svoju “istinu” kao jedino moguću i jedino ispravnu. Oni moraju shvatiti kako su vremena nedodirljivih dogmi i komunističkih mitova prošla i da se u demokratskim i slobodnim društvima ne može stavljati embargo na raspravu o bilo kojim temama, niti priječiti znanstvena istraživanja prošlosti. Onog trenutka kad se to dogodi i kad budemo imali ozračje demokratičnosti i tolerancije u kojem će vrijediti sila argumenta, a ne argument sile, možemo otvoriti novu stranicu svoje društvene zbilje. Do tada ne.
Zlatko Pinter
