By Hadezeovci, međutim, pljeskali su bez oporbe, onako kako se, oprostite mi i na toj usporedbi, plješće samo u Skupštini Srbije, Aleksandru Vučiću i Ani Brnabić
Intelektualno i emocionalno posve sveden na diktat autoriteta, Željko Reiner u Hrvatskom saboru uskratio je riječ onima koji u tom saboru trebaju govoriti, makar govorili i gluposti, da bi govornicu ustupio na neograničenu korištenje Andreju Plenkoviću, svojemu izravno nadređenom. Prekršio je time pravila skupine kojom upravlja, ona neformalna, a sasvim sigurno i formalna. Jednom će, u nekoj dalekoj budućnosti, nekakav Ustavni sud ili nekakva slična institucija objaviti da je Reiner pogriješio, ali od toga neće biti koristi, jer njegovu grešku nije moguće sankcionirati. Kao što nije moguće sankcionirati ni poniženje kojem je izložio ne samo one kojima je uskratio riječ upravo na onome mjestu gdje uvijek oni prvi trebaju govoriti, ali gdje jedino oni i moraju govoriti, nego i sve njihove istomišljenike u Hrvatskom saboru, pripadnike iste autsajderske skupine, pa onda i sve građane Hrvatske koji su svojim glasom doprinijeli da se upravo ti ljudi i ta skupina nađu u Saboru. Reinerov ljubazni huliganizam, kojeg on zasigurno i nije svjestan, jer je u uvjetima takvog huliganizma odrastao, školovao se, stvorio karijeru po tolikim institucijama, i nikad zbog njega nije imao problema, taj Reinerov huliganizam izravno poriče samu bit demokracije. Ali poriče i nešto što je važna hrvatska folklorna činjenica: Sabor. Ovaj narod nema svoju kraljevsku lozu, nema tradiciju državne samostalnosti i neovisnosti, nema svoje građanstvo ni svoju građansku revoluciju. Sve doista važne stavke njegove povijesti odvile su se po tuđim dvorovima, u tuđim stanovima, na tuđim adresama i pod tuđim zastavama. Jedni će reći da je tako bilo sve do 1945. Drugi će proturječiti da je bilo do 1990. Ali razlika od četrdeset i pet godina u povijesti jedne republike i njezina naroda nije naročita. Uostalom, kako smo svi u prilici da prema mjeri individualnog talenta i moralnog stava izabiremo svoju tradiciju, tako su u pravu i jedni, i drugi. Ali jedino što Hrvati nesumnjivo imaju od sve te folklorne i državnopravne galanterije jest Hrvatski sabor. Reiner ga je, taj Sabor, razsaborio onoga časa kada je Sabor pretpostavio Andreju Plenkoviću. Prošli put dogodilo se to kada je 24. siječnja 1942. jedan manje ljubazni huligan i uzurpator narodne volje, pod visokim pokroviteljstvom Adolfa Hitlera i Trećeg Reicha, imenovao svoje “zastupnike” i osnovao svoj “Hrvatski državni sabor”. Inicijali su mu, avaj, bili A. P.
Književnik Jergović je rabio u članku glagol razsaboriti koji ne postoji u rječnicima, a imamo glagol razvlastiti. Tako je bilo gospodine Jergoviću od od 1918. do 10. travnja 1941. godine i od 8. svibnja 1945. do 30. svibnja 1990. godine.
Oni kojima je ljubazni Reiner oduzeo riječ pa time rasturio hrvatsku folklornu instituciju stariju od tamburice mogli su izaći iz dvorane, uz pljuvanje i lupanje vratima. Bilo bi to ispravno, pristojno i u skladu s biti demokracije. Nakon što je Sabor obeščašćen, nakon što je ukinuta njegova suština, a zadržana je samo ljuska, zadržana je samo pusta forma, čovjek može pljunuti i za sobom zalupiti vrata, u svoje ime i u ime svojih birača, te u zaštitu Hrvatskog sabora, ne priznajući da je ono što ostaje – Sabor. Ako je A. P. nad Saborom, tada Sabor ne postoji. Svejedno o kojoj je godini riječ: 1942. ili 2023.
Umjesto da izađu van, preostali saborski zastupnici, suprotstavljajući se ljubaznom huliganizmu, ali i želji A. P.-a da u isto vrijeme ima svoj sabor, koji nikako nije Sabor, ali jest na mjestu Hrvatskog sabora, počinju lupati plastičnim glasačkim paličicama po klupama ispred sebe. Čine to spontano i odvažno. U čemu se sastoji njihova odvažnost? U tome što istovremeno izlaze izvan okvira Reinerova ljubaznog huliganizma i one vrste malograđanske ljubaznosti, koja truje hrvatsku političku i kulturnu javnost već stotinu i kusur godina, ali ne pristaju uz onu vrstu vulgarnoga prostaštva i neljubaznog huliganizma, koji je, gotovo uvijek, u savezništvu s ljubaznima, te služi zastrašivanju naroda i njegovu utjerivanju u različite oblike A. P. hrvatstva. Lupati plastičnim pločicama po klupama golemi je civilizacijski, politički, demokratski korak naprijed za hrvatsku političku scenu. To je nešto što Reiner nije mogao ni zamisliti: pa se, da ih smiri, pozvao, zamislite, na demokratičnost! Tim oblikom protesta, kakav ćemo lako zamisliti u britanskom parlamentu ili u Bundestagu, a onda i na Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda, postiže se dvojak efekt. Brani se ideal Hrvatskog sabora i opstruira se A. P.-ov sabor. Andrej Plenković svoj govor drži u gluhoj sobi. Govori, a ne čuju ga oni kojima govori. Istina, u njegovome govoru niti nema sadržaja koje bi oni trebali čuti, jer je riječ o uobičajenoj političkoj propagandi, ali taj osjećaj da iz njega ne izlaze riječi što ih izgovara, svakako je nešto novo. Nešto što svjedoči o ozbiljnom demokratskom dosegu hrvatske saborske opozicije. Makar i slučajnom dosegu, nastalom spontano, iz očaja i nemoći. Naveli su i drugu stranu, one zastupnike koji su Reinerovim ljubaznim postupanjem od onih koje su, kao i njihove oporbene, autsajderske kolege, izabrali građani, postali oni koje je imenovao A. P., dok su izbori očito, po Reineru, irelevantni u cijeloj priči, naveli su, dakle, i njih da postupaju u skladu s danim okolnostima. Nakon što je Plenković završio govor, koji oni, vjerojatno, nisu ni slušali, dijelom zato što ih je ometalo lupanje, a dijelom zato što ih je dekoncentrirala ideja o lupanju, oduševljeni su hadezeovci na noge poskočili i u freneziji, dakle frenetično zapljeskali. Naravno, plješće se na kineskom i sjevernokorejskom saborištu, kao što se pljeskalo 1942. i na A. P.-ovom saborištu. U parlamentima se, možda, u trenucima nervoze, plješće samo ako se koga ima nadpljeskati. Hadezeovci, međutim, pljeskali su bez oporbe, onako kako se, oprostite mi i na toj usporedbi, plješće samo u Skupštini Srbije, Aleksandru Vučiću i Ani Brnabić.
Već sutra, Andrej Plenković i njegova ekipa za odnose s javnošću, za opstrukciju medija i gušenje medijskih sloboda okupit će po unaprijed pripremljenim platformama ekipicu eksperata da posvjedoče, uz uvijek po jedan glas onog koji drukčije misli, da je sve ovo još jedan veliki poraz hrvatske oporbe. Naročito dirljivim iskazom još jednoj velikoj pobjedi A. P.-a laudirala je Smiljana Leinert-Novosel, medijski čuvena statističarka i komunikologinja, rekavši: “Premijer je reagirao jedino kako je i mogao. Netko drugi bi se okrenuo i izašao van. On je to odradio pod maksimalno teškim okolnostima i postigao je rezultat premda ga ljudi nisu čuli.” Emeritirana profesorica Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu neće nam, na žalost, objasniti kako je to premijer reagirao jedino kako je i mogao, ukoliko bi se netko drugi okrenuo i izašao van. Zašto on nije mogao? Išijas, giht, strah od terorista? I u čemu je, po njezinom komunikološkom mišljenju, razlika između “premijera” i “nekoga drugog”? Je li premijer samo genijalan, pravovremen, izuzetan, čak i u “maksimalno teškim okolnostima”, ili postoji još nešto što nam nije stigla reći? I na kraju, što joj, naravno s komunikološkog stanovišta, jer ona je, je li tako, ekspert, znači rečenica: “On je to odradio pod maksimalno teškim okolnostima i postigao rezultat premda ga ljudi nisu čuli.”? Kakav je to, profesorice Leinert-Novosel, rezultat? Ustvari, kakva je to komunikacija glasom i riječima, ukoliko glasnika i govornika ne čuju oni kojima on govori? Bi li “premijer” bio po njezinom mišljenju jednako genijalan, pravovremen, izuzetan da je u “maksimalno teškim okolnostima” lajao, kokodakao, mukao i rikao? Uostalom, je li Andrej Plenković u Hrvatskom saboru lajao, kokodakao, mukao i rikao, umjesto da govori jezikom ljudi? Kako znamo da nije, ako ga, kako kaže profesorica statistike i komunikologije, “ljudi nisu čuli”? U čemu je razlika između govora koji ne čujemo i zujanja muhe koje također ne čujemo? Bilo bi zanimljivo da nam profesorica odgovori, ili da nam odgovore oni koji profesoricu toliko opterećuju pozivima da obrazloži i podrži jedne, a proglasi fijasko drugih, da ona značajne komunikacijske rezultate Andreja Plenkovića već nalazi i u onome što “ljudi nisu čuli”.
”To nije bila saborska sjednica, nego promašeni igrokaz”, veli profesorica. I prebacuje odgovornost s redatelja i dramaturga na glumce. Doista, nije bila saborska sjednica, jer je saborskoj sjednici presudio ljubazni huliganizam dramaturga, koji je štrihao sve oporbene replike, uvjeren da će na taj način redatelju olakšati posao. Željko Reiner očajan je dramaturg, a ni profesorica Leinert-Novosel nije nimalo bolji teatrolog i kazališni kritičar. Zna li uopće o čemu se radi u predstavi koju je pogledala? I koji je to žanr? Pantomima?
Hadezeovci, međutim, pljeskali su bez oporbe, onako kako se, oprostite mi i na toj usporedbi, plješće samo u Skupštini Srbije, Aleksandru Vučiću i Ani Brnabić.
To je bio pravi „kokošinjac“ kako je Sabor nazvao Zlatko Vitez gospodine Jergoviću.
Oštećene klupe
Sabor je dao izjavu da su zastupnici oštetili klupe, i još su poimence nabrojali čije su klupe stradale. Pretpostavljam da će daljim pregledima ustanoviti da se na jednu klupu potpisao Tomislav Saucha, da na klupi Dalije Orešković ima pukotina kad je zaspala i lupila čelom, da je ministrica uprave Dubravka Jurlina Alibegović zalijepila kaugumu na govornicu koja tamo stoji stvrdnuta još od 2016. i da je bračni par Selak-Raspudić urezao srce sa svojim inicijalima.To će tek biti šokantno priopćenje.
Hrvatski sabor se u četvrtak 14. studenog 2018. godine izjasnio sa 105 glasova ujedinjene “antifašističke koalicije” HDZ-SDP-SDSS-HNS-NS-reformisti-HSLS-HSS-GLAS-IDS-ostalih zastupnika nacionalnih manjina i Bandićevih “žetončića” protiv amandmana zastupnika Zlatka Hasanbegovića o ukidanju obilježavanja 22. lipnja, tzv. Dana antifašističke borbe kao državnog blagdana te protiv uvođenja sovjetskoga tzv. Dana pobjede nad fašizmom 9. svibnja kao spomen dana. Jednakim brojem glasova ista koalicija spriječila je referendumsko izjašnjavanje za promjenu izbornih pravila za izbor zastupnika u Hrvatski sabor građanskih inicijativa ” Narod odlučuje” i “Ne Istambulskoj konvenciji” prihvativši Kuščevićev = Plenkovićev “festival demokracije”odnosno obrazloženje smijenjenog bivšeg ministra uprave Lovre Kuščevića o nedovoljnom broju potpisa za održavanje referenduma. Po hitnoj proceduri izglasali su Zakon o blagdanima i spomen danima i time nepotrebno produbili postojeće podjele u hrvatskom društvu. Premda su građanske inicijative “Glasujmo imenom i prezimenom” 2014. godine s 380.649 potpisa i “Narod odlučuje” s preko četiristo tisuća potpisa birača tražile promjenu izbornih pravila Hrvatski sabor nije bitno promijenio izborne jedinice određene Zakonom 29. listopada 1999 godine, a broj zastupnika je ostao 151.
Europski parlament usvojio je 19. rujna 2019. rezoluciju naziva “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))“, kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih nedemokratskih autoritarnih režima. Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP), među inim, ističe:
Uzimajući u obzir Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarističkih komunističkih režima koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 26. siječnja 2006.; uzimajući u obzir prašku Deklaraciju o europskoj savjesti i komunizmu, usvojenu 3. lipnja 2008.; uzimajući u obzir rezolucije i izjave o zločinima totalitarnih komunističkih režima koje je usvojio niz nacionalnih parlamenata…; budući da su sjećanje na žrtve totalitarnih režima i priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom europskom naslijeđu zločina koje su počinile komunističke, nacističke i druge diktature od ključne važnosti za jedinstvo Europe i njezina naroda te za izgradnju otpornosti Europe na današnje vanjske prijetnje od ključne važnosti za jedinstvo Europe i njezinih naroda te za izgradnju otpornosti Europe na današnje vanjske prijetnje…
Na temelju gore konstatiranog, Europski parlament poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režimi te se zalaže za zajedničku kulturu sjećanja koja će odbacivati zločine fašističkih, staljinističkih i drugih totalitarnih i autoritarnih režima iz prošlosti i služiti kao sredstvo za izgradnju otpornosti na današnje prijetnje demokraciji, naročito među mlađim naraštajima. Hrvatski mediji su većinom prešutjeli rezoluciju, a SDP i Možemo bi vratili Trg maršala Tita.
“ Diktatori Pavelić i Tito i njihovi režimi bili su negacija slobode” povodom Dana siječanja na žrtve totalitarnih režima 23. kolovoza napisao je HDZ-ov izjavio je saborski zastupnik Davor Ivo Stier. Iako se ta činjenica rijetko ističe u javnosti, na početku Drugog svjetskog rata, od 23. kolovoza1939. do 21. lipnja 1941. godine, nacisti i komunisti su imali pakt o nenapadanju, napisao je Stier. Puno prije komunista u Istri su se suprotstavljali fašistima hrvatski kršćanski antifašisti, a među njima bili su: Antun Milovan kojega su komunisti ubili 1945, otac biskupa Ivana i bliski suradnik mons. Bože Milanovića. Danas se prisjećamo Antuna Milovana, blaženog Miroslava Bulešića, kao i svih nevinih žrtava fašizma i komunizma. Njihova žrtva svjedoči o istinskoj ljubavi prema slobodi, o kršćanskom i demokratskom suprotstavljanju svakom totalitarnom režimu i ideologiji. Totalitarizam se ne može opravdati pukim otporom drugom totalitarizmu, bez iskrenog zalaganja za slobodu i demokraciju. Zato će svaki istinski demokrat odbaciti totalitarnu ideologiju i propagandu, kako Pavelićevog antikomunizma tako i Titovog “antifašizma”. Iako međusobno suprotstavljeni, ti su diktatori i njihovi režimi bili negacija slobode. Zastupnik Davor Ivo Stier je jedna ruka koja glasanjem petkom u „kokošinjcu“ održava na vlasti pravomoćno osuđenu stranku za udruženi zločinački pothvat otimanja novca iz državnih tvrtki.
Savezništvo Tita, Staljina i Hitlera trajalo je 637 dana, a 72 dana savezništvo Tita, Pavelića, Staljina i Hitlera. Koliko je poljskih židova i poljaka stradalo za 709 dana savezništva Tita, Staljina i Hitlera u nacističkim logorima u Poljskoj i koliko je stradalo u staljinističkim čistkama u Poljskoj i okupiranim baltičkim državama pitam članove “antifašističke” koalicije? U tom su razdoblju stradali poljski časnici u Katinskoj šumi. U tom razdoblju Hitlerova Njemačka je okupirala Francusku, Belgiju, Dansku i skoro cijelu Europu. Kraljevina Jugoslavija je pristupila Trojnom paktu. Komunistička partija Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom Titom nije reagirala. Napadom Hitlerove Njemačke 22. lipnja 1941. odmetnuli su se provjereni staljinisti u šumu Brezovica da pomognu obrani “Zemlji velike laži” kako je Staljinov Sovjetski savez opisao vođa Proštinske bune dr. Ante Ciliga u knjizi “U zemlji velike laži”. U stanovima stradalih židova u Drugom svjetskom ratu ne stanuju i ne koriste njihovu imovinu “ustaške guje” nego provjereni staljinisti i njihovi potomci gospodo “antifašisti”!? Čistkama u HDZ-u stranačka oligarhija je pokazala da dosljedno nastavlja vladati paradigmom vladanja svojih djedova i očeva provjerenih staljinista i suradnika represivnog aparata Titove Jugoslavije: metuzalema Budimira Lončara, Josipa Manolića, lupeža i haškog krivokletnika te dobro plaćenog pjevača ustaških pjesama u Australiji Žepe Bevande, omladinca Sove i ostalih “antifašista” novopečenih liberalnih demokrata. Predsjednici Kolindi Grabar Kitarović je bio posebni savjetnik i učitelj sa Zrinjevca Mate Granić koji je mrtvima na Mirogoju tumačio kako se cjelina dijeli na tri polovine – C = ” pola meni pola tebi pola Bagi”. Danas Hrvatskom vladaju učenici Mate Granića oponašajući metode svojih djedova, očeva, baka i majki: Andrej Plenković, Gordan Jandroković, Davor Božinović i Sovini kumovi, a kandidaturu Matinog učenika za predsjednika Republike “normalnog” i s “karakterom” Zorana Milanovića podržali su poznati “borci protiv korupcije” Boris Miletić, Anka Mrak Taritaš, Krešimir Beljak, Davor Bernardić i ostali “antifašisti” iz Saveza za borbu protiv korupcije. O načinu borbe protiv korupcije Miletića i vrhuške IDS-a govore medijski nastupi njihovog bivšeg člana i bivšeg zastupnika Damira Kajina, a o Anki Mrak Taritaš “obnova Gunje” i ostali “antikorupcijski” poduhvati. Naša bivša predsjednica Republike je kao estradna zvijezda pjevala pokojnom gradonačelniku Milanu Bandiću i poklonila mu rođendansku tortu u znak zahvalnosti potpori njenoj kandidaturi, a magistar Andrej Plenković stabilno = diktatorski je vladao Hrvatskom uz pomoć njegovih žetončića.
Dr. Ante Ciliga, jedan od najvećih političkih mislilaca hrvatskog naroda, bio je žrtva talijanskog fašizma, staljinizma, Pavelićeva kvislinškog režima i titoizma. Proveo je nekoliko godina u gulazima Sovjetskog Saveza i u progonu u Sibiru, preživio je koncentracijski logor Jasenovac, a o tim stradanjima ostavio je pisana svjedočanstva u knjigama »Sam kroz Europu u ratu (1939.-1945.)« i »U zemlji velike laži«. Vratio se iz progonstva u Hrvatsku nakon promjena 1990. godine, a umro je 1992. godine u staračkom domu u Zagrebu i pokopan na Mirogoju.
Proštinska buna, je prema prof. Hermanu Buršiću pobuna seljaka jugoistočne Istre koji su početkom veljače 1921. pružili otpor fašistima zbog zabrane uporabe hrvatskih nacionalnih obilježja i hrvatskog jezika te napada na mještane. Radi zastrašivanja pučanstva fašističke su skvadre upadale u istarska sela. Prvi takav pohod u Krnicu i Proštinu poduzele su u noći 2–3.veljače.1921., drugi sredinom ožujka, a treći početkom travnja iste godine. Zbog toga su Proštinari odlučili pružiti organizirani otpor. Glavni organizator otpora bio je dr. Ante Ciliga, koji je na Proštini, zajedno s tamošnjim komunistima, osnovao partijsku organizaciju. Postrojbe regularne talijanske vojske i policije s 400-tinjak pripadnika, te sa 100-tinjak članova fašističke skvadre upale su u proštinska sela 5.travnja.1921. i slomile otpor tamošnjih tristotinjak slabo naoružanih seljaka. Fašisti su spalili selo Šegotiće te još nekoliko kuća u ostalim selima. Od 400 osoba privedenih u pulski istražni zatvor, protiv 12-orice pokrenut je kazneni postupak, ali su odlukom talijanske vlade potpali pod opću političku amnestiju i oslobođeni daljnjega sudskoga progona. U prvom tomu Enciklopedije Jugoslavenskog leksikografskog zavoda tiskanom 1966. nema niti slova o dr. Anti Ciligi niti u petom tomu tiskanom 1969. godine o Proštinskoj buni.
Katinska šuma
Nacistička je Njemačka 13. travnja 1943. godine svijetu objavila da je u Katinskoj šumi pronašla leševe ubijenih poljskih časnika i intelektualaca koji su pali kao žrtve Staljinovog režima. Nijemci su leševe pronašli na teritoriju Rusije koji su u to vrijeme držali pod svojom okupacijom. Katinska šuma nalazi se u blizini ruskog grada Smolenska i bila je lokacija na kojoj je Staljin dao pobiti Poljake kad je SSSR u paktu s Hitlerom podijelio Poljsku. Staljinova tajna policija likvidirala je oko 22.000 ljudi. Pobijena je gotovo polovina od ukupnog broja časnika Poljske vojske, među njima 14 generala, 24 pukovnika, 7 kapelana, jedan poljski princ, 20 sveučilišnih profesora, 300 liječnika, šest tisuća policajaca i određeni broj svećenika.
Hitlerova je propaganda odmah iskoristila otkrivenu masovnu grobnicu da dodatno ocrni SSSR u očima svijeta. Nacisti su pozvali strane novinare iz neutralnih zemalja i službenike Međunarodnog crvenog križa da se uvjere u istinu. Među njima je bio hrvatski patolog prof. dr. Ljudevit Jurak. Staljin je zbog toga odmah prekinuo sve veze s Crvenim križem. Prof. dr.Ljudevit Jurak je također sudjelovao istraživanju zločina nad ukrajinskim seljacima u Vinici za koji je nedvojbeno zaključio da su zločin počinili Sovjeti 1938. godine. Komunističke vlasti su ga uhitile 1945. godine. Ponuđena mu je sloboda ako povuče potpis s izvještaja Međunarodnog povjerenstva i izjavi da ga je dao pod prisilom. Nakon što je odbio povući potpis Vojni sud Komande grada Zagreba ga osuđuje 9. lipnja 1945.”zbog djela ratnog zločinstva”, na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine.
Kako je utvrdilo komunističko istražno povjerenstvo, prof. dr. Jurak je bio kriv što je masovni pokolj u Vinici pripisao “prijateljskoj Sovjetskoj Rusiji”, te “svjesno i zlonamjerno vršio propagandu protiv prijateljske Sovjetske Rusije”. Po nekim izvorima ubijen je i prije sudske presude. Presudu je potpisao zloglasni Vladimir Ranogajec. Rehabilitiran je na sjednici Senata Sveučilišta u Zagrebu, 15 rujna 1991.godine. Po Vladimiru Ranogajcu imamo ulicu u naselju Jarun.
SSSR i Rusija sve do 1990. godine poricali su odgovornost za Katinski masakr, no te je godine službeno Jeljcinova Rusija priznala krivnju Staljinove tajne policije za zločin. Godine 2010. poljski predsjednik bio je na letu u Rusiju u povodu obilježavanja godišnjice masakra, kad se njegov avion srušio nadomak piste u Smolensku. Poginulo je svih 96 putnika u avionu, što je Katin učinilo dvostrukom tragedijom za poljski narod.
U trećem tomu Enciklopedije Jugoslavenskog leksikografskog zavoda tiskanom 1967. godine prešućeni su zločini u Katinskoj šumi i smaknuće prof. dr. Ljudevita Juraka. To su utvrđene činjenice gospodo članovi “antifašističke” koalicije. Titova Jugoslavija je bila država iza željezne zavjese, a Berlinski zid u Hrvatskoj još traje u glavama “antifašista”.
Hrvati se zaista s pravom mogu ponositi prvim antifašističkim ustankom u Europi! No, to zasigurno nije komunistički ustanak 22. lipnja 1941. kada su dotadašnji saveznici nacisti i komunisti krenuli u međusobni ideološki obračun, već buna istarskih Hrvata protiv talijanskog fašizma još 1921. godine. Dan antifašističke borbe trebalo je promijeniti na 5. travnja i slaviti ga kod spomenika Proštinskoj buni. Hrvatski narod je u 20. stoljeću pretrpio strahovite progone i ubijanja od svih monstruoznih režima “stoljeća balkanskih i svjetskih ratova“: fašizma, nacizma i komunizma. Ovaj posljednji je odnio i najveće žrtve i bio poražen u Domovinskom ratu, a ovaj prvi je dobio svoj prvi udarac u Europi u tadašnjoj Italiji baš od – ponosnih i slobodoljubivih istarskih Hrvata.
Od 1945. do 1990. godine trajala je “antifašistička” diktatura režima provjerenih staljinista maršala Josipa Broza Tita, a od 3. siječnja 2000. godine do današnjeg dana traje diktatura potomaka provjerenih staljinista i bivših nelustriranih suradnika represivnog aparata komunističke Jugoslavije ( udbaša i kosovaca ).
Preporučam takozvanim antifašistima Franje Habulina da pročitaju “U zemlji velike laži” prvog antifašiste u Europi dr. Ante Cilige i “Sam kroz Europu od 1939. do 1945. godine” u kojoj opisuje svoje uzničke dane u Jasenovačkom koncentracijskom logoru i da posjeti fojbu Golubinčinu kod Raklja u koju su partizani 9. svibnja 1945. godine pobacali u jamu ratne zarobljenike koji su se predali na Muzilu u Puli pod zapovjedništvom kontraadmirala Georga Waue. Prikrivaju fojbe, a osuđuju poklič ” Za dom spremni”. Zločini su zločini gospodo “antifašisti”, a svim žrtvama treba davati počast. Documenta Vesne Teršelić, Zoran Pusić, Furio Radin i ostali zločinci prema istini i hrvatskom narodu šute o tom zločinu, a dostavio sam im materijale o sudbini tih vojnika.
Prikrivanje ratnih zločina i zločina nad ratnim zarobljenicima je kazneno djelo gospodo “antifašisti”. Kaznena dijela ratni zločini i zločini nad ratnim zarobljenicima ne zastarijevaju.
‘To je politizacija Dana sjećanja. Penava je pokazao iznimno nepoštovanje prema državi’
Plenković je prozvao Penavu da je pokazao “iznimno nepoštovanje prema državi” jer je poslao pismo potpredsjedniku Vlade i ministru branitelja Tomi Medvedu.
Predsjednik Vlade Andrej Plenković izjavio je 4. studenog u Bjelovaru da je dobra jučerašnja odluka Vijeća za domovinski pijetet, mir i razvoj da se napravi drugi plakat koji će poslati važnu poruku da je Vukovar mjesto posebnog pijeteta, poručivši da je sve ostalo politizacija. Vijeće je prihvatilo na sjednici u petak programe obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje koje su pripremili Grad Vukovar i Općina Škabrnja dok nije suglasno s korištenjem predstavljenog plakata kao službenog promotivnog materijala.
Premijer je rekao novinarima da će novi plakat koji će pripremiti Vlada, odnosno Vijeće biti vidljiv, a upitan očekuje li da će ga gradonačelnik Vukovara Ivan Penava prihvatiti, rekao je da to u konačnici nije bitno i da je to njihova stvar.
“Što će biti s ovim što su oni napravili samostalno, bez konzultacije s bilo kime, na određeni način isključili sve ostale suprotno višegodišnjoj praksi organizacije Dana sjećanja to nije naša stvar, to je njihova stvar”, rekao je premijer na proslavi sv. Huberta, zaštitnika lovaca i lovstva.
Plenković je prozvao Penavu da je pokazao “iznimno nepoštovanje prema državi” jer je poslao pismo potpredsjedniku Vlade i ministru branitelja Tomi Medvedu i nije došao na sastanak Vijeća.
Kakva je to poruka, da li su ovi drugi ljudi koji su jučer tamo bili nedostojni njegovog društva, što on time kani poslati poruku i to ministru koji je bio i zapovjednik Tigrova, koji je bio hrvatski branitelj, koji je ranjen, čiji je brat poginuo u domovinskom ratu, upitao je premijer.
Ocijenio je da su to vrlo neprimjerene poruke koje ne može drugačije nazvati nego jednom politizacijom i samoga Dana sjećanja, ali i u konačnici Vukovara kao simbola.
Brinu me izjave nekih »antifašista« da su sve žrtve fojbi to zaslužile. Iako su fašisti zapalili moje i majčino rodno selo, ubili dva ujaka istog dana, bratića i brata, smatram da nitko nije zaslužio takvu smrt, pa ni ratni zločinci. Brojni ratni zarobljenici nakon Drugog svjetskog rata završili su u jamama i masovnim grobištima samo zato što su bili na poraženoj strani, a stradali su i mnogi nedužni civili, istarski narodnjaci poput oca Porečko-puljskog biskupa u miru Ivana Milovana i partizana Guida Delbianca iz Krnice kojeg su partizani bacili u jamu Golubinka kod sela Trlji. Gospodin je Ravnić tadašnji predsjednik SABA Istarske županije na proslavi 90. obljetnice Proštinske bune izjavio da se politički manipulira kostima komunističkih žrtava. Slažem se s gospodinom Ravnićem da se radi pomirbe naših naroda prestane politički manipulirati žrtvama i da policija, arheolozi, speleolozi, državno odvjetništvo, sudovi, forenzičari i povjesničari neovisno istraže sumnjiva mjesta masovnih stradanja tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Zalažem se da se istraže barem neki četnički, ustaški I komunistički zločini: Jasenovac, Jadovno, Macelj i drugi. U Macelju, Hudoj jami, Jazovki, Golubinčini i drugim komunističkim stratištima pronađene su kosti žrtava, a u Jasenovcu i Šaranovoj jami kod Jadovna nisu, a kojekakvi “antifašisti” šire laži o stotinama tisuća žrtava bez ikakvog dokaza. Za Jasenovac se broj žrtava procjenjuje od nekoliko tisuća pa do sedamsto tisuća. Logor Jasenovac je postojao 1.337 dana. Prosječni broj žrtava prema onima koji tvrde da je u Jasenovcu stradalo sedamsto tisuća žrtava iznosi 523 dnevno odnosno svakih 2,7 minuta jedna žrtva. U Jasenovcu nije bilo plinskih komora niti krematorija. Prema pisanju dr. Ante Ciliga u Jasenovcu su zatvorenici proizvodili ciglu, radili u kožari, mogli su pisati pisma i dobivali su pakete od rodbine i nije bilo masovnih ubojstava, a njemu su omogućili da piše knjige. Ako je istinit službeni broj žrtava od 83.145 prosječno dnevno su ubijane ili umrle 62 žrtve. Trebalo bi istražiti da se utvrdi prava istina o Jasenovačkom logoru. Je li Savom plutalo na stotine ili tisuće leševa dnevno? Tijekom Drugog svjetskog rata Savom su plovile lađe. Istraživanju Jasenovca se protive “kriminalci u znanosti” ili u politici kako ih naziva Vladimir Mrkoci u knjizi ” Kratka povijest komunizma” objavljenoj 2017. godine. Kod nas ne postoji politička volja da se komunistički i četnički zločini istraže i da se svim žrtvama odaje počast. To su mentalni boljševici dokazali otkazivanjem pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad komemoracijom u Bleiburgu i pokušajem da se spriječi izručenje Perkovića i Mustača njemačkom pravosuđu donošenjem „ lex Perković“ u Hrvatskom saboru nekoliko dana prije ulaska Republike Hrvatske u EU. O komunističkim zločinima do danas se kod nas nije smjelo glasno govoriti. Krajnje je vrijeme da se nakon 78 godina suočimo s istinom i krivnjom i da sve strane prestanu licitirati i politizirati s brojem žrtava te da se obilježe sva grobišta žrtava fašizma, nacizma i komunizma širom naše domovine. To nisu pojedinačni zločini iz osvete, kako ih neki žele prikazati. Masovni zločini, kao što su Jasenovac, Jadovno, Jazovka, Tezno, Ovčara, Srebrenica, Golubinčina i mnogi zločini u kojima su stradale stotine ili tisuće žrtava, »udruženi su zločinački pothvati« s pojedinačnom »zapovjednom odgovornošću«. Zakon o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobišta žrtava komunističkih zločina od 9. svibnja 1945. do 1990. godine pružao je mogućnost temeljitog istraživanja tih tragičnih događaja naše prošlosti. Pozivam naše građane da svjedoče o njima. Međutim vlasti u Republici Hrvatskoj ne provode taj Zakon, a nametanjem ćirilice u Vukovaru pravdali su da moraju provoditi zakone Republike Hrvatske. To je selektivan pristup provođenja zakona ,a ne pravda za žrtve zločina nakon Drugog svjetskog i Domovinskog rata. Zločin je prikrivati zločin! Prikrivanje zločina je kazneno djelo prema Kaznenom zakonu, a takvi zločini ne zastarijevaju.
Razdoblje od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945. godine treba istražiti i osuditi sve totalitarne i nedemokratske režime gospodine Plenkoviću? Moj brat Željko rođen 1933. godine stradao je od fašističke minobacačke granate kao odmazda na partizansko miniranje ceste između Prodola i Marčane 1944. godine, a nalazi se kao žrtva u Jasenovac Research Institute iz Njujorka . Ana Zenzerović je odvedena u koncentracijski logor u Njemačkoj u kojemu je umrla, a pročitao sam je kao žrtvu Jasenovca gospodine Plenkoviću.
mr.sc. Edo Zenzerović, dipl. ing. elektr.
