By Svima nam je znana ona stara „Lako je biti general poslije bitke“, no ja ovaj put samo želim podsjetiti kako sam prijašnjih godina i na koji način pisao o naslovnoj temi, a sve na osnovu prikupljenih saznanja i obavijesti kroz godine obnašanja službe.
Devedesetih, obnašajući službene zadače bio sam u prilici obaviti na stotine i tisuću kontakata i razgovora sa raznim grupacijama žitelja Međimurske županije Romske nacionalnosti, uzrasta kako se ono kaže od sedam do sedamdeset i sedam. S vremenom tu su se razvili odnosi od obostranog poštovanja, povjerenja i prijateljstva koja traju još i danas nakon više od dvadeset godina mog odlaska iz sustava. Promišljanjem i analiziranjem danas, svih obavijesti i prikupljenih saznanja do kojih sam došao u tim kontaktima smatram da je vrijedno ovdje iznijeti prikaz o bivanju, životu i suživotu Roma i Hrvata na prostoru Hrvatske, omeđenom s dvije rijeke – zvanom Međimurje:!
Može se reći da su ove prostore između Mure i Drave još u vrijeme Zrinskih i Althana, dolazeći preko Rumunjske i Mađarske naseljavale skupine naroda nomada zvani „cigani“, a danas Romi i zauzimali plodne ravnice uz rijeke u blizini šuma gdje su pronalazili sirovine za svoje zanatstvo, a bili su to i prirodni izvori hrane. Kako je tu domicilno stanovništvo bilo rimo-katoličke vjere u cilju što brže prilagodbe, doseljenici primaju katoličanstvo i postaju vjerni katoličkoj crkvi, posebno štujući lik „Majke Božje Marije“. Njeguju svoj „bajaški jezik“ i dijele se na dvije plemenske skupine: KORITARE I ŠLAJFARE“ , a mogla bi se tu navesti još jedna skupina „LOVARI“ koji su pak nastanili Podravinu. Koritari su skupina koja se bavi izradom drvenog posuđa i alata dok bi Šlajfari obilazeći naselja popravljali alatke i suđe od metala. Lovari su se u pravilu bavili trgovinom, sakupljanjem perja i ostalih tada vrijednih sirovina, te su samo povremeno dolazili u Međimurje. Po formiranju svojih prvotno izoliranih zajednica počeli su domicilnom narodu nuditi svoje usluge, a što je sve dobro funkcioniralo kroz robnu razmjenu i plaćanja u trenutno važećim valutama.
Kroz stoljetni suživot nije na tim prostorima zabilježen nikakav sukob ili ozbiljnije narušeni odnos između domicilnog stanovništva i doseljenika, već je u raznim župnim povjesnica zapisan miran i skladan suživot pa čak i u vrijeme prvog i drugog svjetskog rata, te poraća. Kroz ratna vremena tu su Romi i Hrvati dijelili zajedničku sudbinu bijede, neimaštine, gladi i pomora, a da bi se po svakoj uspostavi mira opet zajedničkim radom i suradnjom jedni i drugi na svoj način borili za što bolju i prosperitetniju sutrašnjicu.
U zenitu stvaranja Hrvatske države 1990. godine mnogi Romi: Koritari, Šlajfari i Lovari priključuju se dr.Franji Tuđmanu koji je sa Hrvatskim narodom krenuo u uspostavu Neovisne Hrvatske države. Mnogo Roma u raznim ratnim postrojbama iz ovog kraja branilo je domovinu, a neki su u njezine temelje ugradili i svoje živote.
Danas u jeku ovih posljednjih nemilih događaja u Međimurju mnogi se kao nešto pitaju, mnogi pišu razne ekspertize, a nitko ne želi sagledati problem s realnih osnova. Neki tako zazivaju linč, getoizaciju i svu krivicu svaljuju na sustav državne sigurnosti, socijalne skrbi, a neki bi čak održavali mitinge, prosvjede – odnosno događanja naroda koji bi trebao, što? – prosvjedovati sam protiv sebe i svoga nečinjenja.
Do dvadeset prvog stoljeća svi su se nastali sporovi i sukobi unutar ove Romske zajednice rješavali na tzv. „CIGANSKIM SUDOVIMA“, koji bi u pravilu završavali pomirbom i mirenjem zavađenih strana uz neku simboličnu naknadu u hrani i piću. Nastale sporove između Roma i Hrvata rješavali su i rješavaju redovni sudovi, čije su odluke bez pogovorno prihvaćali jedni i drugi. Sve bi to prateći trendove velikih gradova i velikih procesa u društvu, danas završavalo na sve okrutnije i normalnom čovjeku nerazumljive načine, pa čak i ubojstvima koja nisu svojstvena ovoj mirnoj i pitomoj katoličkoj zajednici Hrvata i Roma u Međimurju.
No svako novo vrijeme donosi i neka nova pravila i običaje na koja se ova mala zajednica teško privikava, te postaje plijenom novonastalih prilika nuđenih od raznih emisara koji im pod krinkom demokratizacije i boljeg života nude lažni boljitak i prosperitet, a sve uvjetuju napuštanjem tradicionalno usađenih im vrijednosti.
Početkom dvije tisućitih počeo je učestali dolazak do tada u relativno mirna Međimurska Romska naselja raznih emisara krimogenih romskih predstavnika koji su još i k tome druge vjere i drugih kulturoloških navika u vrbovanje tamošnje mladosti za njihove prljave poslove. U to je vrijeme u Hrvatskoj vladala velika nezaposlenost čije su posljedice trpjeli podjednako i Romi i Hrvati pa su zavedeni o lakom životu i brzom zaradom roditelji u pravilu dozvolili odvođenje svoje djece u tzv. bolji život za njih, a s tim i za sebe. Nakon nekoliko provedenih godina u Hrvatskoj prijestolnici, diljem Hrvatske i okruženju, kući su se u pravilu vračali bez ičega, ali dobro obučeni za sve vrste kriminalnih djelatnosti koje su do tada bile nezamislive u njihovoj sredini. Bilo je to vrijeme kada je u susjednoj BiH točnije u tzv.RS poslovala velika tržnica zvana „ARIZONA“ na koju su redovito počeli odlaziti mladi mobilni Romi koji su prvotno zanat ispekli prosjačenjem i kriminalnim aktivnostima na „obuci po Hrvatskim gradivima i okruženju“, te od tamo u svoja naselja dovode mlade djevojke sumnjiva morala i druge vjere, dok je za svakom dovedenom mladom damom u ova pitoma Međimurska Romska naselja doselilo još nekolicina njezine navodne brače.
Nakon dvadesetak godina sustavne nebrige o migracijama unutar Hrvatske i migracijama iz okruženja danas smo dobili to što imamo. Dobili smo do sad „miks“ svega i svačega do jučer kulturološki i vjerski nespojivog, koje danas ratuje na štetu sviju u borbi za prevlast bilo u političkom, vjerskom, a najviše kriminalnom smislu. Ako to sve znamo i ako znamo također da se najokrutnija i najteža razračunavanja i zlodjela događaju u naseljima u kojima politički primat ima jedna određena opcija, a koja po ničem ne pripada u ovu sredinu, već je samo koristi raznim smicalicama i potkupljivanjem za glasove u izbornim procesima, onda valjda znamo što nam je činiti u tom smislu. Ako znamo da u do jučer tim pitomim i relativno čistim naseljima posljednjih godina boravi mnoštvo osoba bez za to zakonom propisane regulacije prebivališta i boravišta, onda valjda kao uređeni sustav znamo što poduzeti po tom pitanju.
Za sređivanje ovog stanja i dovođenje stvari, pojava i ljudi u prihvatljivu normalu ne treba izmišljati neke „dekade i kroz njih tzv.stručnjake za Romska pitanja u represivnom aparatu“ – već nam svima skupa treba malo mudrosti. Sva mudrost uspjeha krije se u samim Međimurskim Hrvatima i Romima, te njihovom okretanju ishodištu, počecima, samima sebi i bezuvjetnom zapošljavanju, a poglavito sad dok Međimursko gospodarstvo vapi za radnom snagom, koje ima u mnogobrojnoj radno sposobnoj mladosti, nasljednicima ponosnih, Roma Koritara, Šlajfara i Lovara.
Vjerujte mi primjenom ovo malo mudrosti, svi problemi koji su isplivali na površinu u ovom „CVETNJAKU HORVATSKOM“ sami od sebe će nestati!
Antun Berljak
