By Jedno od pitanja koje sam postavio novinarki “Jutarnjeg lista” kada je tražila moju izjavu i kada je potvrdila da ne zna da je kandidat ua akademika ‘povjesničar ‘ Uklanatelj uklonio prije 13 godina bistu Utemeljitelja RH povjesničara i akademika Franje Tuđmana bilo je:
Znate li za neki sličan slučaj u nekoj drugoj državi da se tako ukloni bista onoga koji je utemeljio tu državu?
A njega je predložio za akademika Razred za društvene znanosti u HAZU!
Tako su ovi izbori u HAZU pokazali zašto nije dovoljno da u Akademiji neki razred sam odlučuje o izboru novih akademika već to MORA učiniti cijela Akademija.
To ne znači da mi možemo znati ima li među nama još drobilica i uklanjatelja koje nismo uspjeli detektirati.
To su im pokazali i dr, sc. Mirko Valentić kada je kao ravnatelj HIP-a Zagreb, naravno ne bez suglasnosti akademika Tuđmana, odlučio da na knjigu dr. Milana Bulajića „Tuđmanov jasenovački mit“ odgovori jedan matematičar, a jedan liječnik je u povodu stote obljetnice pisao o Tuđmanu kao povjesničaru i akademiku na nagovor prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana. Zašto baš njima?
Pa i jedan i drugi su od Sveučilišta u Stanfordu prepoznati kao najutjecajniji znanstvenici u svijetu. A povjesničari u RG se od Tuđmanove smrti zabavljaju u dokazivanju kako povijest nije znanost tj. ne može biti revizije onoga za što je Partija odredila kao konačnu istinu, a u RH poslije Tuđmanove smrti uveo povjesničar AMATER koji nije završio ni bilo kakav fakultet, ali je otac nekadašnjeg kandidata za Akademika danas poznatijeg kao Ivo Drobilica.
Za novinare u RH koji 13 godina nisu otkrili da je ‘povjesničar – Uklanjatelj’ uklonio tu bistu, to još ‘nije otktiveno’. Valjda zato ne vidimo tekstove u novinama s naslovom :
JE LI HIP SLAVONSKI BROD VRATIO BISTU UTEMELJITELJA RH?
Moj dragi prijatelj (i suautor) Zvonimir Hodak je nepravedan prema Srbima kad piše u najnovijoj kolumni:
. Nož, žica, Srebrenica…”, pjevale su delije nakon 22. srpnja 1995. godine. Ratko i ekipa su bili tada u punoj formi. “Nepobedivi”. Nisu ni slutili da ih čeka 5. kolovoza 1995. g. kad su “nepobedivi” bili pometeni i poniženi, uskočili u traktore i pobjegli glavom bez obzira.
Sad im je stigao račun na naplatu za zločine u agresiji na Hrvatsku i BiH, napose za onaj u Srebrenici. Gledali smo montipajtonovske scene iz UN-a… “Cela” Srbija je bila na nogama, a Vučić snužden u UN-u i zamotan u srpsku zastavu. General Mladić je doduše bio osuđen u Haagu za smrt osam tisuća i pet stotina muškaraca i mladića, ali ovo u UN-u im je bio neočekivani šamar. Rezolucija je izglasana s dobrom većinom od 84 države i sad je zapečaćeno da je Srbija u BiH izvršila genocid. Protiv je glasovalo tek 19 država, a predstavnika 22 države nije ni bilo u dvorani kad se glasovalo. Međutim, Srbi ne bi bili to što jesu da nisu tu rezoluciju proglasili svojom pobjedom te izašli na ulice slaveći “pobjedu”.
Zašto je moj prijatelj nepravedan.?
Pa i sam kaže da je kod njih sve obrnuto. Pa zar oni svo vrijeme ne tvrde da su Hrvati genocidan narod, što je zapravo njihova poruka o njima samima?
Dakle, oni to stalno govore samo imamo mi puno onih nepismenih kakvi su i naši ‘istoričari’ koji ne razumeju bre srpski koji ceo svet razume.
Ne razumije čan ni moj prijatelj Hodak da Srbi s pravom slave onoga koji im je najviše pomogao; Franju Tuđmana, Da Tuđman nije spriječio mnogo veći genocid u Bihaću odmah poslije Srebrenice, kakva bi tek bila ta Rezolucija o njihovom genocidu?
Na to nas podsjeća Davor Dijanović, a u Prilogu vam dajem moje pismo Predsjedniku Vlade iz 2012.
A koliko bi ih to tek koštalo:
Toga su svjesni i Bošnjaci pa je njima Franjo jednako kriv kao i Sloba:
Da, nije u pravu ni Marijačić, a ni svojevremeno i ja kada sam isto tvrdio pitalicom:
-Kako od nekog naroda napraviti neprijatelja?
-Spasi ga od genocida!
I logično je kada Srbi slave Tuđmana, Bošnjacima je jasno da je on kriv, zar ne?
A znamo i da je Tuđman ‘pravedno’ osuđen i zbog Jasenovca. To dobro znaju naši ‘istoričari’ i zato podržavaju ‘povjesničara ‘ Uklanatelja’. Zar Jasenovac nije ponajbolji za ‘dokazivanje’ genocidnosti hrvatskog naroda?
Ali Hodaku nije jasno da su u pravu naši ‘naučnici’ pa piše:
Gledam ekskluzivni izvještaj Zemaljske komisije Hrvatske iz 1946.g. koja “obara s nogu”. U Vojnom arhivu u Beogradu stoji kako je bilo 576 ubijenih u Jasenovcu. Gdje je to od 750.000 ubijenih s kojima su nas “hranili” pedeset godina? Još jedan dokaz kako smo živjeli u desetljećima laži, godinama kada je Tito tvrdoglavo izbjegavao sirenski zov da nogom stupi u lažni simbol “ustaških zločina”. Za razliku od hrvatskih Jugoslavena koji slijepo i dalje vjeruju kako u Jasenovcu leže stotine tisuća ubijenih Srba, Židova i Roma, Tito je znao što je prava istina. Međutim, možete vi mahati s izvješćem Zemaljske komisije koliko vam srce želi ako to ignoriraju svi mediji u kojima čekaju Ante Tomić, Boris Dežulović, Gerovac, Bajruši, Jurica Pavičić…, da ne govorim o našim vrlim “istoričarima” s Filozofskog fakasa u Zagrebu. S muzejom ili bez njega, Hrvatska je i dalje u raljama komunizma. Dokle?
Sigurno je našim ‘istoričarima’ i ne samo njima bilo strašno da im na Izbornoj skupštini u HAZU matematičar tvrdi:
I ja sam na listi najutjecajnijih znanstvenika na svijetu. Imam i najviše znanstvenih radova od svih hrvatskih znanstvenika na tim listama, ali kolege akademici znaju da uvijek tvrdim da je akademik Franjo Tuđman mnogo iznad nas. Naime te liste nisu napravljene za iznimne slučajeve kada je netko uspješan u dvije oblasti pa sinergijom svog rada u jednoj i drugoj ostvari čudesne rezultate, A akademik Franjo Tuđman je to ostvario UTEMELJIO JE RH.
Josip Pečarić
PRILOG
DRUGO PISMO
Poštovani Predsjedniče Hrvatske vlade,
kada sam Vam u prošlom pismu napisao kako je glavni učinak operacije Oluja bilo spašavanje Bihaća, nisam mogao pretpostaviti kako će brzo stići potvrda te tvrdnje. Naime, State Department je skinuo oznaku tajnosti s više od tisuću stranica diplomatskih izvješća o pripremama Dejtonskog mirovnog sporazuma. Sarajevski DANI (17. 7. 2012.) počeli su objavljivati najvažnije dijelove izvješća američkih diplomata u regiji i ključnih američkih pregovarača u Kontakt-grupi i Daytonu o najdramatičnijim i najtežim epizodama završnice ratova na području Hrvatske i BiH.
I kao najvažnije izabrano je spašavanje Bihaća:
Izvještaj je, s razlogom, označen tajnom:
“Hrvatski ministar obrane Šušak rekao mi je prošle noći (21. srpnja) da je predsjednik Tuđman odlučio spriječiti pad sigurnosne zone Bihać izravnom vojnom intervencijom” – napisao je državnom tajniku SAD-a Warrenu Christopheru američki veleposlanik u Zagrebu Peter Galbraith 22. srpnja 1995. godine. “Na poziv u posljednjem trenutku, odletio sam helikopterom sa Šuškom i ministrom vanjskih poslova Granićem na Brijune, kako bih se pridružio maloj večeri s turskim predsjednikom Demirelom. Tijekom večere Tuđman je rekao Demirelu da je Bihać, kao i Knin, bio glavni grad Hrvatske i ‘šalio’ se o oslobađanju hrvatskih glavnih gradova. Kasnije je Tuđman navijestio da bi akcija mogla početi sljedećih tjedana.”
Dvije opcije
U Galbraithovu izvješću, koje nikada ranije nije objavljeno, navodi se da je, poslije večere s Tuđmanom i Demirelom, Šušak rekao Galbraithu da je donesena odluka da se ide na izravnu vojnu intervenciju kroz Krajinu kako bi se spasio Bihać: “Šušak je rekao da Peti korpus Armije BiH procjenjuje da se može suprotstavljati napadima još samo tri dana. Nije bilo letova s isporukama streljiva otkako je u svibnju oboren helikopter u kome je bio pokojni ministar vanjskih poslova BiH Ljubijankić, što je imalo za posljedicu da branitelji Bihaća imaju samo 30 metaka po borcu. Koristeći ruskog pilota, Hrvatska vojska pokušat će noćni let 21. srpnja.”
S Galbraithova izvješća o večeri na Brijunima i posljedicama najave hrvatske vojne operacije Oluja, State Department je skinuo oznaku povjerljivosti u paketu s više od 1000 stranica diplomatskih izvješća o pripremi Daytonskog mirovnog sporazuma od proljeća do jeseni 1995. godine. Oznaka povjerljivosti skinuta je na zahtjev američkog novinara Johna Bergera (In telwire.com). Redakcija Dana, u suradnji s Intelwire.com, objavit će u sljedećim brojevima najvažnije dijelove izvješća američkih diplomata i pregovarača o najdramatičnijim i najtežim epizodama završnice ratova u Hrvatskoj i BiH i pregovora s međunarodnim dužnosnicima i lokalnim akterima u pripremi Daytonskoga mirovnog sporazuma.
U svom komentaru, ambasador Galbraith opisuje Tuđmana kao čovjeka koji se opustio nakon što je donio tešku odluku. Iako nije bio siguran da će hrvatska akcija odmah uslijediti, Galbraith kaže da Hrvatska ne može tolerirati pad Bihaća i da bi bilo kakvo pogoršanje situacije dovelo do vojne akcije. U svom prijedlogu Washingtonu, Galbraith opisuje “dva moguća odgovora na hrvatsku vojnu akciju”:
“Ne raditi ništa: pad Bihaća stvorit će 160 000 novih izbjeglica i dalje razoriti kredibilitet napora UN-a. Ako međunarodna zajednica ne može spasiti Bihać, zar ne bi bilo bolje da ga Hrvati spase, nego da ga Srbi zauzmu?
Ni obećanja, ni sankcije
Obećati Hrvatima da ako oni budu suzdržani, SAD će se suprotstaviti svakom daljnjem ublažavanju sankcija Srbiji, dok ne prizna Hrvatsku. Mogli smo odgoditi sličnu hrvatsku odluku 13. studenog prošle godine, uvjeravajući Tuđmana da ćemo iskoristi sva sredstva, uključujući održavanje sankcija Srbiji, da dođemo do mirnog rješenja situacije u Krajini. S našim rezultatima s Miloševićem, nemamo ništa za ponuditi Hrvatskoj za miran povratak njezina teritorija. Otuda hrvatska odluka da povrati Krajinu vojnim putem. Pad Bihaća takvu bi akciju otežao, pa srpski napadi samo ubrzavaju hrvatske planove.”
“Treća opcija – prijetnja Hrvatskoj sankcijama – ne će biti djelotvorna”, procjenjuje Galbraith, “jer Vlada Hrvatske vidi da međunarodna zajednica i dalje razmatra nagrađivanje Miloševića, i pored dokaza o njegovoj umiješanosti s bosanskim Srbima u zauzimanje UN-ovih sigurnosnih zona.
Stoga Vijeće sigurnosti ne će nametnuti Hrvatskoj ozbiljne sankcije zbog spašavanja sigurnosne zone. Galbraith naglašava da UN nije uspio spriječiti napade na sigurnosnu zonu Bihać s područja Krajine, zbog čega se Hrvatska može pravno pozvati i na svoje međunarodne obaveze da spriječi takav napad sa svoga teritorija. Sve druge bilateralne sankcije ne bi imale veće značenje u usporedbi s hrvatskim vitalnim nacionalnim interesom”, zaključuje Galbraith.
Vama je g. Predsjedniče jasno da nije ništa slučajno pa to sigurno nije ni činjenica da se State Department upravo sada odlučio skinuti oznaku tajnosti s ovih dokumenata. Nije slučajno što je američki vojni ataše prije godinu dana pokušao upozoriti hrvatsku javnost i odvjetnički tim generala Gotovine na sramotnu činjenicu da nitko u Haagu niti u Hrvatskoj ne spominje spašavanje tako velikog broja ljudi. Tim prije bi Hrvatska trebala pokrenuti postupak da general Gotovina dobije Nobelovu nagradu za mir.
Šteta što niste mogli odmah reagirati na moje pismo, jer bi tako preduhitrili i sam State Department i pomogli našim medijima da počnu doista pisati istinito o Oluji i ne samo o njoj. Kao što znate, ja sam svoje pismo poslao i svim veleposlanstvima u Hrvatskoj i medijima. Zar Vam se ne čini da su prešućivanjem tog pisma naši mediji posredno optužili i Vas da samo provodite politiku svjetskih moćnika? Naime, sva veleposlanstva znaju za to pismo, a o njemu nigdje ništa!? Zaključak je jasan, zar ne?
Uz to pismo poslao sam Vam i Pismo VS-u UN-a koje je potpisalo dvadeset biskupa, nadbiskupa i akademika, a supotpisalo ga je više od 2300 naših ljudi. Da se ne radi o bilo kakvim supotpisnicima pokazala Vam je i redakcija Dana. Naime, oni su komentare dokumenta o spašavanju Bihaća tražili od dva supotpisnika Pisma VS-u UN-a: dr. sc. Davora Marijana, povjesničara koji sistematski istražuje događaje iz ratova devedesetih od Vukovara do Oluje i autora knjige Oluja i prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana, koji je kao ravnatelj Hrvatske izvještajne službe sudjelovao u ovim događajima. Sarajevska redakcija je komentar tražila od dvojice od 2300 hrvatskih supotpisnika, a hrvatskim redakcijama nije bilo vrijedno objaviti činjenicu da je VS-u UN-a pisalo dvadeset hrvatskih biskupa, nadbiskupa i akademika, a supotpisalo ga je više od 2300 ljudi (spomenut ću samo nekoliko stotina sveučilišnih nastavnika i znanstvenika)?!
Vjerojatno će Vam za pokretanje postupka da se generalu Gotovini dodijeli Nobelova nagrada za mir itekako potrebna suradnja dr. Marijana kao povjesničara koji je napisao i knjigu o Oluji.
Naravno, držim kako će Vam od posebne važnosti biti tekst prof. Tuđmana:
Dokaz što je tko radio
Izvješće veleposlanika SAD-a Petera Galbraitha State Departmentu od 22. srpnja 1995. samo je još jedan dokaz o razjedinjenosti, nespremnosti i neodlučnosti međunarodne zajednice da poduzme zajedničku akciju protiv ofanzive srpskih snaga u srpnju 1995. na UN zaštićena područja Srebrenicu, Žepu, Goražde i Bihać. Međunarodnoj zajednici bilo je već tada vrlo dobro poznato da je nakon pada Srebrenice 11. srpnja 1995. uslijedila genocidna odmazda nad civilnim stanovništvom. Istodobno je situacija u Žepi bila vrlo kritična, te je u strahu od novog masakra predsjednik Izetbegović uputio poziv da se omogući iseljavanje pučanstva iz Žepe. To znači da Armija BiH nije imala snage i mogućnosti obrane Žepe, već se orijentirala na obranu Goražda.
Načelnik općine Bihaća 21. srpnja 1995. upućuje apel predsjedniku RH i predsjedniku Sabora RH “da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo”. “Sudbina 180.000 stanovnika… je neizvjesna.
Bolnici nedostaju lijekovi, bolesnici primaju samo jedan obrok dnevno, a već smo imali i prve slučajeve umiranja od gladi.”
U takvim okolnostima predsjednik Tuđman donio je odluku da se vojno intervenira kako bi se spasila UN-ova zaštićena zona Bihać. Preduvjet za tu intervenciju bilo je potpisivanje sporazuma između RH i BiH.
Predsjednik Izetbegović predlaže (18. srpnja 1995.) razgovor o pitanju “vojnog saveza Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine radi zajedničke borbe protiv srpskog agresora”. Prijedlog je prihvaćen istoga dana, ali s porukom da je potrebno “postići i politički sporazum o oživotvorenju Vašingtonskih dogovora te ponuditi zajednički prijedlog svjetskim čimbenicima za razrješenje krize u Bosni i Hercegovini i okupiranih područja Republike Hrvatske”. Narednog dana predsjednik Tuđman primio je na Brijunima veleposlanika BiH Kasima Trnku, gdje su dogovoreni detalji oko sastanka u Splitu 22. srpnja 1995. na kojem je potpisana Deklaracija o oživotvorenju sporazuma iz Washingtona i zajedničkoj obrani od srpske agresije.
Galbraith je upozoren da se Bihaćka enklava može braniti tek još nekoliko dana. Ne brine ga sudbina tih ljudi koliko ga brine to da bi novih 160 000 izbjeglica bila pljuska vjerodostojnosti naporima UN-a.
Galbraith izvješćuje da osobno “nije potpuno uvjeren” da će Hrvatska odmah vojno pomoći Bihaću, iako je svjestan što bi za Hrvatsku značio pad Bihaća. Unatoč svojoj sumnji točno nabraja dvije, odnosno tri, opcije koje SAD, odnosno međunarodna zajednica mogu poduzeti kao reakciju na hrvatsku vojnu intervenciju.
Prva je opcija – ne poduzeti ništa. Kako međunarodna zajednica nije spremna intervenirati da spasi Bihać, “bolje je da ga spase Hrvati nego da ga osvoje Srbi”.
Druga je opcija – obećati da će SAD vršiti pritisak na Srbiju kako bi priznala Hrvatsku. Sam je svjestan da SAD ne može ništa obećati Hrvatskoj da ona mirnim putem povrati svoj okupirani teritorij.
Treća je opcija i za Galbraitha nerealna: prijetiti Hrvatskoj sankcijama ako se upusti u spašavanje UN zaštićenih zona, kada međunarodna zajednica istovremeno razmatra “nagrade” Miloševiću ako – bez obzira na genocid u Srebrenici – odustane od potpore BH Srbima za napade na UN-ova zaštićena područja.
Nije slučajno predsjednik Tuđman pozvao Galbraitha na večeru s turskim predsjednikom Demirelom, da ga informira o hrvatskoj vojnoj intervenciji radi spašavanja Bihaća. On je bio svjestan da će Hrvatska biti izložena međunarodnim pritiscima i osudi u oba slučaja: i ako poduzme vojnu operaciju i ako ne poduzme ništa za spas Bihaća. Zbog nejedinstva i oprečnih interesa međunarodnih čimbenika. Za to mu je bila potrebna potpora Turske, koja je članica NATO-a, ali i dobar prijatelj i Hrvatske i BiH. Dobio je od Demirela obećanje i za vojnu i za političku potporu. Za to je bilo potrebno da i Galbraith i Demirel budu upoznati s poduzetim koracima.
Splitski sporazum, potpisan narednog dana, trebao je potvrditi i vojni i politički dogovor RH i BiH radi zajedničkog vojnog nastupa protiv agresora i političkog prema međunarodnim čimbenicima. Galbraith sam piše da Hrvatska ima “obvezu i prema međunarodnom pravu da spriječi napade sa svojeg teritorija na teritorij susjedne BiH države”. Unatoč tome, već drugog dana Oluje međunarodna zajednica je nametnula sankcije Hrvatskoj, odnosno EU je suspendirao sve pregovore s Hrvatskom – otpalo je potpisivanje Sporazuma o suradnji i Phare program.
Galbraithovo izvješće od 22. srpnja 1995. samo je još jedan u nizu dokaza da se na tlu RH i BiH vodio jedan rat protiv samostalnosti i teritorijalne cjelovitosti i RH i BiH; da međunarodna zajednica nije poduzela odlučne korake da odgovori na 8 000 likvidiranih civila u Srebrenici; da je hrvatska službena politika činila sve da dobije potporu međunarodne zajednice kako bi se spriječili napadi na UN-ova zaštićena područja u BiH i primorali pobunjeni Srbi na mirnu reintegraciju hrvatskih okupiranih teritorija.
Splitski sporazum bio je konačni pristanak Izetbegovića na vojni sporazum s RH, pa su vojne operacije Ljeto ’95 i Oluja bile jedini konkretni odgovor na srpske napade na UN-ova zaštićena područja. Vojno-redarstvena operacija Oluja oslobodila je 10 400 četvornih kilometara hrvatskog okupiranog teritorija, ali je spasila i 180000 ljudi u bihaćkoj enklavi od progona i masakra. Takvo rješenje očito nije bilo u interesu određenih međunarodnih čimbenika, pa su već drugog dana Oluje počele optužbe na račun Republike Hrvatske. Hrvatski generali u Haagu i danas plaćaju cijenu tog razmimoilaženja i različitih interesa međunarodnih čimbenika. Optužbama u Haagu prikriva se suodgovornost međunarodnih čimbenika, u najmanju ruku, za nečinjenje kako to svjedoči i izvješće Petera Galbraitha State Departmentu.
Uz tekst prof. Tuđmana dana su i četiri dokumenta za koja vjerujem da Vam mogu također biti posebno važna u pokretanju postupka za Nobelovu nagradu:
Dopis Ambasade Republike BiH Uredu predsjednika RH, 18. 7. 1995.
Dopis Ureda predsjednika RH Ambasadi Republike BiH, 18. 7. 1995.
Pismo načelnika Bihaća predsjedniku RH dr. F. Tuđmanu i predsjedniku Sabora RH N. Mihanoviću, 21. 7. 1995.
Pismo načelnika Bihaća predsjedniku RH dr. F. Tuđmanu i predsjedniku Sabora RH N. Mihanoviću, 21. 7. 1995. – prijepis.
akademik Josip Pečarić
HRSvijet, 19. srpnja 2012.
Hrvatski fokus, 19. srpnja 2012.
UZ DRUGO PISMO
DOPIS AMBASADE REPUBLIKE BIH
UREDU PREDSJEDNIKA RH, 18. 7. 1995.
“Ambasada Republike Bosne i Hercegovine izražava štovanje Uredu Predsjednika Republike Hrvatske i ima čast prenijeti usmenu poruku gospodina Alije Izetbegovića, Predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu.
U povodu sastanka najavljenog za 21. i 22. srpnja, 1995. godine na Brijuniina, želio bih Vam ukazati da je situacija u Republici Bosni i Hercegovini zbog okupacije Srebrenice vrlo teška. Sada je kriza sa Žepom. Strahujemo da može doći do masakra. U takvoj situaciji predlažem da najvažnija, ako ne i jedina tačka naših razgovora, budu pitanja vojnog saveza Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine radi zajedničke borbe protiv srpskog agresora.
Jedino iz tog razloga mogao bih, u ovim izuzetno teškim uvjetima, napuštati zemlju. Nadam se da ćete razumjeti i prihvatiti ovaj moj prijedlog koji proizlazi iz nastale situacije. Molim Vas da primite izraze mog osobitog poštovanja.
Ambasada Republike Bosne i Hercegovine koristi i ovu prigodu da Uredu Predsjednika Republike Hrvatske opetuje izraze osobitog štovanja.”
DOPIS UREDA PREDSJEDNIKA RH
AMBASADI REPUBLIKE BIH, 18. 7. 1995.
“Ured Predsjednika Republike Hrvatske izražava štovanje Ambasadi Republike Bosne i Hercegovine i ima čast prenijeti poruku Predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, Predsjedniku Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, gospodinu Aliji Izetbegoviću.
Predsjednik Republike Hrvatske prihvaća prijedlog o postizanju vojnog sporazuma uključujući i dogovor vojnih stožera Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izravnoj suradnji u sadašnjim okolnostima. Da bi takav vojni sporazum imao stvarne osnove i dalekosežno značenje, ocjenjujemo neophodno potrebnim postići i politički sporazum o oživotvorenju Washingtonskog dogovora, te zajednički prijedlog svjetskim čimbenicima za razrješenje krize u Bosni i Hercegovini i okupiranih područja Republike Hrvatske.
S tog stanovišta smatramo da je održavanje sastanka vodstva Republike Hrvatske s vodstvom Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatsko-Bošnjačke Federacije, s naprijed navedenim sadržajem, od izuzetne važnosti, kako za bilateralne odnose dviju država, tako i za ukupnu međunarodnu političko-sigurnosnu situaciju, dok bi njegovo neodržavanje – pošto je već najavljeno – zasigurno izazvalo mnogostruke negativne odjeke.
Ured Predsjednika Republike Hrvatske i ovom prigodom izražava Ambasadi Republike Bosne i Hercegovine izraze osobitog štovanja.”
DOPIS VELEPOSLANSTVA REPUBLIKE BIH
UREDU PREDSJEDNIKA RH, 19. 7. 1995.
Veleposlanstvo Republike Bosne i Hercegovine u Zagrebu izražava osobito štovanje Uredu Predsjednika Republike Hrvatske dr Franje Tuđmana i ima čast prenijeti sljedeću poruku gospodina Alije Izetbegovića Predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine.
Saglasni smo da se sastanak najodgovornijih političkih i vojnih dužnosnika Republike Hrvatske i Republike i Federacije Bosne i Hercegovine održi u Splitu 22. srpnja 1995. godine nakon 14 sati te da prema potrebi, može biti nastavljen i 23. srpnja ujutro. Do sada nije potvrđeno učešće delegacije Republike Turske na čelu sa Predsjednikom Demirelom. Pretpostavljamo da će se ovaj termin teško uklopiti u njegove planove. Saglasni smo da se sastanak održi bilateralno.
Delegaciju Republike i Federacije Bosne i Hercegovine će sačinjavati:
- gospodin Alija Izetbegović, Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine
- dr. Haris Silajdžić, Predsjednik Vlade Republike i Federacije Bosne i Hercegovine
- gospodin Krešimir Zubak, Predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine
- gospodin Edhem Bičakčić, Predsjednik Spoljnopolitičkog odbora Skupštine Republike i Federacije Bosne i Hercegovine
- general Rasim Delić, zapovjednik Generalštaba Armije Republike Bosne i Hercegovine
- dr. Ivo Komšić. član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine
- dr. Kasim Trnka, veleposlanik RBiH u RH
- gospodin Safet Oručević, gradonačelnik istočnog dijela Mostara
- dr. Hasan Muratović, ministar u Vladi Republike i Federacije Bosne i Hercegovine (eventualno)
- U svojstvu eksperata u delegaciji su dr. Kasim Begić i gospodin Džemil Sabrihafizović.
Veleposlanstvo republike Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj koristi i ovu priliku da uputi izraze osobitog štovanja Uredu Predsjednika Republike Hrvatske.
