Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Poštovani Predsjedniče RH,

Poštovani Predsjedniče Hrvatskog Sabora,

Poštovani Predsjedniče Vlade RH,

Akademik Dubravko Jelčić u knjizi 100 krvavih godina: XX. stoljeće u hrvatskoj povijesti, Zagreb 2004. na str. 137 kaže kako današnji hrvatski političari, pa i oni najvišega ranga, bez razlike u kojoj su stranci, o hrvatskoj povijesti i povijesti hrvatske politike ne znaju ništa, a ne znaju jer ništa ne čitaju.

Iako je vjerojatno da vi izdašno i protuzakonito dajete veliki novac hrvatskih ljudi SPC zbog zahtjeva svjetskih moćnika koji su pomagali i nacifašističku agresiju Srbije na Hrvatsku za nadati se je da vi ipak samo ne znate jer ne čitate kako je to rekao moj dragi prijatelj i koautor pok. akademik Dubravko Jelčić. Stoga ne smijete znati ili doista ne znate ništa o lažnom svetcu SPC kojega je spominjao Patrijarh SPC Porfilije, a u Hrvatskom tjedniku Igor Vukić objavio u članku JASENOVAČKIM VUKAŠINOM PROTIV HRVATSKE PROSLAVE OLUJE (pogledajte navod u mom Govoru u Livnu koji sam vam poslao). Iako je mr. sc. Mladen Ivezić u knjizi Jasenovac: brojke još 2003. definirao tog ‘svetca’ kao „tipičnu bajku” ipak je ta srpska laž postala mnogo poznatija poslije tekstova prof. dr. sc. Iva Rendića Miočevića koje vam šaljem u prilozima (vidjeti npr.

https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/srbi-se-protive-kanonizaciji-stepinca-a-svecima-proglasavaju-likove-iz-bajki-procitajte-poremecenu-pricu-o-pravoslavnom-svecu-koji-je-zaustavio-hrvatskog-koljaca-zilu-470739 ).

I Iveziću i Rendić Miočeviću posvetio sam knjige:

  1. Pečarić,Mr. sc. Mladen Ivezić,Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, 2021.:

https://drustvojasenovac.files.wordpress.com/2021/12/ivezic3.pdf

  1. Pečarić,Dr. sc. Ivo Rendić-Miočević, Portaldragovoljac.com, 2021.:

http://www.dragovoljac.com/images/minifp/RENDIC.pdf

Nadam se i ako ih pročitate shvatiti koliko vam – s pravom – Patrijarh SPC ruga kada zapravo vi svojom politikom omogućavate srpske laži i o Stepincu i o Jasenovcu i o ZDS i o Domovinskom ratu.

Zapravo im treba čestitati što ste njihovi najbolji suradnici u provođenju velikosrpskog Memoranduma SANU 2.

A podsjetit ću vas što je govorio Peter Galbraith, veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj od 1993-1995 u filmu o ‘Oluji’ o kome sam vam već pisao i koji se ne usuđujete objaviti na televizijama u RH, a o tome sam napisao knjigu:

  1. Pečarić,Nobelova Nagrada za ‘Oluju’,Portal dragovoljac.com, 2020.:

http://www.dragovoljac.com/images/minifp/NobelZaGotovinu.pdf

A ovih dana taj film možete gledati na linku:

https://kamenjar.com/hrvati-iz-teksasa-napravili-film-o-oluji/

Govorio je o „fašističkom srpskom režimu koji je vršio genocid i masovna ubojstva“ i o „zločinačkoj i fašističkoj strani“.

Da govorio je ono što od početka govorim i ja i što bi umjesto sluganstva trebali govoriti hrvatski političari.

Drago mi je da su u filmu zabilježene i moje riječi:

Kao nagradu za spašavanje 150,000 ljudi u Bihaću, za uspostavljanje mira i završetak rata pristrane svjetske sile lažno su osudile hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača za ratni kriminal. Nepravomoćne osude Haškog tribunala bile su dugovječno tamnovanje. To je bio jedinstveni slučaj u ljudskoj povijesti u kojem su ljudi koji su branili svoje domove, spašavali druge, okončavali brutalne okupacije, borili se protiv terorista i stvorili uvjete za mirno rješenje sukoba bili za to kažnjeni. Bogu hvala te himbene osude bile su 2015. godine poništene i osuđeni generali su pravomoćno oslobođeni.

Na žalost to nije dočekao moj dragi prijatelj general Slobodan Praljak o kome hrvatski političari sramotno šute, pa nas i ne mora čuditi što imamo takvu sudbinu Hrvata u BiH kakvu imamo, a definirao sam je pitalicom vezanom za ‘Oluju’:

–        Kako od nekog naroda napraviti neprijatelja?

–        SPASI GA OD GENOCIDA.

S poštovanjem,

Akademik Josip Pečarić

P.S. Puno toga lijepoga za naše političare rekao je Porfirije u Novom Sadu. Evo kraj zadnje kolumne Zvonimira Hodaka koja je posvećena 5- kolovozu i sramotnom ponašanju hrvatskih političara:

Na skupu izbjeglih Srba i SPC-a u Novom Sadu govorio je i “veliki” patrijarh (po našem dragom Papi Franji), dragi Porfirije. Tema je bila tzv. “Kristalna noć” početkom svibnja 1991. g. Neki “srpski” izlozi bili su razbijeni pa su dragog Porfirija podsjećali na pogrom Židova u Njemačkoj i Austriji koji se dogodio 9. i 10. studenog. Dragi “frend” zagrebačkih jugo-nostalgičara, koji su uživali jednom mjesečno u seansama kod “velikog” Patrijarha, zaboravio je objasniti pozadinu “zadarske kristalne noći”.

O papinom ‘velikom’ patrijarhu

Naime, tog istog dana Porfirijevi su četnici kod Polače ubili hrvatskog policajca Franka Lisicu iz Bibinja. Sve je to davno objasnio Papin “veliki” Patrijarh svojim seminaristima na četničkim seansama u Zagrebu. Zanima me osjećaju li ti jugovići danas barem trunak stida zbog pristanka na četničku indoktrinaciju “velikog Patrijarha”?. Ubojstvo Hrvata se ne spominje, ali razbijena stakla su za njega “kristalna noć”. Primitivno, dnevno političko huškanje uz europejske manire naše impotentne politike dvije su dijametralne metode kojima se služimo u medijskom ratu s istočnim komšijama. Evidentno je koja je metoda uspješnija. Možda bi već bilo vrijeme da netko kaže “bobu bob, a popu pop…”, ali ne u EU diplomatskim salonima nego jednom običnom, svima razumljivom diplomatskom notom. Već čak i obične ljude pomalo nervira ta stoljetna hrvatska defanziva i ta hrpa svakodnevnih laži kojima se mi tobože superiorno ne želimo baviti. Predsjednik jednog popularnog nogometnog kluba nedavno je izrekao zgodnu usporedbu koja glasi otprilike ovako: ako pristaneš da se valjaš sa svinjom u blatu, uskoro se neće moći razlikovati tko je u

https://kamenjar.com/hodak-ko-da-se-sve-dogodilo-5-kolovoza-jedne-ruzne-godine/

PRILOZI

Sveti novomučenik Vukašin Jasenovački izmišljeni je lik Srpske pravoslavne Crkve

  1. kolovoza 2015.

 OSVRT NA KANONIZACIJU SVETOGA NOVOMUČENIKA VUKAŠINA JASENOVAČKOGA I BLAŽENOGA ALOJZIJA STEPINCA

U Hrvatskoj, ali i izvan nje, na području povijesti djeluju nedodirljivi pismoznanci – monopolisti hrvatske povijesti, slijednici komunističke i velikosrpske historiografije. Oni su u kontinuitetu od pamfleta Magnum crimen: Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj (1948.) Viktora Novaka, do konstrukcija današnjih mlađih povjesničara bez analize uzroka stvarali i još uvijek podržavaju određene jednostavne i neupitne sheme kao spoznajne strukturne cjeline („endehazija”, „nacifašizam”, „klerofašizam”, „genocidni Hrvati” i dr.). Te su sheme u interesu komunističkoga režima i prikrivanja agresorskoga karaktera velikosrpske ideje, ali i održavanja još uvijek živoga sna o velikoj Srbiji, trebale organizirati znanje, razmišljanje i pamćenje o povijesnoj tematici.

Hrvati su pri tome uvijek žrtveni jarci krivi za sve nesreće. Istinitost ovakvih shema dugo ostaje neupitna jer ljudi vjeruju „velikome znanju” pismoznanaca ne sumnjajući u njihovo znanstveno poštenje i moralnost. Kada se konačno dokaže da je shema neistinita, ona se učinkom ustrajnosti i dalje održava kod kuće, ali i u svijetu. Multiperspektivno i interdisciplinarno proučavanje shema, posebno „endehazije”, pismoznanci monopolisti, bojeći se otkrivanja istine, prokazuju kao ustašoidnu reviziju povijesti. Uz vodeće hrvatske i srpske pismoznance, u Hrvatskoj djeluju i drugoredni pismoznanci koji su, ne posjedujući potrebno znanje, zagrabili „veliko i nepobitno znanje” iz prebogatoga rezervoara pismoznanaca monopolista. To su u prvome redu mnogi novinari čije se znanje ponajviše temelji na indoktrinirajućem školovanju u komunističkome sustavu ili na studiju koji su programirale „crvene” katedre (mnoge postoje i danas, ali s liberalnom glazurom). Toj skupini pripadaju razni „kulturnjaci” koji pate od kompleksa niže vrijednosti jer pripadaju, po njihovome mišljenju, zaostalome ognjištarskom narodu.

Njihov je logičan put u ostvarivanju karijere egoistično bespogovorno uključivanje u zapadne korumpirane društvene i humanističke znanosti koje isključuju autore suprotnih mišljenja. „Kulturnjaci” se odriču vlastita naroda uz oslonac na već postojeće sheme. Dakako, drugoredni su pismoznanci i političari, slijednici komunizma, uključujući i članove nove Lige antifašista. Oni braneći komunistički antifašizam, koji je za razliku od Zapada poslije Drugoga rata uspostavio totalitarizam, nastoje održati svoju dominaciju u društvu. Svi oni, potpune neznalice, znaju napamet povijesne lekcije koje su naučili od pismoznanaca farizejski se zalažući da se povijest (ali po njihovoj mjeri) prepusti povjesničarima.

“Svjedok”

Navodni svjedok, dr. Nede Zec, kao vrsni psihijatar u liku Žile, koristeći se svojim znanjem, ali i kršeći liječničku zakletvu, opisao je sadistički poremećenu ličnost s dominantnim okrutnim ponašanjem. To je «idealni tip» zločinca iz doba Drugoga svjetskog rata. Taj je tip zapravo općeljudski, ali za dr. Zeca tipičan zločinac je Hrvat. Što se, pak, tiče ritualnih Žilinih postupaka (rezanje pojedinih dijelova tijela), može se naslutiti tehnika copy – paste, odnosno lijepljenje drugome motiva transkulturalne patološke matrice vlastita naroda izražene snažno u surovim motivima narodne epike. Ovo je čest slučaj u srpskoj antihrvatskoj propagandi

Dopuštanje laži

Mnogi protuhrvatski pismoznanci falsifikatori djeluju izvan Hrvatske, a hrvatski pismoznanci monopolisti ne reagiraju na njihove laži, nego ih čak i podržavaju. Takve su npr. laži srpske organizacija Jasenovac Research Institute iz New Yorka, koju vode srpski aktivisti među kojima je bio i Milan Bulajić, voditelj Muzeja genocida u Beogradu i predsjednik Srpskoga fonda za istraživanje genocida. Organizaciju pomaže Kongres SAD-a. Na bezočno krivotvorenu popisu žrtava Jasenovca toga instituta navedene su mnoge žrtve koje su umrle ili ubijene – ne samo od ustaša – daleko od ustaškoga logora. Evo još jednog primjera. Američka humoristica i politička analitičarka židovskoga porijekla Julia Gorin objavila 2010. u izraelskom Jerusalem Postu sramotan članak Masovna grobnica povijesti: vatikanska kriza identiteta u Drugome svjetskom ratu u kojemu, citirajući autore sumnjive vjerodostojnosti, raspravlja o ulozi Katoličke Crkve u Drugome svjetskom ratu, pri čemu ističe Stepinčevu i papinu potporu Paveliću i genocidu. Autorica spominje činjenice za koje se danas zna da su izmišljene.

Navedeno je da je jedan redovnik ubio 1350 Srba u jednoj noći o čemu će kasnije još biti govora. Spominje se rezanje glava djeci i zatim njihovo bacanje u krila majki, kastriranje, amputacije dijelova tijela itd. Julija Gorin u svome članku spominje kao istinu Malaparteovu izmišljenu (što je priznao sam autor) priču o zdjeli sa srpskim očima kod Pavelića. Zanimljivo je da na laži gore spomenutoga Jasenovac Research Instituta i J. Gorin nitko od hrvatskih pismoznanaca nije odgovorio. Dapače, Slobodna Dalmacija je 13. ožujka 2010. godine prikazala članak J. Gorin kao ozbiljnu i vjerodostojnu analizu predstavljajući autoricu kao “eksperticu za Balkan”. Pisac prikaza razotkrio se kao tipičan drugoredni pismoznanac s očitim protuhrvatskim namjerama. Spomenuli smo dva egzemplarna slučaja, a ima ih mnogo.

Laži se ipak polako otkrivaju, o čemu svjedoči skoro proglašenje blaženoga Alojzija Stepinca svetim budući da je završena kauza. No SPC i službena Srbija žestoko se protive kanonizaciji blaženoga Stepinca okrivljujući ga za genocid nad Srbima u vrijeme NDH. Stepinac se proglašava zločincem iako je istupao protiv rasizma i osuđivao ustaške zločine, a spasio je mnoge ljude. Katoličkoj Crkvi pripisuje se odgovornost za genocid nad Srbima, a prešućuje se istodobna uloga Srpske pravoslavne Crkve, koja je izjavila lojalnost okupatoru a svetosavlje je bilo ponuđeno Nedićevu režimu u novome svjetskom poretku (Olivera Milosavljević, Potisnuta istina – kolaboracija u Srbiji 1941. – 1944., 2006.).

Uz to, dakako, ide i prešućena činjenica da je u Srbiji najdetaljnije riješeno židovsko pitanje, a u Beogradu su postojala četiri logora u kojima je ubijeno 80.000 ljudi. SPC je tada, za razliku od Stepinca, šutio. Uostalom, stanje u Srbiji prije (fašizacija) i za vrijeme Drugoga rata (kolaboracija) i notorne laži svijetu je razotkrio Philip J, Cohen u knjizi Serbia’s Secret War (1996.). Knjiga je prevedena na hrvatski. Stepinac je bio žrtveni jarac kojim se po logici povika “držite lopova” prikrivala uloga SPC-a u Drugome ratu, ali i njezini stariji i noviji grijesi na području agresivnoga velikosrpstva. Sada taj jarac nestaje pa je nastala velika panika jer istina ipak postaje razvidna.

Radi smirivanja odnosa između crkava, papa Franjo predložio je formiranje mješovite komisije sastavljene od predstavnika hrvatske i srpske strane. Sabor Srpske pravoslavne Crkve prihvatio je dijalog s Rimokatoličkom Crkvom. Dakako, poslije završene kauze poništenje kanonizacije nemoguće je.

Lažni Sveti Novomučenik Vukašin Jasenovački

SPC nije dosljedan u svojim stavovima. U sklopu “jasenovačkoga ciklusa”, na redovnome zasjedanju Svetoga arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne Crkve 1988. godine kao ispovjednik, unesen je u Imenoslov Srpske pravoslavne Crkve Sveti Novomučenik Vukašin Jasenovački. Prije Vukašinove kanonizacije kult je već bio proširen, a po crkvama su se pojavile ikone s likom “mučenika”. Na jednoj od njih, radi jače sugestije, uz masakriranoga svetca stoji ustaški koljač s U na kapi i s nožem u ruci, a ukomponiran je i natpis s navodnim Vukašinovim riječima „Samo ti, dijete, radi svoj posao!”

Za Vukašinovu kanonizaciju nisu bile potrebne mješovite komisije katolika i pravoslavnih, a radilo se o velikoj laži. Ova se kanonizacija temelji na svjedočenju samo jednoga svjedoka – vrhunskoga neuropsihijatra Nede Zeca koji je bio zatočen u Jasenovcu. Njegov memoarski zapis «Radi ti, dijete, svoj posao» objavljen je u Glasilu Spomen-područja Jasenovac, god. I, br.1, 4.VII. 1970. U zapisu autor navodi ispovijed ustaškoga koljača Žile Friganovića uoči formiranja komisije koja je u siječnju 1943. godine trebala pregledati ustaše čuvare jasenovačkog logora. Zapis je objavio i srpski pismoznanac, specijalist za “hrvatski genocid”, Milan Bulajić u knjizi Ustaški zločin genocida (dva sveska, 1988.), a jezivi sadržaj još se uvijek kao istina objavljuje u svijetu. Ovdje ćemo navesti skraćeno svjedočenje doktora Zeca.

………Ponovo je zastao (Žile Friganović, nap IRM), ispio čašu rakije, pa je nastavio:

– Ti se sjećaš kad je u kolovozu bio veliki nastup u logoru i kad je Jure Maričić poslao oko 4.000 ljudi u Gradinu na klanje. Tad smo se Pero Brzica, Zrinušić, Šipka i ja opkladili tko će te noći zaklati najviše logoraša. Otpočelo je klanje, i ja sam već bio poslije jednog sata po broju zaklanih daleko izmakao ispred ostalih. Obuzeo me te večeri neki neobičan zanos. Činilo mi se kao da sam na devetom nebu. Nikad u životu nisam osjetio takvo blaženstvo. I već poslije nekoliko sati zaklao sam 1.100 ljudi, dok su ostali jedva stigli da zakolju po 300 do 400. I tada, dok sam bio u najvećem zanosu, slučajno sam bacio pogled u stranu i tu ugledao jednog postarijeg seljaka koji s nekim neshvatljivim mirom stoji i spokojno gleda kako ja koljem žrtve i kako se one u najvećim mukama preturaju. Gledajući i slušajući ovog starca, u meni se najednom razbuktala želja da mu razbijem mir i spokojstvo najsvirepijim mučenjem i da u njegovim mukama i stravičnim koprcanjima povratim svoj zanos i blaženstvo uživanja u bolu. Izdvojio sam ga i posadio na jedan panj. Naredio sam mu da vikne: ‘Živio poglavnik Pavelić’, ili ako to ne kaže, da ću mu odsjeći uho. Vukašin je šutio. Otkinuo sam mu uho. On nije rekao ni riječi. Ponovo sam mu rekao da viče: ‘Živio Pavelić’ ili ću mu otkinuti i drugo uho. Viči: ‘Živio Pavelić’, ili ću ti otkinuti nos. A kad sam mu i po četvrti put zapovjedio da uzvikne ‘Živio Pavelić’ i zaprijetio da ću mu nožem izvaditi srce iz grudi, on me pogledao i, uperivši pogled nekako kroz mene i preko mene u neizvjesnost, polako i razgovijetno mi je odgovorio: ,Radi ti, dijete, svoj posao!’

– Poslije toga, ova njegova posljednja riječ potpuno me izbezumila, skočio sam na njega, iskopao mu oči, isjekao srce, preklao grlo od uha do uha i nogama ga sjurio u jamu. Ali, tada je i u meni nešto prepuklo i te noći nisam mogao više da koljem. Pero Brzica je pobijedio, jer je zaklao 1.350 logoraša i ja sam mu bez riječi platio opkladu. Od te noći više nemam mira. Kadgod u mučenju i klanju pokušam ponovo da doživim onaj posebni zanos i zadovoljstvo, uvijek me iznova prostrijeli Vukašinov pogled i tada malakšem, bacim nož i ne mogu više da koljem. Počinjem sve više da pijem, ali mi to pomaže samo na trenutak. U piću, naročito na predveče, često me iznenada trgne glas: ‘Radi ti, dijete, svoj posao!’ …….

Poslije ove čudovišne ispovijesti, Žile je najednom umukao, unezvjereno se zagledao negdje u daljinu, sav se ukočio i tako jedno vrijeme ostao kao neka skamenjena figura. A zatim su mu se počeli nepravilno trzati mišići na licu; očima je počeo da sijeva okolo, stezao je šake i zarivao nokte sebi u dlanove, počeo je nepravilno da diše i da se bespomoćno vrti na mjestu….

U svjedočenju dr. Zeca uočavaju se očite neistine:

  • Nemoguće je doslovno reproducirati razgovor poslije mnogo godina. To može biti samo pokušaj rekonstrukcije pri čemu su moguća dodatna nenamjerna, ali i namjerna izmišljanja. Psihijatrija otkriva nenormalnost i poremećaj sjećanja pa u tom smislu valja sagledavati memoarske zapise poput ovog dr. Zeca.
  • Žile Friganović (koji je zaista djelovao u Jasenovcu) hvali se da je poklao desetine tisuća logoraša. On nije rekao koliko desetina tisuća, ali slijedeći današnja saznanja o broju žrtava u Jasenovcu, što se još uvijek propitkuje, značilo bi da je najviše ljudi ubio samo jedan čovjek i to Žile Friganović. Broj navodnih Žilinih žrtava uklapa se u enormno uvećan falsificiran broj žrtava u Jasenovcu.
  • U natjecanju u noćnome klanju Petar Brzica navodno je zaklao 1.350 logoraša pošto je Žile već zaklao njih 1100. Je li to fizički moguće? Brzica je bio student prava i član organizacije „Križari”, ali je za ovu priliku proglašen fratrom. Ovaj podatak o 1.350 zaklanih logoraša (Srba) bezočno rabi J. Gorin u gore spomenutome članku.
  • Ipak za srpsku propagandu u ovom je zapisu najvažniji lik starca Vukašina. O njemu se ne zna gotovo ništa. Neki mu srpski izvori pridaju prezime Toholj, a drugi Mandrapa. Ti izvori ne mogu dokazati postojanje ovoga lika u drami. Navodi se da je on iz Klepaca kod Čapljine, ali u jednom razgovoru M. Bulajiću je rečeno da „neidentifikovani stari Vukašin” potječe iz susjednog sela Lokve. Na internetu naći će se, uz mnoge kontradikcije, podatak da je ubijen 1942., ali navodi se i siječanj 1943. kao vrijeme pogubljenja, Očito je da historiografska analiza ne može uzeti navedenu osobu u obzir. Vukašin je po svemu sudeći izmišljen lik. Žile, dakle, nije mogao izvršiti ritualni zločin nad nepostojećom osobom.
    • Svjedočanstvo samo jednog svjedoka – dr. Zeca – dovoljno je da se cijela očito izmišljena priča prihvati kao vjerodostojna. S ovim u svezi valja napomenuti da je Vukašin s prezimenom Mandrapa, bez imena oca i godine rođenja, 2007. godine naveden u Poimeničnom popisu žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941. – 1945. Postavlja se pitanje moralnosti autorâ koji su ipak Vukašina i to s prezimenom Mandrapa uvrstili u taj popis.

Cijela priča o Vukašinu uklapa se u komunističku i velikosrpsku propagandu o Jasenovcu. No Filip Škiljan u prilogu Logorski sustav Jasenovac – kontroverze (2009.) ističe da se ni na jednome popisu žrtava logora u Jasenovcu ili Staroj Gradiški ne nalazi Vukašin, a Mladen Ivezić u knjizi Jasenovac: brojke (2003.) svjedočenje dr. Zeca definirao je kao „tipičnu bajku”. Čudno je da je SPC samo na temelju jednoga sumnjivog memoarskog svjedočanstva jednu kontroverznu osobu proglasila svetom nazvavši ju tendenciozno Sveti Novomučenik Vukašin Jasenovački. Ta je crkva od Drugoga svjetskog rata do najnovijeg vremena, iskazujući se tradicionalno više političkom nego vjerskom institucijom i subverzivno djelujući izvan Srbije u interesu velikosrpstva, zastupala tezu o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu.

Kult

Na redovnome zasjedanju Svetoga arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne Crkve 1988. godine kao ispovjednik, unesen je u Imenoslov Srpske pravoslavne Crkve Sveti Novomučenik Vukašin Jasenovački. Prije Vukašinove kanonizacije kult je već bio proširen, a po crkvama su se pojavile ikone s likom “mučenika”. Na jednoj od njih, radi jače sugestije, uz masakriranoga svetca stoji ustaški koljač s U na kapi i s nožem u ruci, a ukomponiran je i natpis s navodnim Vukašinovim riječima „Samo ti, dijete, radi svoj posao!” Za Vukašinovu kanonizaciju nisu bile potrebne mješovite komisije katolika i pravoslavnih, a radilo se o velikoj laži

 

Kanonizacijom nepostojećeg Vukašina, SPC je još jednom iskazao svoju upletenost u laži oko toga logora. Ova kanonizacija opasna je igra vatrom jer održava mitološku svijest i grupnu zaslijepljenost te zaziva osvetu. To je stara igra u okvirima srpskoga državotvornog kosovskog mita kojim se manipulatori koriste kao odabranom traumom potičući osvetu za Kosovo. Sjetimo se da je genocid u Srebrenici obilježio usklik generala Ratka Mladića da je konačno osvećena srpska patnja. Vladika Vasilije Kačavenda na dan pokolja Bošnjaka u Potočarima 13. srpnja 1995. izjavio je da su Srebrenicu „naši” Obilići oslobodili od nekrsta. Sve navedeno onemogućuje narodnu katarzu i, štoviše, potiče mržnju prema „genocidnim” Hrvatima te potencijalno instrumentalizira agresiju u svrhu osvete.

Svjedočenje dr. Zeca očito je izmišljena fikcija kojoj je istinit okvir ratno zbivanje i psiho-patološka aktivnost ljudskih bića u tom zbivanju te logor Jasenovac. Neke su osobe zaista postojale, ali su lažno optužene. Vukašin, pak, očito nije postojao. Svjedok je kao vrsni psihijatar u liku Žile koristeći se svojim znanjem, ali i kršeći liječničku zakletvu, opisao sadistički poremećenu ličnost s dominantnim okrutnim ponašanjem. To je «idealni tip» zločinca iz doba Drugoga svjetskog rata. Taj je tip zapravo općeljudski, ali za dr. Zeca tipičan zločinac je Hrvat. Što se, pak, tiče ritualnih Žilinih postupaka (rezanje pojedinih dijelova tijela), može se naslutiti tehnika copy – paste, odnosno lijepljenje drugome motiva transkulturalne patološke matrice vlastita naroda izražene snažno u surovim motivima narodne epike. Ovo je čest slučaj u srpskoj antihrvatskoj propagandi.

“Druga” Srbija u borbi za istinu

Na kraju ove tužne rasprave valja bar spomenuti časne slijednike “druge” Srbije, koji se od Svetozara Markovića do suvremenih analitičara (Radomir Konstantinović, Latinka Perović, Bojan Aleksov, Olivera Milosavljević, Nebojša Popov, Branka Prpa, Radmila Radić, Ljubinka Trgovčević, Olga Zirojević, svećenik Pavle Rak i mnogi drugi), bore protiv zabluda u svome narodu raskrinkavajući srpsku historiju kao veliku laž (Sonja Biserko). Najbolji primjer je zbornik Srpska strana rata koji je 1996. uredio Nebojša Popov (drugo izdanje 2002.). U zborniku više srpskih autora razotkriva nacionalističko ozračje u Srbiji osamdesetih godina i srpske grijehe, posebno intelektualne elite i SPC-a u poticanju rata na kraju komunističke Jugoslavije

„Druga” Srbija upozorava vođe Srba u Hrvatskoj da konačno priznaju vlastite grijehe. Međutim, toga priznanja nema nego se u tradicionalnoj maniri srbobranštine Srbi uvijek prikazuju nevinima, a Hrvati su krivi za sve nedaće koje je zapravo proizvela velikosrpska ideja u dugome trajanju. Ipak, nada se pojavljuje. Srbin Igor Vukić hrabro se nedavno uključio u istraživanje istine oko Jasenovca uz rizik da bude proglašen izdajicom svoga naroda. Hrvatski Srbi konačno se moraju osloboditi instrumentaliziranja iz Beograda i shvatiti da je spas u istini bez koje nema pomirenja. Inače će ostati, kako je 1991. godine rekao Slobodan Blagojević, u stanju epohalnoga kukavičluka u kojem se prihvaća čak i izvjesnost smrti, u ratu i pokolju, samo da ne dođe do suočavanja sa sobom, sa svojom stvarnom civilizacijskom mjerom.

Ivo Rendić Miočević
Hrvatski tjednik

https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/20958-sveti-novomucenik-vukasin-jasenovacki-izmisljeni-je-lik-srpske-pravoslavne-crkve.html

IVO RENDIĆ – MIOČEVIĆ: NEPOSTOJEĆI SVETI VUKAŠIN JASENOVAČKI – UBOJICA SA IKONE

  • 16.06.2019.

U sklopu “jasenovačkoga ciklusa” na redovnom zasedanju Svetoga arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve 1998. godine kao ispovjednik, unesen je u Imenoslov Srpske pravoslavne crkve Sveti Vukašin Jasenovački.

Strateška kleveta Hrvata

Prije Vukašinove kanonizacije kult je već bio proširen, a po crkvama su se pojavile ikone s likom “mučenika”. Na jednoj od njih radi jače sugestije uz masakriranoga sveca stoji ustaški koljač sa U na kapi i s nožem te odrezanim uhom u ruci, a ukomponiran je i natpis s navodnim Vukašinovim riječima „Radi ti, dijete, svoj posao!“ Za Vukašinovu kanonizaciju nije bila potrebna mješovita komisija katolika i pravoslavnih kao u slučaju blaženoga Alojzija Stepinca, a radilo se o velikosrpskoj laži koja i dan danas u svijetu ima svoju težinu u obilježavanju Hrvata kao genocidnoga naroda. Izmišljeni podaci iz priče o Vukašinu šire se još uvijek po svijetu. Pozivajući se na “poznatu činjenicu” koja je “napisana u hrvatskim izvorima”, Ivica Dačić srpski ministar vanjskih poslova – inače Miloševićev kadar je u izjavi, koju je prenijela Radio-televizija Srbije (RTS) u svezi s Dačićevom izložbom o Jasenovcu u UN 2018., naveo kako je tijekom jedne noći pobjednik zaklao 1.360 Srba. To je izveo specijalno izrađenim oruđem za to – ‘srbosjekom’, nožem za klanje Srba.

Stjepan Lozo u knjizi Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima – projekt „Homogena Srbija“ 1941. (2017.) dokazao je da je velikosrpska propaganda Hrvate optužila za nepostojeći genocid 1941. godine, i ukazao je da je kod takve djelatnosti riječ o strateškoj propagandi i nazvao ju je „strateškom klevetom Hrvata“. Velikosrpska propaganda, uz ostalo, ima cilj da posrami Hrvate. Kanadski znanstvenik koji živi u Dubrovniku Francis Brassard upozorio je 2015. da posramljivanje većine može biti sredstvo društvene kontrole manjine nad tom većinom. Prema autoru sram se kao psihološka stvarnost iskorištava tako da se putem emocija redefiniraju elementi identiteta osobe u kojoj se događa unutarnja podijeljenost. Takva osoba pripadnica većine, budući se ne može osloboditi izvornoga identiteta, postaje skladište toga identiteta ali i novoga koji razvijaju razni Trojanski konji koji potiskuju objekte izvornoga identiteta.

Konačno ta dvoidentitetska podijeljena osoba djeluje u interesu političke ili ekonomske manjine. Osjećaj srama prema vlastitome identitetu ili njegovim dijelovima govori o disfunkcionalnome društvu kojemu prijeti uništenje. Vrlo efikasna sredstva posramljivanja su etiketiranje (fašist, rasist, krajnja desnica, homofob i dr.), tabuizacija simbola (npr. svastika, znak U i dr.), sprečavanje povijesnih istraživanja i prokazivanje „nacionalističkih“ jezičnih elemenata. Pomoću ovih sredstava osoba se diskreditira i zapravo isključuje iz zajednice.

Kreiranje fantomskoga svetog Vukašina Jasenovačkoga

Kanonizacija Vukašina Jasenovačkoga temelji se na lažnom svjedoćenju samo jednoga svjedoka vrhunskoga neuropsihijatra Nede Zeca koji je bio zatočen u Jasenovcu. Njegov memoarski zapis «Radi ti, dijete, svoj posao» objavljen je u Glasilu Spomen područja Jasenovac, god. I, br.1, 4.VII 1970. U zapisu autor navodi ispovijed ustaškog koljača Žile Friganoviča uoči formiranja komisije koja je u siječnju 1943. godine trebala pregledati ustaše čuvare jasenovačkog logora. Jezivi sadržaj još se uvijek kao istina objavljuje u svijetu. Ovdje ćemo navesti skraćeno svjedočenje doktora Zeca.

………Ponovo je zastao (Žile Friganović, nap IRM), ispio čašu rakije, pa je nastavio:

–          Ti se sjećeš kad je u kolovozu bio veliki nastup u logoru i kad je Jure Maričić poslao oko 4.000 ljudi u Gradinu na klanje. Tad smo se Pero Brzica, Zrinušić, Šipka i ja opkladili tko će te noći zaklati najviše logoraša. Otpočelo je klanje, i ja sam već bio poslije jednog sata po broju zaklanih daleko izmakao ispred ostalih. Obuzeo me te večeri neki neobičan zanos. Činilo mi se kao da sam na devetom nebu. Nikad u životu nisam osjetio takvo blaženstvo. I već poslije nekoliko sati zaklao sam 1.100 ljudi, dok su ostali jedva stigli da zakolju po 300 do 400. I tada, dok sam bio u najvećem zanosu,, slučajno sam bacio pogled u stranu i tu ugledao jednog postarijeg seljaka koji s nekim neshvatljivim mirom stoji i spokojno gleda kako ja koljem žrtve i kako se one u najvećim mukama preturaju. …..Gledajući i slušajući ovog starca, u meni se najednom razbuktala želja da mu razbijem mir i spokojstvo najsvirepijim mučenjem i da u njegovim mukama i stravičnim koprcanjimna povratim svoj zanos i blaženstvo uživanja u bolu. Izdvojio sam ga i posadio na jedan panj. Naredio sam mu da vikne: ‘Živio poglavnik Pavelić’, ili ako to ne kaže da ću mu odsjeći uho. Vukašin je šutio. Otkinuo sam mu uho. On nije rekao ni riječi. Ponovo sam mu rekao da viče: ‘Živio Pavelić’ ili ću mu otkinuti i drugo uho. Viči: ‘Živio Pavelić’, ili ću ti otkinuti nos. A kad sam mu i po četvrti put zapovijedio da uzvikne ‘Živio Pavelić’ i zaprijetio da ću mu nožem izvaditi srce iz grudi, on me pogledao i, uperivši pogled nekako kroz mene i preko mene u neizvjesnost, polako i razgovjetno mi je odgovorio: ,Radi ti, dijete, svoj posao!’

–          Poslije toga, ova njegova poslijednja riječ potpuno me izbezumila, skočio sam na njega, iskopao mu oči, isjekao srce, preklao grlo od uha do uha i nogama ga sjurio u jamu. Ali, tada je i u meni nešto prepuklo i te noći nisam mogao više da koljem. Pero Brzica je pobijedio, jer je zaklao 1.350 logoraša i ja sam mu bez riječi platio opkladu. Od te noći više nemam mira. Kadgod u mučenju i klanju pokušam ponovo da doživim onaj posebni zanos i zadovoljstvo, uvijek me iznova prostrijeli Vukašinov pogled i tada malakšem, bacim nož i ne mogu više da koljem. Počinjem sve više da pijem, ali mi to pomaže samo na trenutak. U piću, naročito na predveče, često me iznenada trgne glas: ‘Radi ti, dijete, svoj posao!’ …….

U svjedočenju dr. Zeca uočavaju se očite neistine:

  • Nemoguće je doslovno reproducirati razgovor poslije mngo godina. To može biti samo pokušaj rekonstrukcije razgovora prisjećanjem pri čemu su moguća dodatna nenamjerna, ali i namjerna izmišćaj sjećanja pa u tom smislu valja sagledavati memoarske zapise poput ovog dr. Zeca.
  • Žile Friganović (koji je zaista djelovao u Jasenovcu) hvali se da je poklao desetine tisuća logorašća, ali slijedeći današnja saznanja o broju žrtava u Jasenovcu, što se još uvijek propitkuje, značilo bi da je najviše ljudi ubio samo jedan čŽile Friganović. Broj navodnih Žilinih žrtava uklapa se u enormno uvećan falsificiran broj žrtava u Jasenovcu.
  • U natjecanju u noćnom klanju Petar Brzica navodno je zaklao 1.350 logoraša pošto je Žile već zaklao njih 1000. Je li to fizički moguće? Brzica je bio student prava i član organizacije „Križari“ ali je za ovu priliku proglašen fratrom. Ipak za srpsku propagandu u ovom je zapisu najvažniji lik starca Vukaššin je po svemu sudeći izmišljen lik od kojeg je stvorena lažna legenda. Žile, dakle, nije mogao izvršiti ritualni zločin nad nepostojećom osobom.

   Cijela priča o Vukašinu uklapa se u komunističku i velikosrpsku propagandu o Jasenovcu. No, Filip Škiljan u prilogu Logorski sustav Jasenovac – kontroverze (2009.) ističe da se na nijednom popisu žrtava logora u Jasenovcu ili Staroj Gradiški ne nalaz Vukašin, a Mladen Ivezić u knjizi Jasenovac: brojke (2003.) svjedočenje dr. Zeca definirao je kao „tipičnu bajku“. Čudno je da je SPC samo na temelju jednog sumnjivog memoarskog svjedočanstva jednu kontroverznu osobu proglasila svetom nazvavši ju s jasnom tendencioznom namjerom Sveti Vukašin Jasenovački. Ta je crkva od Drugog svjetskog rata do najnovijeg vremena zastupala tezu o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu, a posvećenjem nepostojećeg Vukašina još je jednom iskazala svoju upletenost u laži oko tog logora. Legenda o Vukašinu opasna je igra vatrom jer konzervira mitološku svijest i održava grupnu zaslijepljenost što onemogućuje narodnu katarzu i, štoviše, potiče mržnju prema „genocidnim“ Hrvatima te potencijalno instrumentalizira agresiju u svrhu osvete. Lažno svjedočenje dr. Zeca očito je izmišljena fikcija kojoj je istinit okvir ratno zbivanje i psiho-patološka aktivnost ljudskih bića u tom zbivanju te logor Jasenovac. Neke su osobe zaista postojale, ali su lažno optužene. Vukašin, pak, očito nije postojao. Svjedok je kao vrsni psihijatar u liku Žile znalački opisao sadistički poremećenu ličnost s dominantnim okrutnim ponašanjem. To je «idealni tip» zločinca iz doba Drugoga svjetskog rata. Taj je tip zapravo općeljudski te je u njega lako uključiti i druge izmanipulirane tragične zločince kakvi su bili još iz redova četnika i partizana, ali i ustaša te Bošnjaka muslimana. Kod dr. Zeca tipičan zločinac je Hrvat. Što se, pak, tiče ritualnih Žilinih postupaka (rezanje pojedinih dijelova tijela) može se naslutiti tehnika copy – paste odnosno lijepljenje drugome motiva transkulturalne patološke matrice vlastita naroda izražene snažno u surovim motivima epike. Ovo je čest slučaj u srpskoj antihrvatskoj propagandi.

Zločinci za pisaćim stolom i izmišljeni Vukašin zločinac iz ikone

U Srbiji je u osamdesetim godinama prošloga stoljeća uz pomoć SANU, sveučilišta, medija i drugih činilaca kao priprema za agresiju nastala enormna produkcija literarnih i historiografskih djela koja su, oživivši stare mitološke matrice (mit o Kosovu i dr.) kao odabrane nacionalne traume, optuživala i sotonizirala Hrvate kao ustaški genocidan narod. Usto se optuživalo i Katoličku crkvu u Hrvata i Vatikan. Dakako, optuživani su i drugi – posebno bosanski muslimani i Albanci. To optuživanje potaknulo je nacionalističku euforiju u Srbiji i među Srbima izvan nje. Veliku ulogu u poticanju velikosrpske nacionalističke atmosfere imala je Srpska pravoslavna crkva (prijenos mošti Sv. Lazara po srpskim zemljama, obnova mita o 700.000 ubijenih i Jasenovcu i dr.). Tada se SPC pridružila mnogim srpskim intelektualcima – zločincima za pisaćim stolom. Ona je to bila s križem u ruci. Ta su zbivanja protumačena u Zborniku koji je priredio Popov Nebojša (19961, 20022). Srpska strana rata: Trauma i katarza u istorijskom pamćenji, I. i II dio. Zbornik nam svjedoći kako druga Srbija teži za istinom. Zločincima za pisaćim stolom koji su poticali agresivnost, zločine i konačno genocid (Srebrenica, Vukovar itd.) valja pridružiti nepostojećega svetoga Vukašina Jasenovačkoga koji je zločine poticao sa ikona.

U vrijeme Domovinskoga rata srpska likvidiranja Hrvata, Muslimana i drugih vrlo su često bila popraćena surovim masakrima (Borovo, Škabrnja i dr.). Kao da se osvećuje masakr nad fantomskim svetim Vukašinom Jasenovačkim! O stradanju civila u Domovinskome ratu Andrija Hebrang je napisao 2013. godine poučnu i argumentiranu knjigu Zločini nad civilima u srpsko – crnogorskoj agresiji na Hrvatsku. Autor zaključuje da je u srpskoj agresiji ubijeno više civila nego vojnika što toj agresiji prema stručnoj literaturi daje genocidni karakter.

Surovi srpski masakri u Domovinskome ratu popraćeni silovanjima i kastriranjem brojni su. Ovdje navodimo svjedočenje Larise Lole Lucić po činu narednice, odlikovane Redom Hrvatskog Križa iz ruku predsjednika dr. Franje Tuđmana te pripadnice 107 Gradačačke Brigade, tenkistice i 100% invalida II skupine. Evo njenog iskustva za vrijeme razmjene ubijenih i preživjelih koji su zbrinjavani u ratnoj bolnici:

“ ….. Radila sam u ratnoj bolnici gdje su dovozili mrtve ili “samo” mučene zarobljenike . Ne znam što su oni pokušavali izvući od tih običnih ljudi, muškaraca i žena. Tijela je trebalo obraditi i identificirati. Bilo je to još jedno u nizu mučno iskustvo ,ali to je bio moj posao.
Mrtve muškarce su vraćali sa nožem urezanim U preko leđa. To su im, naravno, radili naživo. Zdrobljeni ili odrezani testisi ili čak i spolovilo, počupani nokti su bili već uobičajeni pri razmjenama.Pocupani zubi, analni otvori popucani, bradavice odrezane… A tek žene? Nakon prve razmijene tijela i viđenih izmučenih žena, počela sam oko pojasa nositi po dvije bombe.
Taj put, među nekoliko muškaraca, bile su dvije žene. Jedna civil, druga vojnikinja, zarobljena i mučena do smrti.

Prvo sam uočila silne opekotine od cigareta. Iz otvorenih usta te mlade žene, zjapila je praznina. Počupali su joj zube. Dok sam je prala mokrom spužvom, zamišljala sam što im je morala učiniti da bi je ovako strasno mučili. Gledam je na metalnom stolu i zamišljam kako im je prkosila. Međica između maternice i analnog otvora bila je rastrgana od ‘ko zna koliko silovanja. Grudi su joj bile izrezane, ko zna čime. Stidne dlake su bile spaljene, kao i trepavice i obrve. Gledam je i razmišljam koliko je trpila. Nokti na rukama i nogama počupani. Kao da su htjeli od te lijepe djevojke napraviti čudovište, mislila sam dok je mokra spužva otkrivala sve gore i gore. Uši su joj bile odrezane, na leđima urezan kukasti križ. Ali ni dalje to nisu bile smrtonosne ozljede. Sigurno su je tjerali da moli , mislim u sebi. Ovu hrabru djevojku su mučili jer je bila u uniformi s našim oznakama, dok je druga žena bila propucana iz pištolja.

Ali ono sto me najvise šokiralo i što nisam primjetila odmah, svaki zglob na ruci bio joj je slomljen. Bože, koliku snagu je imala. Među silnim modricama po tijelu, spužva mi zapne za nešto, polako to operem i ugledam žig. Osjetila sam mučninu. Medicinarka za drugim stolom me pita kakva je situacija i doda “ovaj put su bili blaži, moja je silovana i odmah ubijena. Šutim, ne mogu joj odgovoriiti. Polako joj perem noge i vidim zdrobljena koljena, ‘ko zna čime. Izjurila sam na zrak. Koliko? Koliko dugo je izdržala opirući im se? Još malo i gotova sam, mislim u sebi, još samo da joj operem plavu kosu, skorenu od krvi. Krv miriše na metal i taj je smrad ispunio prostoriju. Pokušala sam je namjestiti tako da roditelji pri identifikaciji vide što manje rana. Nisam joj, međutim, mogla zatvoriti vilicu. Ukočila se u toj jezivoj agoniji. I tad vidim odrezan jezik… Znači, tu si se predala ljepotice. Ugušila si se svojom krvi. Progutala je komad jezika i njezina krv ju je ugušila. Otišla je na svoj način. Dečki koji su dovezeni sa njom su pričali da su slušali iz barake u kojoj su je mučili nadljudske krikove. Poslije sam čula da to nisu bili “domaći” Srbi, nego neki iz Srednje Krajine. Nakon toga, nikad više nisam radila na razmjeni mrtvih. Moja ljepotica plave kose je podnijela žrtvu za sve nas.

Uz moguće neke netočnosti u svjedočenju zbog poremećaja sjećanja karakterističnoga za ljude, svjedočenje Larise Lole Lucić općenito valja smatrati vjerodostojnim.

Ivo Rendić – Miočević

Laž o svetom Vukašinu Jasenovačkom već su obradili i razotkrili hrvatski autori (F. Škiljan, M. Ivezić, I Rendić – Miočević), ali kako ta laž i dalje živi kao sastavni dio srpske strateške klevete (izložba o Jasenovcu u UN) valja stalno na nju podsjećati.

https://www.hrsvijet.net/index.php/vijesti/132-hrvatska/54198-ivo-rendic-miocevic-nepostojeci-sveti-vukasin-jasenovacki-ubojica-sa-ikone

https://glaslike.hr/?ispis=detalji&novost=23911&kat=69

Josip Pečarić


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika