By Više od tri desetljeća nakon uspostave demokracije, Hrvatska i dalje vodi iste bitke. I dok se iz godine u godinu provode istraživanja javnog mnijenja, problemi koji najviše opterećuju građane ostaju gotovo nepromijenjeni: korupcija, niske plaće, nesigurna gospodarska budućnost, rastuće siromaštvo i sve ponižavajući položaj umirovljenika.
Koliko još obećanja treba čuti da bi građani priznali ono što je očito, da ozbiljna politička volja za rješavanje ključnih problema često postoji samo u predizbornim kampanjama? Godinama slušamo priče o reformama, borbi protiv inflacije, gospodarskom rastu i europskim standardima, dok istodobno hrvatske plaće i mirovine sve više zaostaju za stvarnim troškovima života i standardom razvijenijih članica Europske unije.
U isto vrijeme, ono što u Hrvatskoj nezaustavljivo raste nisu povjerenje, pravda ili kvaliteta života, već korupcija, nepotizam, klijentelizam i politička trgovina. Stvoren je sustav u kojem podobnost često vrijedi više od sposobnosti, stranačka iskaznica više od znanja, a politička lojalnost više od odgovornosti prema građanima.
Mnogi će s pravom prst uperiti prema pravosuđu kao jednom od glavnih uzroka društvene nepravde. Teško je ignorirati činjenicu da procesi za korupciju na najvišim razinama traju godinama, često do zastare ili završavaju presudama koje više nalikuju poruzi nego zadovoljenju pravde. No, ne smijemo zaboraviti ni temeljnu istinu, suci sude prema zakonima koje donosi Hrvatski sabor. Ako su zakoni loši, puni rupa ili prilagođeni političkim interesima, tada je odgovornost daleko šira od same sudnice.
Posebno zabrinjava stanje u javnom prostoru. Nikada nismo imali više medija, više informacija i veću dostupnost sadržaja, a čini se da građani nikada nisu bili zbunjeniji i lošije informirani. Sve češće svjedočimo tome da se pojedince s ozbiljnim aferama prikazuje kao moralne autoritete, da se neuspjeh pretvara u uspjeh, a odgovornost zamjenjuje spektaklom. Oni koji upozoravaju na kriminal i korupciju nerijetko prolaze kroz javni linč, dok se optuženima i osuđenima daje prostor za političku ili društvenu rehabilitaciju.
Zato se danas s pravom postavlja pitanje: jesmo li demokraciju pretvorili u formu bez sadržaja? Jesmo li kao društvo prihvatili da je nepravda postala normalna, a odgovornost iznimka? Ako korupcija ostane nekažnjena, ako političke elite i dalje izbjegavaju odgovornost, a građani nastave šutjeti i pristajati na isto, tada Hrvatska ne riskira samo gospodarsko zaostajanje, riskira potpuni gubitak povjerenja u državu.
Vrijeme je za ozbiljan obračun sa „zloćudnim tumorom“ koji nagriza temelje društva, no promjene neće doći same od sebe. Da bismo mijenjali Hrvatsku, moramo prvo prestati pristajati na ono što nas godinama uništava.
U Zagrebu, 22. 05. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
