By Kad je u doba stvaranja Republike Hrvatske kao demokratske i neovisne države tadašnji predsjednik SDP-a Ivica Račan izjavio kako je Hrvatska demokratska zajednica „stranka opasnih namjera“ on je kao dosljedni jugokomunist mislio na temeljni cilj HDZ-a osamostaljenje Hrvatske od Jugoslavije za koje ni Ivica Račan ni jugohrvatski komunisti nisu nikad iskreno bili. Zato je cijeli SDP napustio Sabornicu kad se glasovalo o otcjepljenju iz komunističke Jugoslavije. Oni tada jednostavno nisu mogli zamisliti Hrvatsku izvan Jugoslavije, što se konačno unatoč svim preprekama, osobito međunarodnih, velikom žrtvom hrvatskoga naroda konačno ostvarilo.
Otad je prošlo više od četvrt stoljeća u kojem je osim dva mandata HDZ bio stalno na vlasti, ali je tu povjesnu odgovornost za učvršćenje i stabilnost mlade hrvatske države zbog niza pogrešaka ta stranka jednostavno prokockala, Zato je sada u drukčijim uvjetima i okolnostima osnažena ta zlokobna Račanova ocjena o HDZ-u kao „stranci opasnih namjera“. Taj trend je osobito došao do izražaja dolaskom na njezino čelo briselskog birokrata, a praktički vojnog dezertera iz Domovinskog obrambenog rata, jer se jedino tako može kvalificirati njegovo liječničko izbjegavanje služenja vojske i domovini, Andreja Plenkovića. Već sama činjenica da potječe iz jugokomunističke obitelji povezane s bivšim jugoslavenskim tajnim službama dovoljan je pokazatelj njegovih „opasnih namjera“ kojeg je neodgovorno i manipulirano članstvo stranke potvrdilo na izborima bez protukandidata, dakle kao što su se birali funkcioneri u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji, a danas još jedino u Sjevernoj Koreji.
Sam Plenković je u ove dvije godine svojom bahatošću pokazao da ne poštuje demokratske standarde, nego je uz potporu podložnih i kontroliranih medija bez ustručavanja demonstrirao autokratski stil vladanja sadržan u njegovoj izjavi „mogu što hoću“. To je najočiglednije došlo do izražaja kad je protuustavno smijenio tri ministra MOST-a, ponašajući se kao kancelar, iako mu to nije omogućeno po Ustavu. Nije u pitanju samo njegovo autokratsko ponašanje, nego je još veći problem što je to prošlo bez reakcije ne samo u njegovoj vladajućoj „stranci opasnih namjera“ nego i u tzv. saborskoj oporbi. Premijer i predsjednik „stranke opasnih namjera“ sad je suočen s otkrivanjem prave istine o „lex Agrokoru“, jer je po novim otkričima bio duboko umiješan u prljave poslove koje je obavljao njegov pouzdanik Ante Ramljak. I svježe odugovlačenje njegovog ministra uprave Lovre Kušćevića, koji je na tu izazovnu funkciji došao s mjesta načelnika jednog sela na Braču, s provjerom rezultata dvaju referenduma je dodatni dokaz da on vodi Vladu i HDZ čvrstom autokratskom, da se na kaže diktatorskom, rukom. Konačno to pokazuje i najsvježiji primjer s odugovlačenjem stranačkih izbora u Lici što je dovelo do prosvjeda članstva iz te tradicionalne hadezeovske županijske utvrde. Saborska potvrda da je HDZ postala „stranka opasnih namjera“ manifestirala se prilikom glasovanja o ratifikaciji Istambulske konvencije kad se vladajućoj većini priključio i SDP.
Kolaborantska politika HDZ-a s SDP-om nije stvorena preko noći. Još je pokojni Šime Đodan izjavio da je u prvim godinama stvaranja države o svemu odlučivao svojevrsni „politbiro“ u kojemu su bili pored Tuđmana Ivica Račan, Dušan Biladžić, Josip Boljkovac i Josip Manolić i ono što je taj „politbiro“ odlućio HDZ je kao stožerna hrvatska stranka amenovao. Uostalom najbolji dokaz koopercije dviju vodećih stranaka je svojedobni izbor 10 novih sudaca Ustavnog suda kad su se lijepo dogovorili o popuni suda sa sudcima koji imaju komunističku prošlost. Prema tome Plenković nije kreator takve politike koja je HDZ pretvorila u „stranku opasnih namjera“, on je u novim političkim okolnostima samo pojačao takav smjer koji vodi u pravcu velike koalicije.
Ne radi sa samo o unutarnjoj politici u kojoj je HDZ došao do kvalifikacije kao „stranka opasnih namjera“, nego još više o vanjskoj a prije svega regionalnoj politici. Od 27 godina koliko je HDZ na vlasti zajedno sa svojim partnerima samo dva mandata državom je upravljala vodeća oporbena stranka SDP. Popustljivost prema Srbiji kao odgovornoj za velikosrpsku agresiju je toliko eskalirala da se u Hrvatskoj više progone branitelji nego četnici koji su sudjelovali u toj agresiji. To se tako očigledno manifestira osobito u istočnoj Slavoniji, odnosno Vukovaru kojim još uvijek slobodno šetaju zločinci koji nisu procesuirani za razne ratne zločine, počevši od silovanja do ubojstava nedužnih civila. Pod pritiskom prije svega Europske unije, i vodećih država u njoj, kao što su Njemačka i Francuska, HDZ je kao „stranka opasnih namjera“ provodila i provodi politiku tobožnje pomirbe temeljene na konstrukciji građanskog rata, a ne velikosrpske agresije. U toj politici najveću ulogu u Hrvatskoj ima čelnik pete kolone Milorad Pupovac. Klimaks te njegove politike bilo je sudjelovanje na skupu u Bačkoj Palanci na kojemu je srbijanski predsjednik bivši četnik Aleksandar Vučić izjednačio Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom. Na sve to Andrej Plenković izjavljuje „Što je previše, previše je“, ali ništa ne poduzima. Uistinu, ako je što bilo „previše“ onda je to baš nečinjenje Andreja Plenkovića, jer najmanju stvar koju je trebao učiniti bila je da odmah povuče hrvatskog veleposlanika iz Beograda i poduzme druge mjere, ukljućujući i protiv Milorada Pupovca, protiv tako skandalozne uvrede koju je srbijanski predsjednik nanio Hrvatskoj.
Takav Andrej Plenković odlazi u posjet Angeli Merkel koja kad su u pitanju hrvatsko-srbijanski odnosi vodi kooperantsku politiku prema Beogradu koji je sada Berlinu važniji od Zagreba. Što se tiče njemačkih strateških interesa na području kako ga oni promatraju tzv. Zapadnog Balkana to je njihovo legitimno pravo, ali isto tako je legitimno pravo Republike Hrvatske da u odnosu prema Srbiji brani svoje interese proistekle iz obveza koje Srbija ima prema Hrvatskoj nakon agresije. U svakom slučaju Njemačka više nije najvažniji hrvatski saveznik, pa joj ne treba pridavati izuzetnu važnost kako to čini Andrej Plenković. Ali ako se uzme u obzir da je on jedan od kandidata za budućeg predsjednika Europske komisije, onda je razumljivo što se on drži Angele Merkel kao pijan plota. To je međutim druga dimenzija HDZ-a kao „stranke opasnih namjera“, jer svi postupci na međunarodnom planu Andreja Plenkovića kao premijera više vode računa o interesima Bruxellesa u Hrvatskoj nego o stvarnim interesima hrvatskoga naroda i hrvatske države.
Vjekoslav Krstnik
