Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Poštovani i dragi prijatelji, poštovana i draga obitelji Štedul, iznimna mi je čast pozdraviti vas na početku predstavljanja knjige o velikom hrvatskom sinu Nikoli Štedulu. Molim vas da na početku ovog predstavljanja odamo počast  minutom šutnje i molitvom hrvatskom borcu za nezavisnost naše Domovine kao i svim hrvatskim domoljubima koji su kroz stoljeća svojom borbom za hrvatsku državnost ostavili trag u povijesti.

Pred nama se nalazi izuzetan zapis svjedočanstva našeg vrsnog akademika Josipa Pečarića koji je na jednom mjestu objedinio informacije o životu i radu gospodina Nikole Štedula te kroz mnogobrojne poveznice uputio nas na detaljnije proučavanje života i djelovanja ovog izuzetnog čovjeka.

Gospodin Nikola Štedul je bio jedan od rijetkih hrvatskih emigranata koji je preživio podmukli UDBA-in atentat 1988. Rođen je u Rešetarevu (Duga Resa) 2. prosinca 1937., emigrirao je nakon završetka srednje škole najprije u Australiju, da bi 1973. godine, nakon poništenja australske vize, preselio u Škotsku gdje je živio sa suprugom i dvjema kćerkama. Za predsjednika HDP-a izabran je 1981. UDBA je više puta planirala atentat na Štedula. Jedan takav atentat izvršen je 20. listopada 1988. kada je UDBA-in agent ispred njegove kuće, dok je šetao svog psa, u njega ispalio 6 metaka. Dva metka pogodila su ga u usta, a četiri u tijelo, od kojih mu je jedan okrznuo kralježnicu, što je poslije uzrokovalo blago šepanje. Štedul je zahvaljujući brzoj intervenciji susjeda preživio pokušaj atentata za kojeg je pravomoćno bio osuđen komunistički atentator Vinko Sindičić, koji je za taj pokušaj ubojstva izdržao kaznu u britanskom zatvoru. Početkom obrambenog Domovinskog rata vratio se u Hrvatsku gdje se priključio aktivnoj obrani svoje domovine, u kojoj se kasnije počeo baviti politikom. Svoj životni put Nikola Štedul je opisao u autobiografskoj knjizi “Nikola Štedul – u službi savjesti”

„Ja sam pobjednik!“ rekao je čovjek U SLUŽBI SAVJESTI tadašnjoj predsjednici Hrvatske koja ga je odlikujući ga nazvala žrtvom. „Gospođo Predsjednice, ja sam pobjednik, ja pripadam pobjedničkom narodu!“

„Nikada ponosan narod ne smije svoju budućnost graditi na statusu žrtve. Jer upravo na taj način odustaje od pobjede, a žrtve nemaju smisla ako ne vode pobjedi. Pobjedom i uspjehom Mi smo svoj prvi cilj ostvarili proglašenjem samostalne države, drugi je bio njena obrana, a ciljeve pred nama ćemo također ostvariti. Jer smo pobjednički narod“.

U zapisima o Nikolu Štedulu uglavnom se naglašava njegov rad u emigraciji te preživljavanje atentata od strane jugoslovenskog ubojice koji je nalog dobio od same jugo-vrhuške i jednog od 10 svjetkih najmasovnijih ubojica zločinca Tita, no malo je poznat Štedulov aktivni doprinos u obrani naše Domovine za vrijeme oružane srbo-četničke i jna agresije. A bio je itekako aktivan, itekako zaslužan te djelima potvrdio u Domovini ono za što se zalagao izvan nje. Dva zaslužena priznanja godine 2016. Štedul je primio od MORH-a koji ga je odlikovao zbog doprinosa u stvaranju Hrvatske. Tom prigodom tadašnji ministar obrane Josip Buljević uručio mu je Plaketu i Zahvalnicu za doprinos u stvaranju hrvatske države, kao i za uspješnu suradnju s Ministarstvom obrane u ratu.

Ovih dana bombardirani smo mnogim lažima koje udaraju u same temelje naše Domovine, jedna od njih jest i da je UDBA stvorila Hrvatsku. Nikola Štedul  jasan je primjer koji opovrgava ovu laž jer je jedan od istaknutih Hrvata koji je gradio i stvarao nezavisnu, suverenu i slobodnu Hrvatsku najprije izvan Domovine, a početkom oružane srpsko-četničke i jna agresije i aktivno braneći Hrvatsku. No ne smijemo zanemariti da Udba nije odustala od svog cilja o kojem govori gospodin Štedul.

Najveći utjecaj Udbe danas Štedul je vidio u slijedećim segmentima političkog, gospodarskog i društvenog života:

  1. a) U medijima preko dezinformiranja i potpunom dominacijom u tzv. mainstream medijima.
  2. b) U pravosuđu progonom nevinih branitelja za trivijalne stvari i neprocesuiranjem stvarnih (aboliranih) zločinaca, kao i nečinjenjem u procesuiranju krivaca za gospodarski kriminal.
  3. c) U gospodarstvu preuzetim vlasništvom kroz duboko nepravednu privatizaciju, kao i položajima u javnim (državnim) tvrtkama, koristeći se prednostima u dostupnosti informacijama te ucjenama i dobro razrađenom mrežom nepotizma.
  4. d) U društvenom životu vrše utjecaj preko sustava obrazovanja i kulture, kao i preko tzv. udruga civilnoga društva.
  5. e) Dubokim prodorom u sve strukture vlasti i politike.

„Nije to više Udba kakvom smo ju mi poznavali. Ona je tada imala zadatak, služeći se uporabom nasilja i terora, čuvati državu Jugoslaviju. Danas joj je pak uloga, agresivno se koristeći demokracijom i neograničenim slobodama bez odgovornosti, rušiti državu Hrvatsku. Rezultati pokazuju da oni u tomu jako dobro uspijevaju, jer država, koja je već izgubila skoro sve atribute državnosti i suverenosti, sama obilno financira njihove razorne djelatnosti.“

 „Na žalost i danas naša Domovina izložena vrlo smišljenim i podmuklim udarima, iz našega okruženja, iz naše blizine, iz naših nacionalnih institucija. Udarima istih ljudi i mnogih iz njihove blizine koji se ne mire da je ovo slobodna zemlja, da je ovo hrvatska država i da je vrijeme zla i okova prošlost. U samo mjesec dana osuđen je pred uzornim svjetskim sudom zločinački režim i ideja koja je stvorila ubojice s toga suđenja, a ja primam priznanje od moje države. Veliki je to i važan korak, iako nije i neće biti dovoljan za potpunu slobodu hrvatskoga naroda. Ali, slobode neće biti bez ovakvih koraka. Hrvatskoj neslobodi istječe vrijeme, iako su okovi i dalje nad našim umom, nad našim životima, iako nam se nameću laži kao istina o našemu narodu. Ja želim poručiti hrvatskom narodu da sloboda vrijedi žrtve. I da se za nju mora i znati i htjeti izboriti. Devedesetih godina ta borba postala je oružana borba za naš opstanak, a nakon pobjede nad srpskim neprijateljem, ponovo je pred nama politička borba. Politička borba sa zlim duhom bivšega režima, kojega može poraziti samo snažna i jedinstvena politička ideja. I vodstvo. Zbog toga cijenim gospođo Predsjednice ovaj Vaš čin. Jer ste danas ovdje u susretu sa mnom ohrabrili Hrvatsku. Ja svjedočim da bez nacionalne slobode nema ljudske slobode, da bez slobode i ponosa svoga naroda nema osobne sreće i uspjeha. Mi smo danas pred velikim izazovima, želim zato i ovu prigodu iskoristiti da pozovem moj narod da se politički i na izborima opredijeli za slobodu, a ne za ropstvo, za istinu, a ne laž, za ponos, a ne sluganstvo, za hrabrost, a ne kukavičluk. Mi ništa ne možemo postići ako ne znamo tko smo, odakle smo, što smo. Jer bez toga ne možemo znati kamo idemo. Niti ćemo bez svijesti o sebi ikada doći k željenom cilju. U ovome trenutku želim poručiti mome narodu da su pred nama teški izazovi i danas. Gotovo jednako opasni kao i nekada. Opasni zbog udara na naš ponos, čast, na naš um. . Smrt i posrnuće uma i duha daleko je opasnija od fizičke smrti čovjeka, jer ljudi i narodi koji se odreknu svoje slobode i ponosa, nemaju budućnosti. A to našoj djeci ne smijemo učiniti.“

„Moj pogled na Hrvatsku danas“, govorio je gospodin Štedul, „prilično je zabrinjavajuć. Nigdje na obzoru ne vidi se jasna strategija kako se stvari namjerava pokrenuti nabolje. Ima raznih pokušaja na određenim pitanjima, ali samo na razini improvizacija i reakcija na trenutne događaje, ali nema osmišljenog dugoročnog programa. Daleko je to od Hrvatske koju sam sanjao i za kakvu sam se cijeli život zalagao. No, svjestan sam toga da su snovi obično ljepši od stvarnosti. Stoga si ne dopuštam da me obuzmu očaj i beznađe. Nada i vjera u bolju budućnost je glavni pokretač da se nastoji učiniti nešto bolje i više – koliko god to ponekad izgledalo kao nemoguć i jalov posao.“

Ostavio si svojem narodu vrijedno političko-dokumentarno djelo koje šalje poruku da, zbog nebrojenih hrvatskih žrtava koje su ostavile svoje živote na oltaru domovine, moramo nastaviti izgrađivati i braniti hrvatski suverenitet i slobodu jedine nam domovine Hrvatske, kao najveće svetinje i vrijednosti koju nam je Bog podario, odnosno da „… zajedno nastavimo putem prema (još nedosegnutom) cilju Hrvatske sreće i blagostanja – postojano, odlučno i uspravno“.

„Tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost. Razmislite dobro zašto nam je sadašnjost ovakva kakva jest. Hrvatski narod već stotinama godina nije kontrolirao svoju prošlost, pa prema tome ni svoju budućnost. A oni koji su iz staroga sustava nakon pobjede u Domovinskom ratu preuzeli kontrolu sadašnjosti, upiru se svim snagama zadržati i kontrolu prošlosti.“ U Zagrebu, 6. 11. 2017. Nikola Štedul

„Hrvatski se narod od oslobođenja 1945. oslobodio tek 1995., kad je Republika Hrvatska vojno porazila vojsku agresorske Srbije i čete pobunjenih hrvatskih Srba. Ali se politički nismo potpuno oslobodili još ni do danas. To će se dogoditi tek kad naše vladajuće elite budu znale ispravno tumačiti našu povijest i budu sposobne točno sagledati naše mjesto u globalnim događanjima i naše stvarne interese u njima. No dok se Hrvatska potpuno ne otrijezni od jugoslavenskoga pijanstva, mogao bi se slijediti hrvatski narodni genij koji je 1945., našavši se pred dvojbom – oslobođenje ili okupacija – izabrao treće terminološko rješenje – PREOKRET, kako su propast ustaške ND Hrvatske i trijumf komunističke Jugoslavije nazivali i moji roditelji. (N. Štedul: Moj politički zavjet, Zagreb, 2021., str. 61-63

Poštovana gospođa Shirley Helen Štedul, također zaslužuje da joj se iskaže golema zahvalnost na svemu što je učinila za našu i njezinu lijepu domovinu Hrvatsku, ali i na tome što je dala najbolji odgovor na pitanje „Tko je Nikola Štedul?“, a taj odgovor glasi: „Moj suprug je pravedan i pošten čovjek. On ljubi pravdu i slobodu više nego sam život i te će vrijednosti braniti do posljednjega daha.“

I danas vjerujem da mogu u ime svih okupljenih reći – kao što si ljubio pravdu, istinu i slobodu više nego sam život obećavamo da ćemo poput Tebe braniti te vrijednosti do posljednjeg daha imajući tvoj primjer pred očima.

Zorica Gregurić

 

Mate Kovačevića:

JOSIP PEČARIĆ, “JA SAM POBJEDNIK” / NIKOLA ŠTEDUL, ZAGREB, 2022.

 Pred nama je još jedna publicistička knjiga akademika Josipa Pečarića, jedna iz serije njegovih knjiga posvećene suvremenicima, koji su svojim radom i životom u određenom vremenskom razdoblju dijelili istovjetna ili slična politička stajališta.

 Knjiga posvećena bivšem hrvatskom političkom emigrantu Nikoli Štedulu, čovjeku na kojeg je jugoslavenska Udba izvela atentat u samo praskozorje obnove hrvatske državnosti, a koji je čudom preživio taj pokušaj ubojstva, jedna je od mnogih knjiga akademika Pečarića, koje pokazuju svu nemoć nacionalnih ustanova pa i znanstvenih instituta da se izdignu iz ljušture bivšega jugokomunističkog sustava i progovore jezikom slobode. Dakle, hrvatskim jezikom!

 S druge pak strane nepresušna energija, utjelovljena u Pečarićevu pisanu riječ, otkriva neumorna čovjeka koji poput kakve moćne nakladne agencije nadomješta praznine u našem informacijskom i političkom prostoru.

 Početni dio knjige, kao svojevrsna najava, posvećen je slikom i riječima Nikoli Štedulu, kako bi čitatelj s nekoliko s nekoliko crtica, što samoga Štedula, a što drugih autora, bio upućen o životu i djelovanju čovjeka, čije ime nosi nova Pečarićeva knjiga.

 Nakon kratke biografske crte o Štedulu, ključni sadržaj knjige, kako i sam autor navodi, svjedoči o prijateljstvu i suradnji Nikole Štedula i akademika Pečarića. Ona je zapisan u tekstovima ranijih Pečarićevih knjiga, poglavito u brojnim pismima i peticijama upućivanih manje više domaćim političkim moćnicima, a koje je uz brojne potpisnike supotpisivao i gospodin Nikola Štedul.

 Tako je zbog neprofesionalno vođenih i politikantski uređivanih emisija na javnoj televiziji HTV upućena peticija za kadrovskim smjenama u toj nacionalnoj televizijskoj kući.

 Riječ je, naime, bila o reakciji hrvatskih intelektualaca na sve veći prodor velikosrpske promidžbe na HTV-u, a koji je eskalirao na katolički blagdan sv. Josipa, inače zaštitnika hrvatske države, intervjuom srbijanskoga patrijarha Porfirija, u kojem se Srbijanac okomio na kanonizaciju hrvatskoga mučenika blaženoga Alojzija Stepinca.

 Potpisnici, među kojima i Štedul, su upozorili na uzurpaciju medijskoga prostora, zloporabu javnoga medija i u najmanju ruku nedoraslost novinara, koji je sa Srbijance vodio razgovor. Ostatak posla, nakon ove peticije, trebala je odraditi novinarska struka. Nu kako se ta struka, zbog svoje duboke povezanosti s određenom politikom, tijekom godina sve više pretvarala u promidžbu, bilo je nerealno očekivati od propagandista da riješe problem obvezatnih pretplatnika javne televizije.

 Za ozbiljniji zahvat politike treba imati znatno snažniju moć u Hrvatskom državnom saboru. Nu i onda bi trebalo stvoriti preduvjete za početak lustracije, osigurati slobodno istraživanje i publiciranje radove bez uplitanja politikantskih središta moći, odnosno onoga što se danas najčešće naziva dubokom državom, a u čijoj pozadini stoje upravo snage poražene u Domovinskom ratu.

 Naime, nismo mi u Domovinskom ratu porazili samo srpsku vojsku, nego ponajprije Jugoslavensku narodnu armiju, a stvaranjem neovisne hrvatske države i samu ideju jugoslavenstva pa bi se možebitna lustracija trebala usredotočiti upravo na te destruktivne čimbenike, koji već više od dva desetljeća razaraju tkivo hrvatske državnosti.

 Drugi je tekst posvećen najavi gostovanja Nikole Štedula u emisiji Budnica, u povodu izlaska Štedulove memoarske knjige. Kako su u nas, zahvaljujući različitim nedostatcima političkoga sustava, stvoreni, umjesto demokratskih, navijački tabori, onemogućena je tako i javna rasprava o Štedulovoj vrijednoj knjizi. Zato je ona općenito prešućena u srednjostrujaškim medijima, dok je na medijskom rubu panegirički slavljena. U takvom odnosu očito nije moguće uspostaviti nikakvu komunikaciju pa su izostale i rasprave o iznimno važnim stvarima o kojima i Štedul piše.

 Kao prilog u uvjetno rečeno prvom poglavlju knjige objavljen Štedulov tekst, u kojem on piše o konformizmu, Vijeću za suočavanje s prošlošću, pozdravu “Za dom spremni” i fašizmu.

On s pravom u tom tekstu upozorava na vjerodostojnost samoga Vijeća, koje već u kvalifikaciji hrvatske ratne države polazi s jugoslavenskih i komunističkih stajališta. Iz tako unaprijed određena očišta, nemoguće je donositi bilo kakve nepolitička, a poglavito stajališta pravovaljano i znanstveno utemeljena na činjenicama o postupcima jugokomunističkoga režima, koji se hranio rušenjem svake hrvatske državne neovisnosti. Uostalom, najnoviji razvoj događaja, pokazuje kako se u pozadini takvoga gledanja na povijest pripremala i agresija na Ukrajinu, što najzornije pokazuje t. zv. denacifikacija, kao jedan od ciljeva ruske ivazije na Ukrajinu.

 Kad je pak riječ o pozdravu “Za dom spremni” Štedul s pravom upozorava na, kako ga on zove ekstremni konformizam Ustavnoga suda, kojim se poslužio donoseći svoj pravorijek.

 Čudesnu odluku Ustavnoga suda Štedul argumentirano pobija kronološkom metodom nastanka tog hrvatskog pozdrava. Nu, mislim kako je vrijeme da napokon netko postavi pitanje, ne samo Ustavnom sudu, zaduženu za interpretaciju Ustava, nego i svima onima koji tvrde kako iz preambula Ustava RH proistječe da je Hrvatska stvorena na t. zv. antifašizmu.

 Naime, sporni navod preambule koji glasi: Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo: – u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću; i t.d.– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), i t.d. konstatira samo dvije oprječne hrvatske državnosti tijekom Drugoga svjetskog rata. Za prvu tvrdi da su u njoj samo uspostavljeni temelji državne suverenosti u odlukama ZAVNOH-a, dok za drugu konstatira stvarno  proglašenje državne nezavisnosti – Nezavisne Države Hrvatske. Prva je, dakle vlastitu nacionalnu državnost podredila stranoj državi – Jugoslaviji, čime se praktično odrekla vlastite državnosti, nasuprot stvranoj državnosti ugrađenoj u ratnu NDH. Kako je jugoslavenskim komunistima primarni cilj bilo uništenje NDH, onda je u preambulu s pravom umetnut prilog nasuprot, što znači na suprotnoj strani od pune državnosti.

 Ako bismo prihvatili tumačenje preambule t. zv. antifašista za dio o isključivo zavohaškoj državnosti, onda nema nikakva razloga da istovjetno tumačenje ne nastavimo i dalje pa tako u skladu sa zaključkom ovoga dijela preambule o odbacivanju kominističkoga sustava u sklopu promejna međunarodnoga poretka 1990. ne odbacimo i temelje zavnohaške državnosti koja nas je gurnula u Jugoslaviju.

Tekstovi koji se veže na Štedulovo izlaganje su prosvjed protiv besmislenoga obilježavanje t. zv. antifašističkog ustanka u Srbu. Naime, radilo se o srpsko-četničkoj pobuni protiv hrvatske države, a u toj pobuni počinjeno je etničko čišćenje hrvatskoga naroda s područja sjeverne Dalmacije, južne Like te dijelova Bosne i Hercegovine.

 Morbidno je da bilo koja hrvatska vlast sudjeluje u slavljenju i veličanju masovnih ubojica vlastitoga naroda!

 Potom slijede dva razgovora s Nikolom Štedulom u javnim glasilima, u kojima kroz vlastito iskustvo progovara o preživjelim jugokomunističkim strukturama unutar obnovljene hrvatske države te prikazi Štedulove memoarske knjige.

 Ostatak knjige posvećen je raznim Pečarićevim javnim aktivnostima – od peticija do predstavljanja knjiga, u kojima je sudjelovao i sam Nikola Štedul.

 Zadnja pak dva poglavlja donose izvješća sa sprovoda i ispraćaja Nikole Štedula.

 Nova Pečarićeva knjiga posvećena hrvatskom političkom emigrantu Nikoli Šteduli sažimlje brojne akademikove političke akcije, u koje je bio uključen i sam Štedul, a kroz njegov lik i djelo oslikan je svojevrsni presjek sudbine hrvatskoga politikona tijekom druge polovice 20. i prvih dvaju desetljeća 21. stoljeća.

 Knjiga je vrijedan dokumentarni materijal, koji svjedoči o životu jedne sasvim druge i drukčije Hrvatske. One stvarne Hrvatske koja se nalazi daleko izvan strogo nadzirane pozicije i opozicije.

Mate  Kovačević


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika