By Masakr nad Hrvatima u Dusini bio je jedan od najokrutnijih masovnih zločina što su ga tijekom muslimansko-hrvatskog ratnog sukoba u srednjoj Bosni počinili pripadnici tzv. Armije Republike Bosne i Hercegovine u čijem su sastavu bili i mudžahedini (odred El mudžahid).
Selo Dusina u Lašvanskoj dolini (općina Zenica), imalo je po popisu iz 1991. godine 771 stanovnika, od čega Hrvata 284 (36,83%). U krajnje nepovoljnom okruženju, izloženi stalnim provokacijama i napadima od jeseni 1992. godine, pripadnici hrvatskog naroda postupno su napuštali svoje domove, tako da ih je u Dusini uoči otvorenog napada muslimanskih snaga (krajem siječnja 1993. godine) bilo tek oko 70, od čega vrlo malo sposobnih za borbu. Stanje je dodatno otežavala činjenica da su muslimanski doseljenici – izbjeglice koje su napustile mjesta prebivališta u drugim krajevima BiH bježeći pred srpskim agresorom – od svoga političkog i vojnog vodstva u Sarajevu planski usmjeravani na sva područja na kojima su kao autohtoni narod živjeli Hrvati, pri čemu su im obećavane njihove kuće i imovina, što je mnogima bio poseban motiv za borbu i osvajanje hrvatskih enklava, pa tako i u općini Zenica. Domaćim muslimanskim ekstremistima naročito su dizala moral subraća po vjeri iz islamskih zemalja (mudžahedini), pa su udruženi činili okrutne, krvoločne zločine koji u Bosni i Hercegovini nisu zabilježeni od odlaska Osmanlija s ovih prostora (odsijecanje glava, ruku i drugih dijelova tijela – uz javno isticanje ratnih “trofeja”, naročito glava žrtava – namjerno masakriranje, surova mučenja, zatvaranja u logore i izgladnjivanja, silovanja žena i djevojčica, razaranje, pljačka i palež, oskvrnuća katoličkih crkava itd.).
Tog 26. siječnja 1993. godine, pripadnici 7. muslimanske brigade, 3. korpusa “Armije Republike BiH” (kako su ovi zločinci sebe zvali), opkolili su nebranjeno selo Dusinu u kojem su u velikoj većini ostali civili, uz malobrojne i slabo naoružane branitelje HVO-a. Odmah po ulasku u selo, zarobili su nekoliko branitelja i oko 40 civila i ubili 10 zarobljenika:
Vinka Kegelja, Draženka Kegelja, Mladena Kegelja, Niku Kegelja, Stipu Kegelja, Zvonka Rajića, Franju Rajića, Voju Stanišića, Augustina Radoša i Peru Ljubičića.
Tijela žrtava nije bilo moguće odmah izvući, pa su pokopana tek 3. veljače na groblju u Busovači.
Masakr je proveden pod zapovjedništvom Šerifa Patkovića zvanog Geler (zapovjednika drugog bataljuna 7. muslimanske brigade), a žrtve su umorene na okrutan način. S Hrvatima je ubijen i jedan Srbin (Vojo Stanišić) koji je prije toga izbjegao iz Zenice i privremeno pronašao utočište u Dusini O slijepoj mržnji krvnika i njihovoj bestijalnosti svjedoči činjenica da su Zvonku Rajiću odmah nakon što su ga ustrijelili izvadili srce iz grudi!
Siječanj 1993. – agresija muslimanskih snaga na hrvatske prostore (Dusina zaokružena crvenim)
(Adresa slike: https://www.nedjelja.ba/upload/image/vijesti/BiH/2023/01/Napad.jpg)
Pred Vijećem MKSJ u Den Haagu, ime Šerifa Patkovića prvi je put spomenuto 1998. godine, upravo u svjedočenju supruge ubijenog Zvonka Rajića (Željke Rajić), koja je pod prisegom potvrdila kako je osobno on ubio njezina supruga (čime se i javno hvalio) i pored njega još devet ljudi. Svjedokinja je tada detaljno opisala slijed događaja, izjavljujući kako je “Šerif Patković zvani Geler došao u kuću u Dusini, u kojoj je bilo 30 zatvorenih Hrvata, te prozivao jedno po jedno ime, ubijao zatvorenike i potom se svaki put vraćao u kuću, pio konjak, jeo i ‘prijateljski’ razgovarao sa zatvorenicima”. Patković je, međutim, kao svjedok pod prisegom pred istim sudom (10. lipnja 1999. godine) sve to negirao, uz tvrdnje kako je “stigao u Dusinu poslije sukoba, kada je Zvonko Rajić već bio mrtav”.
Osim Patkovića, za masakr u Dusini, u optužnicama su se našla i imena nekih drugih oficira “Armije RBiH” (Envera Hadžihasanovića, Mehmeda Alagića i Amira Kubure).
Umjesto da ga stigne zaslužena kazna za ratni zločin, Šerif Patković zvani Geler je 2001. godine postavljen na dužnost “ministra za boračka pitanja Zeničko–dobojske županijske vlade” (kao član “Bosanskohercegovačke patriotske stranke” koju je vodio njegov ratni zapovjednik i nekadašnji “komandant Štaba Armije BiH”, Sefer Halilović). Obnašao je i razne druge visoke dužnosti u Federaciji BiH, jer politički vrh je visoko cijenio njegove “ratne zasluge”, pa je tako bio predsjedavajući Koordinacije boračke organizacije “Armije RBiH” i savjetnik ministra branitelja Federacije BiH, a 29. prosinca 2013. godine postaje novi predsjednik Upravnog odbora Saveza udruženja dobitnika najviših ratnih priznanja “Zlatni ljiljan”.
Šef njegove stranke (BPS) i ratni zapovjednik, Sefer Halilović, poslije niza optužbi za ratni zločin i nakon što mu se ime našlo u optužnicama, zapovjedio je Patkoviću da odstupi s mjesta savjetnika županijskog ministra za branitelje, ali ovaj je to odbio učiniti uz izgovor kako bi time “priznao zločin koji nije počinio”.
Braniteljske udruge iz Domovinskog rata u BiH, ožujka 2017. godine, podnijele su kaznene prijave protiv nekoliko oficira “Armije RBiH” zbog brojnih zločina nad Hrvatima tijekom muslimanske agresije na hrvatska područja, ali isto tako i za nekažnjene zločine što su ih počinili prije toga, na području Republike Hrvatske, u vrijeme dok su bili oficiri JNA. Tada je kazneno prijavljen i Šerif Patković Geler.
Nažalost, pravde još uvijek nema. Sud u Den Haagu propustio je kazniti zločine muslimana i pored svih materijalnih činjenica kojima je raspolagao, a Tužiteljstvo BiH koje djeluje pod dirigentskom palicom muslimanskih “patriotskih stranaka” izbjegava podizati optužnice za ratne zločine kad su u pitanju osumnjičeni muslimani (Bošnjaci), a i kad dođe do suđenja, procesi se planski i smišljeno otežu u nedogled i čeka se da vrijeme učini svoje i sve pokrije zaborav.
Dusina, kao i cijela Lašvanska dolina, klasični su primjer etničkog čišćenja i najbolji dokaz muslimanske strategije provođene od jeseni 1992. do sklapanja Washingtonskog sporazuma (ožujka 1994. godine). Budući da nisu bili u stanju oduprijeti se srpskom agresoru, muslimani su napuštali svoja domicilna područja i potom vršili pritisak na hrvatske enklave – u koje su najprije ubacivali desetke tisuća svojih civila (izbjeglica), a potom ih uz njihovu pomoć i u suradnji “Armije RBiH” i mudžahedina nastojali vojno osvojiti i etnički očistiti od Hrvata, te u konačnici otetu zemlju pretvoriti u prvu islamsku državu u Europi.
Sveta misa kod spomenika žrtvama u Dusini, 30. obljetnica masakra
(Adresa slike: https://www.nedjelja.ba/upload/image/vijesti/BiH/2023/01/dusina2.JPG)
Bio je to izvan svake sumnje zločinački pothvat – genocidni projekt planiran i provođen od muslimanskog političkog i vojnog vodstva u Sarajevu, za što postoje nepobitni dokazi koje nažalost, ne želi vidjeti niti uzeti u obzir ni jedna međunarodna institucija.
(VIDEO): Dusina – zločin genocida nad Hrvatima u Lašvanskoj dolini; https://youtu.be/tLgKD9RZ4Hs
Zlatko Pinter
